Kako izgleda, ako ikako, europska politika vodećih parlamentarnih stranaka

Postoji li, i kako izgleda, europska politika pojedinih hrvatskih parlamentarnih stranaka? Ne unutarnja politika. Ne neka regionalna, rezidualna, susjedska politika. Ne politička ideologija koja se hrani globalno, pa kopira političke bitke iz nekih tuđih kulturnih ratova. Nego baš europska politika.

Hrvatska je već skoro deset godina punopravna članica Europske unije i bilo bi sasvim logično da parlamentarne stranke imaju i europsku politiku. Ovakvu ili onakvu, ali uvijek nekakvu. To pitanje možda je i u osnovi nesporazuma koji su se pojavili oko prijedloga sudjelovanja Hrvatske u europskoj misiji obuke ukrajinskih vojnika, EUMAM UA.

Generalno se, naime, može reći da hrvatske parlamentarne stranke toliko malo imaju uobličenu europsku politiku da svaka europska ili vanjskopolitička tema zapravo neminovno završi u raspravi u kojoj se koriste čisto unutarnjopolitički argumenti.

HDZ ima proeuropskog Andreja Plenkovića, koji ostvaruje rezultate poput ulaska u euro ili schengensku zonu, ali koji, to smo ovdje odavno pisali, svoje iskreno europsko uvjerenje zapravo ne zna prenijeti, inspirirati masovno i u drugima. Ne zna ispričati priču o Hrvatskoj u Europi koja bi rezonirala u širem društvu. Plenković podiže ugled Hrvatske u EU, oko toga nema sumnje, ali podiže li ugled EU u Hrvatskoj? Možda misli da se trudi najbolje što zna, ali teško to postiže. O europskoj politici HDZ-a važno je znati i ovo: ta se politika već sutra može preokrenuti u neku suprotnost. Za Hrvatsku bi to bilo loše. Ali na tome već dulje aktivno rade svi desno od HDZ-a, plus predsjednik Republike koji se uživio u ulogu šefa oporbe.

Kad smo kod Zorana Milanovića, europska politika Pantovčaka je takva da potvrđuje još nešto što smo ovdje davno napisali: da je Zoran Milanović zapravo vodeći hrvatski euroskeptik. I da taj euroskepticizam izvire iz povrijeđenog ega, koji je poražen u Bruxellesu u bitci kod Lex Perkovića. To je bio Milanovićev Waterloo, koji ga je promijenio kao premijera i pomogao stvoriti ovakvog predsjednika.

Što nas dovodi do SDP-a i Mosta. Današnji SDP nema europsku politiku, posebno otkako je Joško Klisović nestao iz Sabora i otkako se dogodio raskol sa Socijaldemokratima. Koji, pak, s Domagojem Hajdukovićem i Ivanom Posavec Krivec ipak pokazuju neke principe oko kojih grade vlastitu europsku politiku. Ključna mana SDP-a: pod Grbinom ta stranka još uvijek ne može pronaći snage i integriteta da Milanovićeve ludosti nazove ludostima. O dominaciji unutarnje nad europskom politikom u SDP-u govori i ovaj detalj. Kad je Europski parlament potvrđivao Komisiju Ursule von der Leyen, SDP-ovci iz Sabora tražili su od SDP-ovaca u EP-u da glasaju protiv, iako je ta Komisija produkt velike koalicije. Logika SDP-ovaca iz Sabora bila je: nećete valjda podržati Komisiju u kojoj je Dubravka Šuica. SDP-ovci iz EP-a nekako su ih uspjeli uvjeriti da stvari nisu baš tako usko postavljene.

Most je, pak, primjer stranke koja ima samo unutarnju politiku i politiku prema Herceg-Bosni. Sve je u tome, sve

Europska politika Pantovčaka je takva da potvrđuje ono što se odavno vidjelo: da je Zoran Milanović zapravo vodeći hrvatski euroskeptik

izvire iz toga: poriva osvete Plenkoviću zbog izbacivanja Mosta iz prve vlade, i osjećaja dubokog nepovjerenja prema Americi i Europi zbog navodnih nepravdi prema Hrvatima u BiH. To što njihov prvi omraženi pomaže ispraviti ovo drugo, i što je prvi hrvatski politički lider koji u tome možda čak i uspijeva, to je za Most manje bitno. Plenkovićeva uloga u njihovim očima može biti samo otegotni faktor.

Ako je Plenković za Ukrajinu, onda su oni ili protiv ili u nekoj distrakciji. Ako ulazimo u Schengen, to nije uspjeh, jer Schengen je “fikcija” koja ne postoji (recite to putnicima koji unutar Schengena prolaze kroz zračne luke kao kroz autobusni kolodvor). Jedino što bi se kod Mosta moglo podvaliti pod europsku politiku je generalni stav “mi bismo sve kao i Orban” (ranije Trump). Taj stav dijele i Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti.

Zeleno-lijevi blok (Možemo) po prirodi stvari ima što za reći o klimatskim promjenama, a kako se unutarnja politika tim pitanjem uopće ne bavi, nego sve u toj borbi dolazi iz europske politike, onda možemo reći da Možemo ima neku europsku politiku. No, bez Bojana Glavaševića, koji zaista radi na formiranju europske politike malo šire od ostalih, ne bi bili vidljivi. I, za razliku od njemačkih zelenih, hrvatski zeleni ipak još nisu evoluirali u stavu o sigurnosnom aspektu zajedničke europske politike.