Čitanje knjiga s djecom odličan je način da se otvore važne teme

Izdavačka kuća Bodoni upravo je objavila “Tatu u pidžami”, najnoviju slikovnicu našeg poznatog umjetnika koji ju je napisao i ilustrirao

Novi projekt unutar Frakture, nakladnička kuća Bodoni, zahuktava se s nizom zanimljivih izdanja. Jedno od njih je i nova autorska slikovnica Svjetlana Junakovića, koju je naš umjetnik, kipar, slikar i ilustrator i napisao i oslikao. “Tata u pidžami” priča tako, za format slikovnice, neobičnu i neobično važnu priču. Tu je jedna djevojčica i njezin tata koji puno radi, na računalu gledajući neke crte koje uvijek idu prema gore. No kada te njegove crte jednog dana padnu dolje, tata više ne ide na posao, već sjedi kod kuće - u pidžami. No možda će ta promjena, da umjesto na poslu bude kod kuće sa svojom djevojčicom, tati dobro doći. Ta mu je priča na pamet pala, kaže nam Junaković, još prije petnaestak godina, kada je počela “ona velika kriza”, a i on sam jedan je period proveo u pidžami.

Svatko će imati neku svoju interpretaciju “Tate u pidžami”, ali mene zanima što ste vi tom pričom željeli poručiti?

Meni je zanimljivo raditi knjige s temama koje su prepoznatljive, suvremene. Ima zaista krasnih knjiga koje se bave lijepim temama, slonićima i medvjedićima, ali meni je to dosadno. Volim se baviti temama odnosa, jer mislim da je odnos djeteta i roditelja vrlo bitan. No, čini mi se jako važnim i da slikovnicu roditelji, bake i djedovi ili tko već, čitaju zajedno s djecom i s njima o tome razgovaraju, analiziraju slike. Slikovnica se može pročitati za nekoliko minuta i bok, ali razgovor o njoj može biti razlog da se provodi vrijeme zajedno, da se bolje upozna dijete i da dijete bolje upozna roditelje. Gledajući slike može se obratiti i pažnja na to kako je nešto nacrtano, a to može biti povod da se dijete upozna i s raznim slikarima, da se zajedno ode u galeriju, muzej... Taj mi se pristup čini kao dobar put i baš me drži posljednjih godina u ovom poslu. Puno mi je ipak to važnije nego slati neke poruke.

Zašto je važno ne podcjenjivati djecu i s njima, na primjeren način, otvarati neke važne teme?

Zapravo ste mi sada i uzeli odgovor iz usta - djecu ne treba podcjenjivati. Naravno da su djeca drukčija nego što su bila kada sam ja bio dijete. Naravno da su drukčije i potrebe i teme i načini koje moramo iznaći da provedemo s njima vrijeme. Mislim da je knjiga tu dosta dobar put da se to napravi, da se zajedno pročita, komentira, da se otvore još neke teme koje su zgodne za razgovor. Naravno, što se knjiga za djecu tiče, trebaju njima i oni medvjedići i te stvari, ali svatko od nas bavi se onime što ga najviše zanima, kao i ja. Rad na slikovnici vežem za svoje crtanje koje nije za djecu i onda pokušavam pronaći te neke likovne momente koji su mi bitni, koji su drukčiji i novi.

Iz čega crpite ideje i inspiraciju za svoje priče? Iz druženja s djecom, unucima?

Nemam unuke, ali imam dvije