Petrović: Cibonu može spasiti jedino privatizacija kluba

Cibonin predsjednik u ostavci govori o tome zašto se povukao i prepustio talijanskim i američkim investitorima indijskih korijena da biraju čelnike

Prilično iznenađujuća bila je vijest o tome da su direktor kluba Mauro Lukić i predsjednik Mario Petrović podnijeli ostavke. I to u trenutku kada je Cibona izborila finale doigravanja i ima priliku, nakon Ćosićeva kupa, osvojiti i drugi domaći trofej.

O svemu tome porazgovarali smo s predsjednikom u ostavci kojeg smo najprije priupitali zašto odlazi nakon samo šest mjeseci.

– To nije posao kojim se želim baviti cijeli život uz privatni biznis. Predsjednik sam uprave Millenium promocije i vlasnik privatnog fakulteta Edward Bernays. Kada su me sponzori i bivši predsjednik kluba Bušić pozvali da pomognem, ja sam procijenio da to razdoblje neće u mom životu predstavljati gubitak, a za Cibonu može biti dobitak ako uspijemo stabilizirati klub.

Odustali od lova na vještice

Odakle ste uopće startali u akciji izvlačenja davljenika?

– Bilo je jako teško očekivati da postoje ljudi koji će doći začepiti rupu od 37 milijuna kuna tako da će u nju ubaciti svoj novac. I zato smo krenuli puno šire od Hrvatske pa smo tako došli do nekoliko investitora koji su htjeli ući u hrvatski sport, koji su u tome vidjeli interes za sebe, zajednicu, ali i Cibonu. Krenuli smo s jednim potencijalnim investitorom, a na koncu su njih trojica ušla u Skupštinu, a to su Branimir Fingler, Tomislav Šerić i engleski Indijac Harry Iyengar.

Zašto ste podnijeli ostavku baš sada, dok sezona još nije gotova. Zašto niste pričekali da završi finalna serija i eventualni Cibonin naslov prvaka?

– Nekome će ova odluka izgledati ishitreno, no kako smo mi unaprijed dogovarali termin Skupštine na kojoj su se te odluke trebale donijeti, nije bilo smisla da ih i ne objavimo. I da tako ne bude više nikakvih prepreka da predstavnici investitora koji su zauzeli pozicije u Upravnom odboru sada i vode klub. Kada smo došli u klub, situacija je i rezultatski bila loša pa nismo razmišljali o postignućima, nego o preživljavanju, a dogodilo se da je momčad u tom razdoblju igrala jako dobro. I zato čestitam i treneru i igračima i dijelom stručnom stožeru da su u tome uspjeli u vrlo teškim uvjetima. Prvi put u povijesti klub se našao u situaciji da je bez ikakvih prihoda jer nismo imali pravo na sredstva od Grada. Cibona je krajem prošle godine ostala bez ičega i bez mogućnosti da se ikome obrati. Prije no što smo mi došli u klub, a ja to vrijeme zovem onim kada je “Bog” hodao po zemlji, šakom i kapom dijelio se novac poreznih obveznika i trpao u razne klubove, bez ikakvog reda. A taj isti novac potom je curio kroz prste uz pomoć dvojbenih ugovora. I zato je u pravu nova gradska vlast kada želi znati kojem se klubu daje za što i koliko troši.

Neki će reći da se povlačite jer ne želite biti potpisnici Cibonina stečaja?

– Nije tako. Sada kada u Skupštini sjede tri predstavnika investitora logično je da oni postave i svog direktora i predsjednika. Jer, onaj tko donosi novac, taj treba i birati one koji će voditi klub.

Neki će ljudi iz košarkaškog miljea reći da ste bili nedovoljno kritični prema prethodnoj upravi i da im to sliči na “pakt o nenapadanju”?

– Da, javno smo mogli biti puno kritičniji, no naša je odluka bila da se prvih mjeseci nećemo baviti lovom na vještice, nego da ćemo napraviti analizu situacije i da ćemo to poslati DORH-u da oni vide ima li tu išta sporno. Dok razgovarate s investitorima, ne možete voditi medijski rat, to jedno s drugim ne ide.

Ono što je sigurno jest da ti investitori, a glavna su dvojica Indijaca ( jedan engleski, drugi američki), u toj momčadi neće gledati Danka Brankovića, 216 cm visokog centra, s kojim ugovor nije produljen na vrijeme pa sada odlazi iz Cibone bez odštete!

