Željko Ivezić: Muskovi sateliti smetaju nam u istraživanju svemira

ŽELJKO IVEZIĆ, ASTROFIZIČAR SA SVEUČILIŠTA WASHINGTON U SEATTLEU I ZNANSTVENI DIREKTOR LSST-a, JEDNOG OD NAJVEĆIH TELESKOPA NA SVIJETU

Muskovi nam sateliti zaklanjaju vidik, jednom satelitu treba oko 90 minuta da prođe oko Zemlje, što znači da svakih 90 minuta prođe iznad nas. A bit će ih 100.000...

Minulog je utorka u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prof. dr. sc. Željko Ivezić, sjajni naš astrofizičar sa Sveučilišta Washington u Seattleu, održao predavanje o sudjelovanju američke nacionalne akademije znanosti u prioritizaciji znanstvenih projekata, poput gradnje opservatorija Vera Rubin, projektu u kojem aktivno sudjeluje. Otkrio je, također, kako će se ovim novim teleskopom moći nebo sagledati u takvim detaljima koji su bez presedana, a očekuje se opažanje 10 milijardi galaksija te da ćemo prvi put u povijesti upoznati više sustava u svemiru nego što ima ljudi na Zemlji. Zato s prof. Ivezićem nije potreban povod za razgovor, no njegovo nas je predavanje još jednom potaknulo da se javimo i napravimo intervju. Jer, biti astrofizičarom poput njega iznimno je važno, isto kao što je bilo sredinom prošlog stoljeća, a osvajanje svemira, kao i prije 60-70 godina, čovječanstvu je cilj, i to doprijeti još dalje, u ovom trenutku do Marsa. Je li to realno, gdje je u tome Hrvatska, kako ove grane znanosti funkcioniraju u pandemiji, novi teleskopi, veliki projekt Large Synoptic Survey Telescope, odnosno odnedavno Opservatorij Vera Rubin, koji se gradi u Čileu, sve su bila pitanja koja su nas zanimala.

Izgubili 16 mjeseci zbog korone

O pandemiji u Americi puno smo čitali i slušali, kako je bilo znanstveniku raditi u takvim okolnostima?

– U Seattleu je bilo puno lakše nego u New Yorku. No, to je i rezultat različitih mjera od države do države jer konačnu odluku donose guverneri. I tako su se mjere bitno razlikovale, negdje je to rezultiralo i velikim problemima, u Teksasu primjerice. Kod nas je recimo najprije zatvoreno sveučilište, mi smo odmah to učinili, bili smo prva država sa strogim mjerama, pa smo se i izvukli relativno lako. Čak mislim da smo po prosjeku i nešto bolji od Hrvatske, s tim da ni Hrvatska nije loša u usporedbi s nekim drugim zemljama – rekao nam je naš znanstvenik.

Korona je ipak uvjetovala kašnjenje velikog projekta Opservatorija Vera Rubin.

– Trebali smo biti gotovi iduće godine, no došla je korona. Taman su došli Španjolci s teleskopom u dijelovima, prihvatili smo ga i počeli sklapati. I baš kad smo trebali postaviti zrcala, izbila je pandemija i nitko nije smio otići tamo. Niti je tko smio ući u Čile. Zbog toga smo izgubili 16 mjeseci, onda su napokon uspjeli doći i konačno ga sklopili. No, potom više nisu mogli doći izvođači iz SKF-a koji su najveći svjetski stručnjaci za ležajeve; nisu mogli doći tri mjeseca. Ležajevi moraju biti specijalni jer se radi o konstrukciji od 300 tona. Izgubili smo 19 mjeseci. I još nije do kraja jasno što će biti s Čileom jer su oni jako konzervativni kada je posrijedi korona pa, ako kažu da ne može doći nitko, onda ne može doći nitko. A i dalje treba plaćati ljude, tako da smo za tih 19 mjeseci izgubili 60 milijuna dolara samo za plaće u tom vremenu. Da nije bilo vladina programa za koronu, šteta bi doista bila ekstremna – govori nam.

Dogodila se i promjena vlasti, došao je predsjednik znatno skloniji znanosti od svojeg prethodnika.

– S Bidenom je napredak u tome što se čovjek ne budi svaki dan sa strahom pri pogledu na Twitter gdje ga dočeka neka nova glupost koju je napisao njegov prethodnik. A to su stvari koje u krajnjem slučaju mogu dovesti i do rata. Tako da je sada puno mirnije, ali i manje, da tako kažem, zabavnije, nego za Donalda Trumpa. Svi vjeruju da se Biden neće ponovno kandidirati jer je prilično star, nego da će sljedeća biti Kamala Harris, koja će onda konačno biti prvom ženom predsjednicom – kaže Ivezić.

