Igrao sam u Ligi prvaka, a sad sam konobar u Rogoznici

Nogometaš Zvjezdan Ljubobratović prošao je pola Europe, igrao u Rusiji, Španjolskoj i Belgiji, a danas uživa u konobi

Naravno da konoba Maslina u Rogoznici ima dobre recenzije kada im je usluga na razini Lige prvaka. Nije to stilska figura, jer u Maslini će vas poslužiti Zvjezdan Ljubobratović, čovjek koji je zabijao pogotke u nogometnoj Ligi prvaka... Nije baš čest slučaj, morate priznati. Bjelovarska ekipa iz Masline dala je poseban štih ugostiteljstvu u Rogoznici.

Počeo u Bjelovaru

– Nogomet sam počeo igrati s osam godina. Bila su to drukčija vremena, igrački smo sazrijevali već na ulici. Do šesnaeste godine proveo sam u NK Bjelovaru i Mladosti iz Ždralova. Igrao sam Prvu HNL, a onaj tko je imao volje i želje, a malo mu se i posrećilo, mogao je nešto i napraviti u nogometu. Otac mi je bio nogometaš i od njega sam stekao ljubav prema tom sportu. Bio je moj najveći kritičar, iako je znao da sam uvijek davao sve od sebe – počeo je Ljubobratović.

Vratio se na 1992. godinu. – Tada sam igrao u Bjelovaru. Bili smo dobar i čvrst drugoligaš s dosta jako dobrih igrača. Poklopilo

se da smo bili u samom vrhu, a ja sam bio prvi strijelac Druge hrvatske lige u polusezoni, u 11 utakmica zabio sam 16 pogodaka. U jednom se trenutku pojavio menadžer Miodrag Kustudić, pogledao je moje utakmice i počeo me zastupati. Kustudić je na jednu utakmicu Osijeka i Dinama doveo sportskog direktora Betisa. Njegova primarna želja bili su Goran Vlaović ili Robert Špehar. No na toj utakmici nije ništa vidio. Vraćali su se preko Bjelovara i moj mu je menadžer rekao da ima još jednog igrača kojeg može pogledati. Odmah sam se svidio direktoru iz Španjolske, koji je, kako je sam kazao, tražio baš takvog igrača. No moglo je sve ići i drugim smjerom. Zoran Ban je potpisao ugovor za Juventus, a ja sam trebao biti njegova zamjena u Rijeci – prisjetio se Ljubobratović.

No ponudu iz Španjolske bilo je teško odbiti.

– To je bilo ispunjenje mog sna još iz djetinjstva. Sve je bilo savršeno. No u ono vrijeme bilo je mjesta za tri stranca, a nas je bilo devet u klubu. Bili su to sve vrhunski igrači, Trifun Ivanov, Tab Ramos, najbolji igrač u Americi, Rafael Gordillo, legenda kluba... Poslije sam igrao s Angelom Cuellarom, koji je završio u Barceloni. Betis je veliki klub i bilo je to prekrasno iskustvo. No pošto nisam previše igrao, tražio sam drugu opciju. Najprije je to trebao biti Hercules iz Alicantea pa sam se vratio u HNL – kaže Ljubobratović.

Tu je opet priča počela ispočetka.

– Otišao sam u Pazinku, gdje sam imao nesporazum s trenerom Lukom Bonačićem i vratio sam se u Bjelovar. Tamo sam odigrao polusezonu, zabio 13-14 godina, a na jednoj utakmici došli su me pogledati ljudi iz Maribora.

To je bila posebna priča u Ljubobratovićevoj karijeri, no prije odlaska u Maribor imao je još jednu posebnu životnu epizodu.

– Sudjelovao sam u operacijama Bljesak i Oluja. Neopisivo iskustvo u kojem se susrećete s pitanjem života i smrti. U jednom trenutku igram nogomet na visokoj razini, a drugi dan spavam u srušenoj kući i rovu. Život piše posebne priče... – kaže Ljubobratović.

Maribor posebno pamti. – Tamo mi je na početku krenulo jako loše. U jednom duelu s Matjažem Kekom puknuo mi je zglob i morao sam pet mjeseci pauzirati. To me je vratilo unazad. No bio sam čvrst u glavi i vjerovao da me ništa ne može zaustaviti. Bio sam mlad i samo sam želio igrati. S Mariborom sam dvaput bio prvak Slovenije, igrali smo europske utakmice, s Beşiktaşem, Olympiakosom, Ajaxom...

Protiv Nizozemaca je zabio i pogodak, Edwinu van der Saru kroz noge...

– To su uspomene za cijeli život. Bila je to strašna momčad s Van der Sarom, braćom De Boer pa Babangida, Litmanen, vodio ih je Morten Olsen. To je opet privuklo zanimanje nekih europskih klubova. Najkonkretniji je bio belgijski St. Truiden, za koji sam potpisao. Možda sam pogriješio jer sam trebao ostati još barem godinu dana u Mariboru. Otišao sam u Belgiju jer se St. Truiden planirao boriti za Europu, na kraju su se spašavali od ispadanja. Igrao sam puno pozicija, najmanje špicu, no i tamo pamtim samo lijepe stvari – ističe Ljubobratović.

Vratit će se nogometu

Opet je uslijedio povratak u Bjelovar.

– Htio sam napraviti malu stanku od nogometa. No nazvao me Alen Mrzlečki, koji je igrao u Šibeniku s posudbe iz Hajduka. On me molio da dođem u Šibenik, da me trener Vjekoslav Lokica želi tamo. Prihvatio sam ponudu, no igrao sam kratko jer je nakon utakmice s Hrvatskim dragovoljcem stigla nova ponuda. Darko

Nejašmić stigao je s ruskom ponudom Rubina iz Kazanja i opet sam otišao iz Hrvatske. Prisjetio se i ruske epizode. – Tamo je bilo sve super. To je jako dobar klub. U početku sam bio najbolji strijelac lige, a i život mi se malo zakomplicirao iz privatnih razloga. Nudili su mi novi ugovor, no nakon što mi se rodila kći, odlučio sam se vratiti u Šibenik. Odigrao sam još malo u Šibeniku i dobio ponudu iz Bjelovara, koji je trebalo vratiti iz treće u drugu ligu. To sam i napravio jer su se vratili i Mrzlečki, Stjepan i Petar Bošnjak, Marin Lalić, sve sjajni igrači. Igrao je i Ognjen Vukojević, tako da smo se ekspresno vratili u Drugu ligu s 20-30 bodova prednosti ispred drugog. Klub možda i nije stao iza nas kako je trebao. Puno puta bili smo oštećeni i odlučio sam se opet vratiti u Šibenik, gdje su roditelji moje bivše supruge imali viziju robinzonskog turizma. Ta mi se ideja svidjela jer mi je odgovaralo biti na otoku. Svidio mi se spoj s prirodom. Prva mi je ljubav bio nogomet, druga ugostiteljstvo. Uvijek mi je bilo posebno u hotelima i restoranima razgovarati s konobarima. Imao sam osjećaj da bih i ja to mogao jako dobro raditi. Dati sve od sebe, baš kako sam to činio dok sam igrao nogomet. Naučio sam konobariti, loviti ribe, voziti brod... Sada sam tu u Rogoznici i radim u konobi Maslina sedam godina sa svojim prijateljima i kumovima Matom i Ivicom Mamićem te s kolegicama s kojima dugo zajedno radimo. Jako nam je važno da ljudi odu sretni iz naše konobe – naglašava Ljubo i dodaje:

– Vizija mog života je drukčija, no ostala je predanost. Ako nešto radiš iz ljubavi, onda je sve kako treba. Imam kćer Luciju, kojoj sam posvećen, kao i djevojci Kristini...

I dalje Ljubo razmišlja o nogometu.

– Želio bih biti trener, raditi s djecom – zaključio je Ljubobratović svoju posebnu priču.

Iz Bjelovara je otišao u Betis, u kojemu mu je suigrač bio legendarni bugarski nogometaš Trifun Ivanov