Perje, jabuke, slama i zrno soli – stari božićni nakit

U Muzeju brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu otvorena je adventska izložba zagrebačkog Etnografskog muzeja, na kojoj je izložen tek dio bogatog fundusa u kojem se čuva nevjerojatnih 4200 predmeta

Proslavom Božića obilježavamo kraj godine, a to prate različite aktivnosti – ukrašavanje doma postavljanjem božićnog drvca ili drugog zelenila, priprema hrane i kupovina darova... Etnografije različitih mjesta u Hrvatskoj bilježe posebnosti proslave tog blagdana, ali i zajedničke elemente te univerzalnu želju za njegovom svečanošću i isticanjem. Kako nekad tako i danas, proces komercijalizacije te kulturni utjecaji znatno utječu na način slavljenja Božića. Kapitalističko društvo već u 19. stoljeću zbog tada izraženih procesa industrijalizacije, ekspanzije trgovine i željezničkog prometa prvi put u znatnijem opsegu utječe na način proslave Božića.

Stoga, kao i sve tradicije i običaji, i načini proslavljanja Božića u stalnoj su mijeni, a usporedo s time mijenja se i božićni nakit. Uvjetovano je to često različitošću dostupnih materijala i tehnika, dok stil, mjesto te način izrade odražavaju duh i ukus vremena u kojem je nastao, ali i socioekonomske prilike izrađivača nakita.

Magijski elementi i vjerovanja

Na izložbi otvorenoj u Muzeju brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu predstavljen je zanimljiv i svima blizak dio tradicije, a riječ je o božićnom nakitu. Riječ je o izložbi iz fundusa zagrebačkog Etnografskog muzeja romantičnog naziva “Perje, jabuke i zrno soli”.

Izloženi nakit potječe uglavnom iz 20. stoljeća i pripada skupini nakita izrađenog kod kuće, za ukrašavanje vlastitog doma, a za potrebe izlaganja izrađene su i njegove brojne rekonstrukcije. Izložba otkriva bogatu zbirku božićnog nakita koju ima Etnografski muzej, prvenstveno tzv. građanskog nakita koji se proizvodio serijski i predstavlja njegov razvoj od samih početaka u 19. stoljeću nadalje. Zbirka predmeta vezanih uz običaje i vjerovanja sadrži više od 4200 takvih predmeta – ukrasa za božićne drvce, božićnu granu ili cvijet - kinč.

– Riječ je o ukrasima kojima se ne kiti samo božićna jelka nego općenito božićno zelenilo. Kako mi etnolozi volimo jako široko zahvatiti stvari, tako i ta izložba kreće od pojave božićnog zelenila. Ona tematizira samo božićno drvce kada se ono ustvari javlja i širi te konstatira kako je prije drvca zelenilo također bilo prisutno u božićnom ukrašavanju kuća, kako građanskih tako i onih u manjim, seoskim sredinama. No podloga tog običaja ipak je više temeljena na nekim magijskim elementima i vjerovanjima – kaže

Danijela Križanec Beganović, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu i autorica izložbe.

Neki ukrasi napravljeni su od jednostavnih i prirodnih materijala kao što su kristalizirana sol, tijesto, slama, orasi, lješnjaci i jabuke, koji su prije stavljanja na bor pozlaćeni ili posrebreni, a društvo su im na boru često pravile svjećice od žutog voska.

Osim takvih “prirodnih” materijala, ukrase se izrađivalo i od prešanog papira, slatkiša i kartona, a većina ukrasa prikazivala je životinje poput ptica, riba, domaćih životinja, likove kao što su anđeli svirači, ali i astronomska tijela poput Sunca, Mjeseca, zvijezda... U kasnijem periodu, u građanskom sloju postaju popularni ukrasi od stakla, ptice i kugle raznih oblika.

Ideja se primjerenosti različitih tipova ukrasa, pa čak i veličine bora, mijenjala ovisno o prevladavajućoj modi i stilu razmišljanja. Posjetiteljima izložbe pruža se prilika vidjeti što je to “licitarski” bor, kako izgleda bor ukrašen brojnim šarenim papirima, slatkišima i šarenim likovima izrađenima od kartona te, na samome kraju izložbe, “puristički” ukrašen bor, sav u bijelome s bijelim i staklenim ukrasima.

Namjera nije samo potaknuti blagdanski ugođaj, već potaknuti posjetitelje izložbe i na razmišljanje o kontekstualiziranosti božićnih običaja i samog bora koji predstavlja simboličku okosnicu tog blagdanskog razdoblja. Bor kao takav nije imun na izvanjske utjecaje, pa tako na stil, veličinu i ukrašavanje bora utječu ekonomska situacija određene obitelji, prevladavajući trendovi u određenom razdoblju i regionalne razlike.

– Ljudi misle da običaji vezani uz božićno ukrašavanje postoje oduvijek, ali to nije tako. Svi običaji su jako podložni utjecajima koji su se i prije brzo širili, a danas pogotovo – ističe Križanec Beganović.

