Boli me što ruski sportaši nisu digli glas protiv rata

Dragan Matutinović (68) jedan je od najtrofejnijih vaterpolskih trenera u nas, ali nije imao sreće, baš kao ni Ozren Bonačić, biti i izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije. Barem ne one muške jer Matuta je ipak bio izbornik hrvatske ženske vrste i kaže da mu je to bilo jedno od najljepših razdoblja u trenerskom životu.

– Bila je to lijepa epizoda, vaterpolistice su me “kupile” nakon što mi je u travnju 2016. umrla supruga Ana. Ona mi je bila sve u životu, bilo mi je jako teško, ali vaterpolistice su imale puno razumijevanja za mene, bile su tu kad mi je bilo najteže. Ali kad sam u Barceloni 2018. iz autobusa izbacio Miju Šimunić, a morao sam jer se miješala u moj posao, smjesta su me smijenili. Nisam znao da je ona toliko jaka u hrvatskom vaterpolu – kaže u svom stilu popularni Matuta.

Čekam novu reprezentaciju

Kao izbornik vodio je sedam reprezentacija, a najviše uspjeha imao je sa Španjolskom. Ostavio je ondje tako dubok trag da je o njemu snimljen i igrani film. Matutu glumi Tarik Filipović...

– Bio sam sa sinovima na premijeri u Španjolskoj, bilo je lijepo, sreo sam se s dragim ljudima. Doživljavam to kao još jedno priznanje. Reprezentaciju koja je bila na dnu svjetskog vaterpola doveo sam u vrh. Španjolske igrače naučio sam raditi.

A posljednja reprezentacija koju ste vodili bila je Rusija. Kako je to završilo?

– Najprije sam u jesen 2019. preuzeo Dinamo, doveo me tamo Dmitrij Apanašenko. I onda mi je počeo mutiti vodu, htio je on biti glavni, a kada sam ja tu, onda to ne može. Napustio sam Dinamo, usput rečeno, klub se raspao poslije mojeg odlaska. Dobio sam angažman u reprezentaciji, ali me COVID prisilio na povlačenje, na povratak u Split.

Jeste li tada mogli pretpostaviti da će Rusija napasti Ukrajinu?

– Dok sam bio u Moskvi, do ljeta 2020., ni u jednom trenutku nije se moglo naslutiti da bi Rusija mogla izvesti ovakvu agresiju. U današnje vrijeme, u 21. stoljeću, da netko može tako okrutno napasti susjednu zemlju, to mi se činilo nemogućim. Takvo što mogu pokrenuti samo luđaci i manijaci. Kod toga me najviše boli što ruski sportaši nisu odlučnije podigli glas protiv rata. Htio sam o tome razgovarati s Andrejem Bjelofastovom, mojim nasljednikom na dužnost ruskog izbornika, kad me nazvao tražeći neke savjete od mene u vezi s vaterpolom, ali on je prečuo to pitanje.

U jesen 2020. kratko ste vrijeme još vodili španjolskog trećeligaša Alhambru?

– Ipak je riječ o malom klubu, čelnici kluba nisu mogli pratiti moje ambicije. A kako u HVS-u očito nemaju nikakav angažman za mene, možda uskoro preuzmem jednu novu reprezentaciju. Operirao sam oba koljena, ali zdrav sam, želim i mogu raditi. Teško je u mojim godinama naći angažman, ali nisam se predao.

Vodstvo ne trpi kritike

Kako gledate na aktualni trenutak hrvatskog vaterpola? Može li europsko zlato iz Splita pokriti sve nedostatke?

– Ne može nikako, na tu našu stvarnost gledam vrlo kritično. Ne može se lagati ljudima, pet godina nismo osvojili ništa s mlađim selekcijama. Nudio sam neka rješenja i svoje usluge, ali Perica Bukić i ostali iz vodstva Saveza ne trpe kritike...

Vratimo se vašem izboru, i vi ste Bijača stavili na prvo mjesto?

– A što ćemo kad nam je Bijač svojim nevjerojatnim obranama praktično donio zlato. Branio je tzv. zicere kao od šale.

A čime vas je osvojio Loren Fatović?

– On je moja slabost, po mom sudu jedan je od najboljih igrača svijeta. Imam osjećaj da u reprezentaciji ne pruža sve što može, a morao bi davati više jer ga krasi raskošan talent, on je Suknov nasljednik.

Riječ-dvije i o ostalima s popisa?

– Mislio sam da će Harkovu ići teško jer je igrajući za Jadran imao realizaciju od samo 18-1. No, on je pokazao da je paklenski igrač, golgeter. Vrlić je konstanta, Burić je bio ugodno iznenađenje, Žuvela je pokazao da je velik potencijal, a Bukić u reprezentaciji pruža igre ispod svoje razine.

Pet godina nismo osvojili ništa s mlađim selekcijama. Nudio sam neka rješenja i svoje usluge, ali Bukić i ostali iz vodstva ne trpe kritike