Unatoč sumnjama, znanost i dalje funkcionira kao i prije.

– Znanost je toliko malog budžeta da na nju Trump niti nije obraćao pozornost. To su u odnosu na druge budžete mali iznosi koji su čak malo i narasli. A i za uništiti znanost treba puno više od četiri godine, tako da nije bilo velike štete. Bilo je puno više štete u drugim segmentima, u podjeli društva na dvije strane, gdje jedni s drugima više ne razgovaraju, jedni čitaju jedne novine i gledaju jednu televiziju, drugi druge novine i drugu televiziju, Fox ili CNN, nema više izmjene informacije da bi se pokušalo razumjeti drugu stranu. Sve je to otišlo predaleko – govori naš astrofizičar s američkom adresom.

Što, kako doznajemo, i nije posve točno, velikim dijelom zahvaljujući i napretku tehnologije.

– Već sam počeo sve više i više vremena provoditi u Hrvatskoj, treba nam dvije-tri godine da završimo i pokrenemo ovaj projekt, nakon dvije godine to će biti toliko uravnotežen rad da za mene neće biti toliko zanimljiv, dnevne aktivnost vodit će opservatorij. I onda će mi se otvoriti prostor da jedan kvartal do pola godine provedem u Zagrebu, a onda eventualno zadnjih pet godina karijere u cijelosti provedem u Zagrebu. S obzirom na to da će se podaci obrađivati iz daljine, moći ćemo se iz Zagreba nositi s drugima negdje u Americi. Bitno je samo da imamo dobre ljude i da postoji neka podrška koja će mi omogućiti da članovi grupe po potrebi odu na neke konferencije, vidjeti druge kolege, da imamo pristup na neki veliki kompjutor, ili platiti Googleu ili Amazonu za cloud opciju. I to nisu golema sredstva, bitno je samo da postoje dobri ljudi. A tu jezgru već imamo, na Institutu Ruđer Bošković već su se vratila dva odlična čovjeka, Vibor Jelić i Lovro Palaversa, koji su vani doktorirali i pokrenuli svoju grupu, okupili izvanredne studente, rade na projektima relevantnima za LSST. Postoji dobra grupa i u Rijeci te još dvije u Zagrebu. Imamo 20-25 ljudi koji rade vrhunsku znanost, samo im treba podrška i pomoć oko financija jer ne može se svatko baviti europskim projektima. Jedan dio tog novca mora doći i iz hrvatskih fondova. Jer, s ulaganjima u znanost koja su otprilike dva puta manja nego ona u Europi ne može se očekivati od naših znanstvenika da daju puno više. Imamo vrhunskih znanstvenika koji bi mogli napraviti još više kada bi bilo više novca – kaže.

Smetaju im Muskovi sateliti

Ostvarujemo napredak u istraživanjima svemira te drugim znanstvenim i tehnološkim probojima koje ipak nose privatne tehnološke kompanije koje vode vrlo osebujni ljudi. Jedan je od njih Elon Musk, koji je uzbudio znanstvenu zajednicu astrofizičara svojim satelitima koje reklamira kao sredstvo da internet dobiju svi na Zemlji. Astrofizičari su se požalili da im njegovi sateliti – zaklanjaju vidik. – Sasvim je točno, jednom satelitu treba oko 90 minuta da obiđe oko Zemlje. Znači da svakih 90 minuta prođe iznad vas, a bit će ih 100.000. Izračunajte, u svakom trenutku će biti stotine tih satelita na nebu pa, kada mi gledamo dobar komad neba, šansa da ga ne vidimo jako je malena. Računali smo, prema našim simulacijama nakon zalaska ili pred izlazak Sunca kada je najgore razdoblje, imamo 80 do 90 posto šansi da nam barem jedan uleti u vidno polje. A oni su toliko sjajni da u potpunosti saturira detektor pa onda te piksele moramo maskirati i baciti te piksele kao da ih nismo ni imali.