Kao početak božićnog doba posljednjih desetljeća sve se više počinje smatrati početak predbožićnog posta – došašća ili adventa, dok brojne komercijalne aktivnosti počinju znatno ranije.

Prema tradicijskom kalendaru, početak nove godine ne odnosi se na 1. siječnja, nego ga baš označuje početak svetkovanja božićno-novogodišnjih blagdana, dok se u folklornim tradicijama sam Božić često naziva novom godinom/novim ljetom. Razlog ovome može se pripisati činjenici da je od karolinških vremena sve do uvođenja gregorijanskih kalendara u 16. stoljeću u crkvenim rokovnicima godina zaista započinjala Božićem, a ne 1. siječnja.

Prvi je bio panj badnjak

Najistaknutiji elementi unutar tradicijskih badnjačkih običaja koje su istraživači prepoznali kao pretkršćanski supstrat su zelenilo, panj badnjak, slama, vatra i svijeće, ali i darovanje i ophodi, dok božićno drvce simbolizira suvremeni Božić.

Postav izložbe potaknut će razmišljanja o pitanju starosti tradicija kakve danas poznajemo. Postavlja se i pitanje je li zelenilo samo ukras ili je ono imalo i određenu funkciju koja je s vremenom nestala? Uz nakit, božićno zelenilo jedno je od najvažnijih obilježja Božića kojemu se dugo pridavalo magijsko značenje vitalnosti, osiguravanja ponovnog rasta, napretka te kojim se prizivala plodnost i obilje u narednoj godini.

– Zelenilo je bilo prisutno još u Rimskom carstvu i održalo se do danas. Crkva to zelenilo dugo vremena nije prihvaćala, smatrala ga je znakom poganstva, a onda ga je s vremenom, kao i mnoge druge elemente crkvenih običaja, ipak prihvatila. Razlog tome leži u činjenici da se radi o jednoj veoma važnoj životnoj tradiciji koja se vezuje uz kraj godine, kada je bilo posebno opasno u smislu opstanka, kada se postavljalo pitanje hoće li uopće doći nova godina i hoće li se u proljeće ponovno probuditi priroda – dodaje autorica izložbe.

Ideja izložbe bila je predstaviti božićni nakit fundusa Etnografskog muzeja, njegove vrste, različite načine njegove izrade i ukrašavanja njime. Pritom se uzima u obzir izostanak sličnih praksi u pojedinim periodima i krajevima Hrvatske. Tematizira se i božićno drvce s različitim značenjima koja su mu pridavana kroz povijest.

– Svrha izložbe nije samo potaknuti blagdanski ugođaj, već i razmišljanje o značenju i promjenama božićnih običaja te simbolici drvca i drugih elemenata vezanih uz ovaj blagdan – rekla je kustosica izložbe Karolina Lukač.

Vrijeme adventa i Božića doista je posebno. Moglo bi se reći da svi ljudi na svijetu vole Božić. Svi ga praznujemo, svi ga poštujemo. No koliko god mislili da o Božiću znamo sve, to je jako stari blagdan i običaji se razlikuju od kraja do kraja, od mjesta do mjesta. Svaka kuća ima svoje božićne običaje. Ravnatelj Muzeja brodskog Posavlja Hrvoje Špicer sa suprugom i sinovima bor kiti slamnatim ukrasima. Danas, kada su dečki malo porasli, kupuju živi bor, dok su prije koristili umjetni.

– Tradicija u kući moje majke još uvijek je kićenje živog bora, ali pretežno bijelim kuglicama. Radi se o jednoj lijepoj obiteljskoj uspomeni s obzirom na to da još uvijek imam neke ukrase koji su mi ostali od djeda i bake, pa čak i pradjeda i prabake – kaže Špicer.

Muzeji su ustanove koje čuvaju i njeguju uspomenu na božićnu tradiciju koja je postojala. Ova izložba dobrim dijelom pokazuje običaje iz sjeverozapadne i središnje Hrvatske, ali u načinu kićenja borova prepoznajemo i elemente vezane uz Slavoniju.

– Pozivam Brođane da dođu u naš muzej i posjete izložbu, jer svatko tko dođe osjetit će toplinu u ovom predbožićnom vremenu. Neka mu ona posluži kao podsjetnik na uspomene koji svi nosimo u sebi, a tiču se božićnih blagdana i Božića kao obiteljskog blagdana – pozvao je Špicer.

Tradicija u kući moje majke još uvijek je kićenje živog bora, ali pretežno bijelim kuglicama .Još uvijek imam neke ukrase koji su mi ostali od djeda i bake, pa čak i pradjeda i prabake Hrvoje

Hrvoje Špicer, ravnatelj Muzeja brodskog Posavlja

Zelenilo je bilo prisutno još u Rimskom carstvu i održalo se do danas. Crkva to zelenilo dugo vremena nije prihvaćala, smatrala ga je znakom poganstva

Danijela Križanec

Beganović, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu