Koliko ljudi nije na vrijeme dobilo pomoć među 16.434 preminulih od korone?

U ožujku 2020. umro je Nino Kernjus, koliko znamo, prva žrtva koronavirusa u Hrvatskoj. Umro je po gotovo istom scenariju kao i Vladimir Matijanić, u neuspješnim pokušajima dokazivanja da treba pomoć

Spli’ski dotur o hrvatskom zdravstvu zapravo nije ništa krivo reka. Ako želiš biti sigur da će ti netko pomoći, nekog moraš poznavati. Ako ćeš vjerovati sustavu, onda moraš unaprijed biti spreman na najbolje i na najgore. Što te zapadne. Naravno, tu je i širok prostor između te dvije krajnosti.

Kao ministar Beroš u slučaju Čavajda, dr. Hrvoje Tomasović javno je upitao: A zašto novinar Vladimir Matijanić nije mene nazvao ako mu je trebala pomoć? Naravno, Tomasović nije na čelu sustava kao Beroš, zapovjedna odgovornost nije ista, no obje izjave zapravo su javno priznanje da je sustav javnog zdravstva zahrđao – jer ako ga svaki put moraš bučno zakurblati ili potiho “podmazati” da bi ga pokrenuo, bilo da se radi o plavoj omotnici ili poznanstvu, onda to više nije javno zdravstvo već neko na divlje privatizirano zdravstvo. Beroš je ipak za dlaku izbjegao Tomasovićevu sudbinu – splitski pravaš navukao je na sebe apsolutno sav koncentrat bijesa zbog Matijanićeve smrti, sada je i sam izložen prijetnjama smrću, a portali objavljuju njegov privatni broj na kojem mu se pacijenti i “pacijenti” mogu osobno javiti.

Neki idu tako daleko da tvrde da je Tomasović ubojica, iako otvoreno nudi pomoć. Naravno, ukakio je motku kad se, nakon uvoda u kojem se zgraža nad cipelarenjem mrtvog novinara, sam upustio u neprimjerene udarce: A zašto Matijanić nije nazvao neke svoje jugoslavenske doktore, ako već u svojoj gluposti zbog različitih ideoloških stavova nije nazvao mene? Nije to doslovni citat, već jedan od mogućih prijevoda onog što je napisao. No, hajka ide i prema liječnicima općenito.

Čitam transkript Matijanićeva telefonskog razgovora s liječnikom. Tu zapravo nema ništa skandalozno, kolikogod se pokušavalo prikazati drugačije. Odgovori liječnika pacijentu kojeg ne pita za ime i prezime, na prvi pogled posve su racionalni. Nemate temperaturu? Sad normalno dišete? Onda nema potrebe da zovete hitnu. Javite se ako pet dana zaredom budete imali temperaturu. Zvuči sasvim logično. Ali slijedi “Kvaka” s velikim K, koja dokazuje da su ti liječnički protokoli za rizične pacijente s koronavirusom potpuno promašeni. Jer, dan poslije, Matijanić je već bio mrtav. Nema više nikakvu temperaturu. Usudio se umrijeti prije isteka tih pet dana. Koji cure otprilike tek u ovom trenutku, dok ova kolumna odlazi u tisak. No, Matijanić sad s one strane zaziva na rušenje vascijelog sustava. Ne zdravstva, već cijelog državnog i političkog sustava. Ili barem tako traži armija onih koji odlučno stupaju u njegovo ime. Obitelj, prijatelji, politički istomišljenici, zabrinuti građani. Pravednici ili peta kolona? Ovisi koga pitate.

U moru tih prijatelja nitko ga nije posjeo u auto i odvezao u bolnicu, što bi valjda trebalo biti normalan potez u trenutku kad vidiš da je sustav gluh i slijep. Ali, sad ga spremno i mrtvog posjedaju kao kopilota u pokušaju strateškog bombardiranja navodno “HDZ-ova” zdravstva, države i društva. Pri tome je lako naći razumijevanje za one koji to govore samo u afektu, ali malo teže za one koji posve isto govore oduvijek. No, uvjerljivo najgori su politički manipulatori koji čak i nečiju smrt koriste u svojoj strančarskoj

Ne znam koja je sugestija luđa – ili toksičnija – da je čovjek umro jer mu nisu htjeli pomoći liječnici zato što su Jugoslavenčine ili zato što su HDZ-ovci?

borbi za vlast. “Ili HDZ ili Hrvatska!”, uzvikuje čak i splitski gradonačelnik. OK, ali kakve veze s tim ima smrt Vladimira Matijanića? Kakvu čistku hadezeovaca u zdravstvu i drugdje on to najavljuje? “Treba zgaziti taj model upravljanja u cijeloj zemlji”, kaže. Kojim to mehanizmom, čak i da osvoji vlast?

Da, nije teško složiti se da država nema smisla ako ne pomaže svim svojim građanima, te da je poraz društva ako se pomirimo s tim da javno zdravstvo samo utjeha za one koji ne mogu platiti privatno. No, nije teško prepoznati tko i s kakvim motivima galami da bi Dan pobjede trebalo preimenovati u Dan poraza. Jer takvima je to od prvog dana bilo tako.

Iz mojeg kuta, u Matijaniću gledam čovjeka, ljudsko biće u situaciji u kojoj se sutra može zateći bilo tko od nas ili naših bližnjih. Posve je nebitno što sam se s Matijanićem politički slagao gotovo u ničemu, kao što je posve irelevantno je li Matijanić bio cijepljen ili nije. I koji su bili njegovi razlozi za takvu odluku. Je li bio ravnozemljaš, antivakser, skeptik, ili je pak, utemeljeno ili ne, jednostavno bio u uvjerenju da zbog svojeg općeg zdravstvenog stanja spada u rizičnu skupinu za cijepljenje. Tu nikakve diskriminacije ne može i ne smije biti. I nema baš nikakvog dokaza ili indicije da je diskriminacije bilo. A još manje one po političkom ili ideološkom ključu. Ne znam koja je sugestija luđa – ili toksičnija – da je čovjek umro jer mu nisu htjeli pomoći liječnici zato što su Jugoslavenčine ili zato što su

• HDZ-ovci?