Procjena je da ako ih zaista lansiraju 100.000 između 5 i 10 posto piksela bit će za baciti, jer su toliko sjajni. Zapravo, kod prve generacije koju su napravili, rade ih baš u Seattleu, potpuno su zanemarili mogućnost da bi nekome mogli smetati, pokušali su minimizirati cijenu satelita jer ih ima puno. Pa su uzeli najobičniji aluminij od kojega se rade kante za smeće, pa su bili toliko sjajni da si ih mogao vidjeti prostim okom. A ako je tako, onda nam u potpunosti saturira detektor, uništi nam sliku. Ali smo s njima radili jedno godinu ili dvije, pokušali su smanjiti sjaj, koristili zaštitne boje, popravili geometriju, zapravo bili vrlo korektni, i uspjeli su smanjiti, pa nam ne uništi cijelu sliku nego ostane samo trag. Ali i dalje je to dosta sjajno. A u to vrijeme planirano je bilo lansirati 20-25.000, no kada su to vidjeli drugi, poput Jeffa Bezosa i njegovog Spaceweba, pa je onda tu i britanska kompanija, pa jedna kineska, svi su krenuli u tu utrku, a nema nikakve regulacije, niti na nivou SAD niti na nivou UN. Jedino je regulirano radijsko područje spektra, u optičkom može svatko raditi što hoće. A već ima oko 1500 satelita koji su veći od 2 cm, kao što ima i puno ostataka starih satelita. Pa ona tisuću- dvije vojnih, koji su, kao, tajni. No, ovo će biti povećanje otprilike za faktor 100. Jedini je način dogovoriti se, pa se astronomi ujedinjuju. U našoj međunarodnoj organizaciji International Astronomical Union postoje odbori koji će dati prijedlog UN-u da izda priopćenje, ali ni UN nema vojsku, ne može on nikoga ni na što natjerati. Može se gore postaviti i milijun satelita – objasnio nam je prof. Ivezić.

Sve zbog burze

Ionako je doba teorija zavjera, svejedno je potrebno propitati motivaciju za slanje tolikog broja satelita u orbitu, što ne košta malo novca.

– Ima dosta ljudi koji misle da je to samo paravan, ideja da se satelitima dovede internet svuda u svijetu. No, dokazuje se kako je pravi cilj tih projekata da se smanji vrijeme transmisije informacije između mjesta kao što su New York i London. I to radi burze. Nije to više kao u filmovima kada se dovikivalo tko što kupuje i prodaje. Danas se to radi računalima, koji proračunavaju vrijednosti dionica i njihov rast ili pad te se tako prodaju ili kupuju. Sada već burze rade sa zadrškom od 30 ili 40 milisekundi između New Yorka i Londona. Tko prvi sazna, taj radi posao. Kao kada su Rotshchildi prvi saznali tko je pobijedio u Bitki kod Waterlooa, pa kupili prave dionice u Londonu. Onih 30 ili 40 milisekundi treba još smanjiti jer to je brzina koja se prevaljuje optičkim kabelom koji ide ispod mora. A satelitima se ista informacija šalje praktično izravno iako je put dulji.

Bilo bi sjajno doći do Marsa, no odlazak ljudi tamo doista bi bila tek simbolika. Korisnije bi bilo poslati robota

Jer lakše je ići obodom Zemlje, no optičkim kabelom signal putuje brzinom svjetlosti podijeljenom brzinom refrakcije stakla, što dođe pola brzine svjetlosti, a do satelita putuje brzinom svjetlosti pa, iako je put informacije 20-30 posto dulji, putuje dvostruko brže pa stigne prije. Puno ljudi koji se time bave tvrde kako je zapravo to stvarni razlog. Tko bi investirao desetke milijuna dolara kako bi netko negdje imao internet, oni koji su bogati ionako ga već imaju. Ne slaže se baš matematika – kaže.

Što je onda s turističkim letovima u svemir, globalni tajkuni i u to snažno ulažu uz puno pompe.

– To je njihov novac, pa i nema neke svrhe komentirati. Ako i postoji neki novac u svemu tome, onda je to rudarenje asteroida. U Luksemburgu već postoji nekoliko tvrtki koje se time bave, pa mislim da će za 10, 20, 30 godina već i uz ovu tehnologiju biti moguće zaraditi velik novac. Od turizma sumnjam, sada je let manje od milijun dolara, ako ima i 10.000 ljudi koji to mogu platiti, to je opet milijardu dolara, što je komparativno sitan iznos. A na asteroidima se mogu pronaći rijetki metali, jasno da se ne bi išlo po željezo ili tome slično, nego po nešto što je bitno za modernu industriju ili računala, a čega ima u malim zalihama na Zemlji, poput platine, recimo – kaže.

