Počinje žiriranje 56. natječaja za kratku priču

žan izraz podrške Hrvatske Ukrajini. A kao drugo, “Tosca” je moja najdraža opera i za mene najveća među svim ostalim Puccinijevim naslovima koji se svi odlikuju vrlo snažnom i izražajnom glazbom. Naposljetku, u ovom trenutku “Tosca” je ujedno i simbol borbe Ukrajine protiv sveg zla koje se na nju obrušilo. U priči iz “Tosce” sukobljuju se dvije snage. S jedne strane je sirova snaga i moć, a s druge je velika ljubav ne samo jedne žene prema jednom muškarcu nego ljubav nalik božanskoj.

Vi imate veliki repertoar i iskustvo i najviše radite u Ukrajinskoj nacionalnoj operi u Kijevu, zar ne?

Da, tamo radim od 1992. godine i u studenom ove godine trebala bih proslaviti tridesetogodišnjicu rada. Ali, nisam odmah počela kao dirigentica, nego kao šaptačica, a nakon tri godine postala sam asistentica glavnog dirigenta i s vremenom počela sve više samostalno dirigirati.

Je li dirigiranje bilo vaš prvi izbor glazbeničkog studija?

Najprije sam studirala zborsko dirigiranje, a kada sam se u sklopu tog studija susrela s velikim zborskim prizorima iz opera, to mi je otvorilo novu stranicu. Tada sam odlučila okušati se i u studiju za simfonijske dirigente. Nastavila sam s oba smjera i nakon osam godina studija stekla dvije diplome.

To je bilo vrijeme kada su žene za dirigentskim pultom simfonijskih orkestara i opernih kuća bile velika rijetkost. Zapravo, sada se prisjećam svog velikog iznenađenja kada sam kao dječak prvi put čuo za jednu dirigenticu, Ruskinju Veroniku Dudarovu. Znači li to da u ondašnjem Sovjetskom Savezu dirigentice i nisu bile takvo čudo i rijetkost kao na Zapadu?

Naravno, ona je bila jako poznata i slavna na području čitavog Sovjetskog Saveza, pa i šire. Ali u Ukrajini smo tada već imali dvije poznate i velike dirigentice, koje su također puno radile, ali s mnogo manje reklame. Jedna je bila Alisa Vidulina čija je dirigentska karijera trajala 72 godine! Radila je najviše u Harkivu i nedavno je preminula u dobi od 95 godina, a druga je Galina Tkačenko koja je vodila operni studio u Kijevu, od koje sam puno naučila. Imala sam još i dvije kolegice na studiju dirigiranja.

Kakvi su vam dojmovi o ovoj produkciji “Tosce” koju ćemo vidjeti u Zagrebu?

Režija mi se jako sviđa, redatelj točno zna što želi i napravio je sjajan posao. Pjevači su također izvrsni, orkestar vrlo profesionalan. Jedino što mi nedostaje je više pokusa. Kada u Kijevu pripremamo premijere, imamo mnogo više pokusa, mnogo više individualnog rada sa svakim od pjevača. Moj poziv došao je prekasno da bismo i za to imali vremena i neću stići raditi na deteljima kao što bih inače, ali suradnja sa svima je odlična i sigurna sam da će biti odlična predstava.

U najljepšoj i najpoznatiji ariji iz te opere “Vissi d’arte” glavna junakinja pjeva kako je živjela za umjetnost i ljubav, ali ona za tu ljubav i ubija, i umire...

Da, Tosca je vrlo jaka žena, snažna u borbi za svoju ljubav, baš kao je sada snažna i čitava Ukrajina.

Mislite li da kao dirigentica možete Puccinijevoj glazbi i liku Tosce dati nešto što vaši muški kolege ne mogu?

To je odlično pitanje i usuđujem se na njega odgovoriti potvrdno. Nijedan muškarac ne može uskočiti u dušu žene, a za mene je ova opera toliko zanimljiva i posebna upravo zbog lika Florije Tosce čije emocije jako dobro razumijem i jako snažno osjećam. Mislim da mogu točno objasniti

• svaki njezin postupak.

U subotu 21. svibnja u Obzoru Večernjeg lista objavljena je kratka priče “Noć u Aleksandriji” Lade Vukić. Time je započeo novi tradicionalni natječaj za kratku priču, koji nosi ime Ranka Marinovića.

To je 57. natječaj, kojim se nastavlja povijest koja u kontinuitetu traje od 1964. godine i bez koje je nemoguće napisati povijest hrvatske književnosti jer je upravo Večernji list svojim natječajem uveo u našu književnost žanr kratke priče. Trenutak u kojem kreće novi natječaj istovremeno je i onaj u kojem počinje raditi stručni žiri. Kratke priče iz 56. nagradnog natječaja Večernjeg lista ocjenjivat će žiri u sastavu: prof. dr. Helena Sablić Tomić, književna teoretičarka (predsjednica žirija), Seid Serdarević, glavni urednik izdavačke kuće Fraktura, Denis Derk, kritičar i novinar Večernjeg lista, Milena Zajović, urednica kulture Večernjeg lista, i Tomislav Sabljak, selektor priča. Na 56. natječaj, koji je trajao od 29. svibnja 2021. do 14. svibnja 2022. godine, pristiglo je ukupno 638 priča od kojih je u okviru natječaja objavljeno njih 50. Žiri će po običaju donijeti odluku o tri najbolje kratke priče te dodijeliti nagrade, koje uz priznanje imaju i novčani dio. Svečana dodjela nagrada bit će ujedno i prilika za novi rezime koji će pokazati ne samo kvalitetu autora koji se javljaju na ovaj natječaj već i teme koje su ih zaokupile u godini koju je obilježila pandemija koronavirusa i život u

• izolaciji.

Biti u Zagrebu za mene je velika čast, a poziv da ovdje ravnam operom izraz je hrvatske podrške Ukrajini