Kako je izbornik Dalić u Lovrenu dobio superheroja

Bosanac čvrst kao stijena naš je rekorder među stoperima po utakmicama na SP-u (14), a iako ga prati glas dečka teške naravi, baš nikada nije bio teret izbornicima

O Dejanu Lovrenu nisu se uvijek u Hrvatskoj, a kamoli u Engleskoj, pisali tekstovi nakićeni biranim komplimentima. Rusija mu je bila velika satisfakcija. Svaka čast, pokraj svih problema, omalovažavanja u Liverpoolu, vrijeđanja, smogao je snage zaigrati vrhunski (...). Odigrao je fantastično Svjetsko prvenstvo, izrastao u klasu. Jedan je od glavnih protagonista pozitivne atmosfere, kompletna je osoba. Zbog njega mi je posebno drago. Nikad se nije kolebao niti pomišljao da odustane.

Paziti na padavičara Freda

– Kod mene je sve super, bolje nego što ljudi misle – pamtim jednu poruku kada sam se i ja, zabrinut napisima o njegovoj krizi u redsima, stao raspitivati. Mediji od jedne-dvije pogreške naprave senzaciju, gotovo mi je sličio zarobljenom na pučini koji se bori protiv orkana. Kada krene bura, udaraju ga sa svih strana. No svaki put izađe kao pobjednik, i još jači. Nedodirljiv poput Brunajveće cea Willisa u filmu “Neslomljivi”.

Ovako je u svojoj autobiografskoj knjizi “Rusija naših snova” o Dejanu Lovrenu prije četiri godine govorio Zlatko Dalić. Nastane li uskoro nakon Katara drugo, prošireno izdanje ove popularne knjige, citati o Lovrenu ostat će nepromijenjeni. Ili možda nadograđeni: “Dejan je u Kataru bio četiri godine stariji, a još bolji, čvršći, žustriji, ljući, pouzdaniji i pozitivniji nego u Rusiji. Ni sam nisam vjerovao da je to moguće.”

Da, Dejan Lovren za sada je, u Isusovim godinama, možda i

Kada krene bura, udaraju ga sa svih strana. No svaki put izađe kao pobjednik, rekao je Dalić

otkriće Svjetskog prvenstva u našim redovima – zato što ga je malo tko uopće ovdje i očekivao u prvih 11. Jednoga dana Dalić će možda i otkriti zašto je, praktički preko noći, odustao od briljantnoga Dinamova igrača, 22-godišnjeg Šutala, i okrenuo se 33-godišnjem Lovrenu. Kojega u Zenitu uopće nije gledao, i koji je do SP-a u 2022. godini za Hrvatsku odigrao samo jednu, jedinu utakmicu – protiv Austrije. Što god bio okidač Dalićevoj odluci, izbornikovoj intuiciji treba zapljeskati. U Lovrenu je dobio upravo ono što je tražio, što je u “Neslomljivima” bio Bruce Willis – superheroja!

Dejan Lovren, Bosanac čvrst kao stijena, nikada, baš nikada, nije bio teret izbornicima; ni svojim ponašanjem, ni pristupom, ni klasom. Lovrena samo, na žalost, prati glas dečka teške naravi i nogometaša koji ima jako nizak prag tolerancije prema kritikama na svoj račun. Kad je tako buran, ponekad i osoran (kao na jednoj presici prije početka SP-a na benigno pitanje), mnogi će o njemu steći krivi dojam.

Pa i onda, kada koji tjedan prije početka SP-a, u jednom intervjuu za Fifu izjavi: ‘Luka je naš vođa na terenu, ja sam vođa u svlačionici prije utakmice, a tu je i Vida na kraju utakmice. Jako je važno imati takav tip vođe.’ Zvučalo je jako samouvjereno, ali i ne odveć simpatično, jer – vođa se ne proglašava sam, nego ga izabiru i slijede drugi.

A opet, to je Lovrenov stil, pa ga u tom svjetlu treba i doživjeti. Njemu je ta doza arogancije duševna hrana i očito ga čini boljim. I dok je tako, neka ga drži što dulje. Evo i zašto: kada god je Dejan Lovren bio u sastavu Hrvatske na SP-u, ona je u čak pet navrata ostala bez primljenoga pogotka; s Kamerunom (4:0), Nigerijom (2:0), Argentinom (3:0), Marokom (0:0) i Belgijom (0:0), a pet puta primila je samo po jedan gol (Island, Danska, Engleska, Kanada, Japan), i nikada u tim utakmicama nije bila poražena.

Kada se jednoga dana bude radila retrospektiva nastupa naših obrambenih igrača na svjetskim prvenstvima, u tom redoslijedu poput svjetionika stršat će ime Dejana Lovrena: 14 nastupa! Plus još dva na EP-u. Ukupno 16 na velikim turnirima, jednako kao legendarni Dario Šimić, dva manje od vodećega Vedrana Ćorluke (7+11).

Pobijedi li Hrvatska u četvrtfinalu Brazil, evo Dejanu prilike dostići našega rekordera. Samo, Dejane, ovaj puta protiv Brazila – ruke uz tijelo! Da se ne ponovi slučaj onoga padavičara Freda i pokvarenoga japanskoga suca Nishimure, kada je Lovren – ni kriv ni dužan – u São Paulu ispao tragičar, a Hrvatska se otkotrljala u poraz.

Krenuli iz Struge

Na kraju, kada smo već kod junaka ove priče, spomenimo kako je – u kontekstu pobjede nad Japanom – makedonski grad Struga povijesno mjesto hrvatskog nogometa. Toga 16. listopada 2005. godine, dakle prije više od 17 godina, prvi put se u HNS-ovim almanasima spominje osovina koja nam je proizvela pogodak protiv Japana, Lovren – Perišić. Tu dvojicu zaštitnih znakova vatrenih prvi put je, još golobrade, zajedno u momčad uveo izbornik Varaždinac Stanislav Vugrinec, u selekciji do 17 godina koja je svladala Makedoniju s 2:0. Pogotke u toj utakmici postigli su Milan Badelj i Tomislav Havojić. Lovren je igrao cijelu utakmicu, a Perišić ušao u 57. minuti. Evo i cijeloga sastava, bit će Dejanu i Ivanu drago prisjetiti se suigrača: Radošević, Badelj, Lovren, Kaćunić (Havojić), Pivarić (Barbarić), Sušac, Šimunić, Pulić (Perišić), I. Jugović, Smrekar, Hudorović.

Lovren i Perišić, uz Vidu, danas su jedini preostali ostaci generacije rođene 1989. godine. Iz koje su među srebrnim vatrenima bili još i Pivarić i Badelj. U današnjoj momčadi najzastupljenija je berba 1995. godišta: Livaković, Pašalić, Juranović, Ivušić.

Uoči početka SP-a mnogi su smatrali da je Šutalo u prednosti nad Lovrenom, no treba zapljeskati intuiciji izbornika koji se odlučio za stopera Zenita