Vjeruju u misiju na Mars

Obećava se i slanje čovjeka na Mars, i to već do 2035. godine. Koliko je to doista realno, ali i potrebno s obzirom na to da ni Zemlju još nismo temeljito istražili?

– Sa znanstvene točke bolje je poslati robot poput Perseverancea koji je na Marsu, a koji ide okolo i skuplja uzorke, i nisu potrebni ljudi. Simbolično bi bilo sjajno doći do Marsa, no odlazak ljudi tamo doista bi bio tek simbolika. Kada sam posjetio SpaceX, uočio sam da su svi inženjeri mlađi od 30 godina, osim tek njih nekoliko koji su bili stariji. Pitao sam kako to da su odmah otišli raditi za SpaceX jer većina ljudi ode, završi postdiplomski pa tek onda idu raditi. No, oni su toliko uzbuđeni idejom da rade na tome da prvi čovjek dođe do Marsa. Elon Musk vješt je prodavač koji ih je uvjerio kako će biti dio tima koji će poslati prvog čovjeka na Mars. Njega sam upoznao neizravno, putem telekonferencije u kojoj smo razgovarali o tome kako smanjiti sjaj njegovih satelita.

Razgovarao sam i s Billom Gatesom i drugim osnivačima Microsofta koji su nam donirali sredstava za moj projekt teleskopa, oni su doista prekrasni ljudi, fini, skromni, slušaju, ne prekidaju, znaju postaviti pitanje. S Elonom Muskom baš i nije tako, zapravo bilo je trenutaka koji su me i zapanjili. No, on je fizičar po struci koji razumije nove tehnologije pa može namirisati što se sve može. Ali je i izravno uključen, kao nekada Steve Jobs, nije birokrat, razumije sve tehničke detalje. Bila je ta anegdota kada je svoje inženjere natjerao da kapsulu u koju je stalo 40 tih satelita tjerao da korigiraju dizajn dok ih nije stalo 60. Tako ni Jobs nije bio nikada zadovoljan, i takvi ljudi na kraju uspiju. Da, vjerujem da, ako čovjek ikada dođe do Marsa, da će on biti prvi koji će to napraviti. NASA je i tako već sada ovisna o njemu jer se odlučila za takve suradnje s privatnicima, a njoj ostaje tek upravljački dio i znanstveni instituti.

Može li danas vrhunska znanost, pogotovo kada se radi o istraživanju svemira, bez privatnog novca? Želimo li dati previše kontrole najbogatijima u takvim projektima jer ih financiraju?

– Gates i Bezos najočitiji su primjeri ljudi koji daju svoj novac tamo gdje oni misle da je to bitno. Puno je više različitih fundacija na koje se može prijaviti s kakvim znanstvenim projektom i dobiti sredstva, pogotovo u slučajevima kada se ne može dobiti od vlade. Mi već sada želimo pripremiti naše znanstvenike dvije-tri godine unaprijed za rad na LSST-u jer će to biti golema količina podataka. No, sustav financiranja znanosti je takav da moraš imati specifičan projekt u kojem se vidi da postoje ti podaci, a mi to radimo unaprijed pa nemamo u tome previše sreće. I taj smo problem riješili tako što smo potreban novac umjesto od države dobili od privatnih fundacija. Primjerice, Eric Schmidt, koji je bio direktor Googlea, dao je puno novca, pa fundacija Templeton, neki drugi koji su se prije 50 ili prije više od 100 godina obogatili pa napravili takve fundacije kroz koje se novac oplođuje kamatom pa se tako namaknut novac dijeli znanosti ili kakvom drugom plemenitom cilju – objasnio nam je naš ugledni astrofizičar.

Sve su veća konkurencija Kinezi, koji imaju praktično neograničeno financiranje, i to od države.

– Kinezi su već i stigli do Mjeseca, i u orbiti su Marsa. Oni više nisu siromašni, a imaju puno stručnjaka koji su im se vratili izvana, cijelu novu generaciju koju su sami odgojili. Bio sam u Kini u nekoliko navrata u razmaku od deset godina i to je bila nevjerojatna razlika, sve se promijenilo. Kada pogledate današnji Šangaj ili Peking, prema njima Manhattan izgleda kao zapušteni mali grad. Državna je politika konstantna, tajkuni se mogu bogatiti dok ne postanu prijetnjom državi, dok ne počnu postavljati nezgodna pitanja poput višestranačja.

Naš znanstvenik radi, dakle, na razvoju snažnog teleskopa. Takvi su uređaji velika tema u znanosti i zbog legendarnog Hubblea koji nikako da zamijene. Hoćemo li konačno vidjeti drugi takav instrument u Zemljinoj orbiti?

– Postoje dva nasljednika Hubblea. On sam je imao toliko uspjeha zato što je iznad atmosfere pa tu nema turbulencije, zbog čega možete imati jaku rezoluciju slike. Ali je imao relativno malo vidno polje te relativno mala zrcala pa nije mogao brzo nešto promotriti jer treba vremena da se skupe fotoni. Sada je ideja da se postave dva teleskopa koja će ga naslijediti. Kod jednog će zrcalo biti puno veće, a kod drugog će zrcala biti iste veličine kao kod Hubblea, ali drukčijeg dizajna pa će mu vidno polje na nebu biti stotinu puta veće. Kao da imate stotinu Hubblea. To otvara prostor da se ne mora gledati jedan objekt kao objekt, već veliki komad neba. Ovaj s većim zrcalom je James Webb, a drugi je Roman, dobio je ima po astronomkinji NASA- e Nancy Roman – objasnio nam je Ivezić.

Nedavno je pozornost zajednice znanstvenika u astrofizici pobudila pojava objekta koji je u naš došao iz drugog sustava. Za ‘Oumuamua je poznati astrofizičar Avi Loeb ustvrdio kako se radi o – svemirskom brodu.

– Rekao bih da je to malo pretjerano. Ne može se 100 posto isključiti da je doista riječ o svemirskom brodu, ali je puno, puno vjerojatnije kako je to neki prirodni objekt koji je zbog sile gravitacije u svome sunčevu sustavu bio katapultiran i ušao u ovakvu orbitu pa došao u naš sunčev sustav. Ovaj put nismo uspjeli promatrati ga detaljno. Do sada su otkrivena dva takva objekta, uz ‘Oumuamua tu je i Borisov, koji je otkrio ruski amater. No, predviđamo da ćemo LSST-jem takav objekt vidjeti svakih nekoliko tjedana, pa ćemo ih prvu godinu otkriti barem deset. Možemo to pretpostaviti jer znamo kakva je osjetljivost instrumenata koji su otkrili ta dva objekta, a LSST će biti osjetljiviji i češće će promatrati te dijelove neba. Moguće i jedan svakih nekoliko tjedana. I tako ćemo napraviti uzorak od 10, 20, 30 ili čak 50 takvih objekata i vidjeti o čemu se zapravo radi. No, jako je teško kako će to biti proizvod neke inteligencije.

Ima li onda života u svemiru? Doba prije pandemije obilježilo je prepoznavanje egzoplaneta u drugim sustavima, no ima znanstvenika koji tvrde kako se ništa sa sigurnošću ne može znati dok i sami do njih ne dopremo.

Organske molekule su ključ

– Ne moramo doslovno i fizički kontaktirati život da bismo vidjeli da on postoji. Jer postoje organske molekule koje su stvorene u živim stvarima. Možemo, primjerice, gledati svjetlost koja se odbija od Mjeseca sa Zemlje za pomrčine Mjeseca, što je ona pepeljasta svjetlost. Njezinom analizom možemo pokazati da postoji život na Zemlji jer u toj će svjetlosti biti tragova takvih molekula. Na isti način možemo pokazati da na nekom planetu, gdje ima planeta s atmosferom u drugim sunčevim sustavima, gledajući većim teleskopom i boljom tehnologijom to isto jednog dana napravimo s udaljenim egzoplanetima. To i jest cilj teleskopa James Webb. On će imati i koronograf koji će blokirati svjetlost sa zvijezde, pa ćemo moći te planete gledati sa strane i dobiti njihov spektar i vidjeti sastav atmosfere, je li riječ o nekoj dosadnoj atmosferi poput Venerine ili je nešto interesantno, kao sa Zemlje.

Kakve su onda realne šanse da negdje ima života?

