Večernji list

Drago nam je što je kulturno dobro, ali jegulju će moj unuk vidjeti samo na slici

Jolanda RakŠajn

Super je to da nam je jegulja “kulturno dobro”, no više je nema. Jedva da i moj sin zna kako izgleda, a unuk će je vidjeti samo na slikama – komentira Neven Mataga, čiji su i otac i djed svojedobno živjeli od lova na tu zmijoliku ribu u okolici Opuzena. Umijeće pripreme neretvanskog brujeta od jegulja ovih je dana, naime, upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Tvrdi se kako su jegulja i neretvanski brujet neraskidivo vezani uz stoljetni način života i privređivanja puka doline Neretve i dio su njihova kulturnog identiteta i živog sjećanja na nekadašnji, izrazito težak život neretvanskog čovjeka, svjedok društvenog i gospodarskog života, te gastro specijalitet prepoznatljiv u okvirima europskih kuharskih stručnjaka i gastronoma.

Manje od dvije tone

– To jelo svjedoči o povezanosti stanovnika s osobitim riječnim krajolikom i znanjima vezanima uz, ponajprije ribolov te posljedično i jelovnike toga kraja – pojašnjavaju iz Ministarstva kulture i medija te dodaju kako neretvanski brujet pripada sredozemnoj obitelji sličnih jela koje, prema izvorima, isprva povezujemo s kuhinjom siromašnih Neretljana, koja se temeljila na lokalno dostupnim namirnicama.

No pita li se Matagu i druge stanovnike Opuzena, s obzirom na to da je vodotok Neretve sve niži i sve je izraženiji dotok slane vode iz Jadrana, tu su tradiciju danas zamijenile neke druge, morske ribe i glavonošci, cipli, lubini, trlje, šnjure, čak i srdele, sipe i hobotnice koje ribari love sve do Metkovića. “Krajolik na tanjuru”, kako neretvanski brujet slikovito opisuju iz resornog ministarstva, u stvarnosti je tako nepovratno izmijenjen. Egzistira uglavnom zahvaljujući jegulji koja na stolove neretvanskih retorana, rijetkih koji je još imaju u ponudi, stiže iz Hutova blata u BiH te Crne Gore, tvrdi Mataga. Ne može se reći da su domaćoj presudili gurmani koji je tek u novije vrijeme prepoznaju kao delikatesu, ali svakako jesu klimatske promjene, intenzivna poljoprivreda, melioracija i presijecanje riječnih tokova i migracijskih ruta.

– Za izlov jegulja i danas se daje neka vrsta koncesije, svatko dobiva svoj “privatni” dio Neretve gdje smije loviti. Trapovi i vrše nikada nisu bili prepuni, no danas u njih zaluta tek pokoji primjerak – prisjeća se Mataga lova s ocem.

Uz česte suše, mještani krive i pesticide kojima se uokolo prskaju nasadi mandarina, mostarski Aluminij, a zadnje zlo koje ih je snašlo prije 15-ak godina invazivni je plavi rak kojega je sve više u vršama. U zapadnom Atlantiku, uključujući cijelu kanadsku obalu sve do obala sjeverne Argentine, Bermuda i Antila, vrlo je cijenjena ekonomska vrsta, u rangu s jastogom, pa i u Neretvi smišljaju kako da ga populariziraju umjesto ugrožene jegulje.

Iz Ministarstva poljoprivrede kažu kako jegulja u nas ima status kritično ugrožene vrste samo na razini Vranskog jezera kod Biograda i na dijelu toka rijeke Krke.

– Znanstvenici koji se bave ovom problematikom na nacionalnoj razini bilježe znatan pad biomase ove vrste unazad nekoliko godina te postoji generalni znanstveni konsenzus oko potrebe uvođenja odlučnijih mjera upravljanja – kažu iz ministarstva te dodaju kako ribolov jegulje u Hrvatskoj nema veliku gospodarsku ulogu. Štoviše, zbog urbanizacije i promjena navika lokalnog stanovništva, znatniji ulovi ostvaruju se isključivo na području delte rijeke Neretve, od čega tek manji dio u sklopu gospodarskog ribolova.

– Procjenjuje se da je na nacionalnoj razini u 2021. godini ukupan ulov jegulje bio manji od 2 tone. Kako bismo ipak odgovorili na navedene izazove, na nacionalnoj razini je u pripremi novi upravljački okvir kojim će se konsolidirati i osnažiti mjere upravljanja, uzimajući u obzir lokalne specifičnosti i tradicionalni karakter ovog ribolova – odgovaraju iz ministarstva.

Nekoliko stadija života

Jegulja (Anguilla anguilla) ima vrlo specifičan životni ciklus. Mrijesti se tek jednom u životu i to u Sargaškom moru, nakon čega odrasle jedinke ugibaju, a ličinke kreću na put prema matičnim rijekama odakle su došli njihovi preci. Kad se počnu približavati europskim obalama, ličinke se metamorfoziraju u tzv. stadij staklaste jegulje, ulaze u estuarije rijeka i migriraju uzvodno. Nakon što dospiju u slatku vodu, staklasta jegulja metamorfozira se još jednom u oblik nalik minijaturnoj jegulji koji rastom prerasta u tzv. žutu jegulju. Nakon 5-20 godina boravka u slatkim vodama, prerasta u stadij koji se naziva “srebrnom jeguljom” koja migrira nazad prema Sargaškom moru na mrijest. Taj jedinstveni i vrlo kompleksan razvojni i migratorni ciklus, kao i uništavanje njezinih prirodnih staništa, onemogućavanje migracija zbog fizičkih barijera, ribolov i klimatske promjene, doveli su do toga da je ta osjetljiva vrsta na EU razini proglašena kritično ugroženom prema

• IUCN kriterijima.

Jegulja na stolove rijetkih neretvanskih restorana koji je još imaju u ponudi stiže iz Hutova blata u BiH te Crne Gore, tvrdi Neven Mataga

Uz česte suše, mještani krive i pesticide kojima se prskaju nasadi mandarina, mostarski Aluminij, a zadnje zlo koje ih je snašlo prije 15-ak godina invazivni je plavi rak

Ljetna Panorama

hr-hr

2022-08-11T07:00:00.0000000Z

2022-08-11T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281964611494886

Vecernji List