– U sportu imamo situaciju u kojoj se između menadžera i čelnika klubova stvore odnosi koji čine štetu klubu. A događa se da netko nije na vrijeme ponudio ugovor koji bi bio od dugoročne koristi za klub. Ovdje govorimo o nečemu što se moglo napraviti, a nije i za mene to nisu slučajnosti, nego namjere.

Prema svemu sudeći, Ciboni slijedi nekoliko “gladnih godina” kako u financijskom tako i u natjecateljskom smislu.

– To je najmanje što slijedi. Ne znam kako bi Cibona ovakvu devastaciju drukčije mogla preživjeti. Cibona mora proći kroz to jer druga je opcija stečaj. Uostalom, kada smo mi došli u klub, Cibona je bila u stečaju. Možda ne “de jure”, ali “de facto” jest i samo dobrohotnošću ljudi kojima klub duguje, igračima, tvrtkama pa i Gradu, ona je još uvijek živa.

Što se treba dogoditi da Cibona preživi kao klub?

– To su dvije stvari, a prva je da hrvatska država shvati da su joj košarka, a prije svega loptački sportovi prioritet jer bez toga ni idola, a bez njih ni klinaca na igralištima. Prije 20-30 godina igrališta oko škola bila su puna, a danas zjape prazna. Klupski nam je sport u vrlo teškoj situaciji. Ne samo Cibona nego i Split i Zadar, svi se bore s istim demonima i ti klubovi trebaju investitore.

Koji interes može biti investitoru da uđe u takvog gubitaša?

– Bilo tko od njih prvih nekoliko godina ne može gledati samo profit, no ako poznaju sport kao zabavu i biznis koji se kroz sport može razviti, onda se oni tu mogu vidjeti.

Tko su ti potencijalni Cibonini investitori?

– Njihovi predstavnici sjede u Skupštini, a taj kapital je internacionalni. Uostalom, posljednjih šest mjeseci Cibona je živjela od investitora i njihovih ulagača, ali i od sponzora Erste banke i pojedinaca koji su davali svoj novac ne tražeći ništa. I svima njima cilj je da klub ne ode u stečaj jer u tom slučaju oni ta sredstva ne mogu vratiti. Ulazak investitora prijelomna je točka oporavka Cibone. I zato im treba dati cijelu iduću sezonu da na miru stabiliziraju klub. Ovo je prvi put u povijesti da svi koji smo došli u klub dajemo svoj vlastiti novac, a ne uzimamo iz Cibone ni centa. I to je promjena koju je Cibona upravo i trebala. Dosta je bilo polusvijeta koji je došao u klub samo namiriti sebe i dva naraštaja svojih nasljednika. Ciboni trebaju sposobni menadžeri, a ne oni koji to uopće nisu, već su politički instalirani.

Udruga kao smokvin list

Je li onda privatizacija jedino rješenje za spas dvostrukog košarkaškog prvaka Europe?

– Ja sam poduzetnik već 25 godina i ja to lako izgovaram jer mi je to normalno i oportuno. Općenito, hrvatski sport mora imati podršku nacionalne politike, odnosno države, ali i lokalne zajednice, no u većini slučajeva mora se privatizirati. Klubovi kao što su Dinamo i Cibona moraju se privatizirati, moraju postati privatni klubovi, a ne prćije iz kojih se izvlači novac.

Taj postupak privatizacije ne ide tako brzo, a Ciboni u tom smislu svijeća dogorijeva!?

– Još je Dragan Primorac kao ministar znanosti, obrazovanja i sporta inicirao taj zakon i omogućio privatizaciju kubova i taj proces je provediv.

Njime je tada, ako se ne varamo, spašavao Hajduk?

– Hajduk je došao do pola toga, a da je otišao potpuno u privatne ruke, danas bi mu išlo puno bolje. Isto tako, i Dinamo treba biti privatiziran, a ne da kao udruga služi kao smokvin list za razne marifetluke. I Cibona kao udruga godinama pleše po rubu zakona, a sve se to može riješiti da se privatizira. Pogreška je učinjena još 90-ih godina i, da se to tada učinilo, danas bismo imali svoje brendove koje nitko ne bi mogao

• zloporabiti.

Dinamo i Cibona moraju se privatizirati kako ne bi bile prćije iz kojih se izvlači novac