– Vjerujemo da negdje postoji život. No, ne možemo točno izračunati tu vjerojatnost jer ne znamo napraviti životni laboratorij, još ne razumijemo te biološke i kemijske procese na tom nivou da bismo tu vjerojatnost mogli izračunati, koliko je moguće da nastane život ako postoje svi sastojci. To znamo samo otprilike statistički ocijeniti, i to ne u širem svemiru, nego ovdje, na Mliječnoj stazi. Znamo koliko ima zvijezda, stotinu milijardi, onda vjerojatnost prikazana kroz podatak o tome koliko je koja zvijezda vruća ili hladna, stara ili mlada, kolika je vjerojatnost da ta zvijezda oko sebe ima planete, pa kolika je vjerojatnost da je ta planeta na dovoljnoj udaljenosti od zvijezde, kolika je vjerojatnost da život nastane ako postoje sve kemikalije, a tu se zasad i najviše gubimo. Ali, uzevši sve u obzir, razumno je pretpostaviti da ima još života negdje u svemiru, ne možda na tisuće mjesta, ali negdje da, na pet ili deset planeta u svemiru. Svakako to nije rezultat koji bi se izrazio u desetinkama promila, nego je šansa puno veća da života doista negdje ima. Bilo bi statistički čudno da je samo na jednome mjestu – kaže prof. Ivezić.

Hrvatske u cijeloj toj priči sa svemirom ima, rekli bismo, nedovoljno. Posljednja velika priča bila je ona sa svemirskom lukom u Udbini. Sada smo već među rijetkim zemljama koje nisu poslale satelit u orbitu.

– U Vladi su se u toj priči s Udbinom vjerojatno malo opekli, pa su sada oprezniji, no ta priča i tako je bila malo nategnuta. Bilo bi sjajno da se tamo može nešto konkretno napraviti, no mislim da je to teško moguće. Potrebno je prvo pronaći jasan razlog zašto bismo nešto tamo radili, motivaciju, onda je li to uopće tehnološki moguće. A onda treba pronaći i ljude te financije. U svakom slučaju, ne vjerujem da mi sada sve možemo pokrenuti ispočetka i napraviti hrvatski svemirski program. To jest preambiciozno. Ali ono što možemo jest razvoj nišnih tehnologija u tu svrhu. Mogli bismo napraviti barem jednu komponentu za nečiji svemirski brod, i tako ništa nije napravljeno samo na jednome mjestu. Imamo mogućnosti i s ESAom, s kojom je i bilo pregovora uime određenih tvrtki. Kod asocijacije A3 malo je to ozbiljnije, vodeći ljudi svi su redom nekadašnji znanstvenici s Ruđera. A također to i nije jedini takav projekt, i na FER-u je postojala ideja da se lansira satelit, interes za astronautiku postoji i na FSB-u. Ima dovoljno ljudi da se organizira ozbiljan program, pogotovo ako se sve te institucije koordiniraju pri čemu bi se skupilo znanje svih i plasiralo studentima. Mogao bi to biti itekako suvisao program. Nakon 10-20 godina imali bismo svoje stručnjake za satelitsku tehnologiju. No, svaki je početak težak, ali ovo je zlatna mogućnost da se ti mladi povežu i naprave nešto konkretno. Kroz A3 sam naučio da mi zapravo imamo već 6-7 stručnjaka koji rade za NASA-u i ESA-u i koji sada pomažu tim mladim ljudima, s njima rade, tako da već imamo dobar aspekt tog projekta – govori prof. Ivezić, koji se slaže da sredstava nedostaju, no da ona i nisu nedostupna te bi donijela višestruke koristi kada bi se plasirala u projekt kao što je lansiranje satelita.

Malen novac za važne projekte

– Postoje načini da se aplicira za sredstva, mislim da je A3 asocijacija već to i učinila. Ništa se, međutim, još nije dogodilo. Njihovo se financiranje svodi na članarine i nekoliko donacija. A ta je grupa jako impresivna jer ima puno mladih ljudi koji završavaju FER, FSB, fiziku na PMF-u i koji bi htjeli raditi na nečemu ozbiljnom, bila bi to kruna njihova školovanja. Doista jest tako, radio sam s njima nekoliko mjeseci na nekim proračunima, a to je očito fantastičan projekt za mlade inženjere koji žele nešto naučiti. A novac je jako, jako malen, tek 400.000 eura, zapravo je to ništa za takav projekt visoke simbolične vrijednosti jer je na stotine klinaca koji su sada u vrtiću, a koje bi činjenica da je Hrvatska poslala satelit u svemir izrazito fascinirala pa bi se mogli zainteresirati, više učiti matematiku i STEM zanimanja. Ne moraju raditi satelit jednog dana, može to biti i neka druga tehnologija, no bitno je da se zainteresiraju – kaže naš znanstvenik.