Zaustavite Gidsela i ne tucite Červara

Recite mi, tko je izdao moju prvu zbirku pjesama? Pitao je to nadomak 100. rođendana Dragutin Tadijanović mladog novinara koji ga je došao intervjuirati u njegov stan i, naravno, nije znao odgovor. A koje su godine izašle moje “Večeri nad gradom”, bilo je sljedeće pitanje. I opet muk nakon kojeg je znameniti pjesnik jednostavno zaključio: “Rekao bih da ste došli napraviti intervju, a da ništa o meni ne znate!” Isto bi zapravo mogao reći i novi izbornik rukometaša Goran Perkovac ako je samo malo izlistao napise koji su ga najavili kao Horvatova nasljednika. Pa je tako negdje euforično objavljeno da nam se “vraća zlatni kapetan iz Atene”, premda je ipak bila riječ o Atlanti 1996. kad je prvi put zasvirala hrvatska himna u čast olimpijskih pobjednika, da bi onda netko otišao i korak dalje navodeći da će izbornik biti “nekadašnji igrač Medveščaka, današnjeg PPD-a”. Što je otprilike kao da napišete da je Pero Močibob “igrao za Zagreb, današnji Dinamo”. Nije, naravno, poanta rugati se neznanju novih generacija, premda je temelj posla ipak, kad već javno objavljuješ, detaljno proučiti ono o čemu pišeš, ali i ovi gafovi dovoljno dočaravaju dvije stvari – koliko se nepojmljivo slabo poznaje sport u kojem, računamo li i rukometašice, imamo 15 medalja s najvećih natjecanja (a tako se rado o njemu pametuje) i koliko su tek zaboravljenog asa izvukli u rukometnom savezu. I sam postupak izbora bio je pomalo tragikomičan, jer po priopćenju ispada da je po pitanju novog izbornika prihvaćen prijedlog čovjeka koji se povlači ili je zapravo najuren i čije je izvješće gotovo ismijano. Ali zašto bi u takvom ozračju naš najtrofejniji stručnjak i dao bolji prijedlog? Jedan naš proslavljeni trener, koji je trenirao novog izbornika u Medveščaku, u svom je stilu “ispalio” da su Červara na sjednici valjda tukli po glavi sve dok nije počeo vikati: “Perkovac! Perkovac!” Sjeća ga se kao iznimno discipliniranog i posvećenog igrača. Bio je kapetan reprezentacije ispred Ćavara i Puca koji su donosili u Zagreb europske naslove, a lopta je u njegovim rukama bila sigurna kao u švicarskom sefu.

Ali što znamo o njemu kao treneru? Kakvu igru preferira, kakav je u pripremi, kakav u vođenju utakmice, kakav je pod pritiskom, zna li, što je najvažnije kad vodiš reprezentaciju, postići ozračje međusobnog povjerenja, ima li socijalnu inteligenciju da ispliva kao pobjednik iz sporova bez koje nitko u hrvatskom sportu nije postigao rezultat? Neka pita Dalića, uostalom... Kažu da je potrebno poprilično vremena da poloviš konce nakon što četiri godine izbivaš iz hrvatskog rukometa. Kad te nema četvrt stoljeća, ili ćeš udariti glavom u zid ili pomaknuti planinu za centimetar. Što bi u našem slučaju možda i bilo dovoljno jer... Jedino naša reprezentacija nije pala pred danskim strojem. Dakle, nije u pitanju momčad bez potencijala.

Danima je trajao rat mailovima s velikim Vladom Stenzelom koji je tvrdio da su nedopustivi i onakav prekršaj nad Gidselom i ideja da prebijemo Dance. Pred olimpijskim pobjednikom i živim ocem naše rukometne škole možeš se samo povući i prihvatiti da danski sustav i Jacobsenovo vođenje moraju biti primjer i uzor, a ne predmet mržnje i povod za frustracije. Iako je Duvnjak posljednji igrač kojem bi se moglo prigovoriti da je prljav i da ne poštuje igru i suparnika. Ali i u njegovu slučaju godine čine svoje i sve teže po terenu lovi mlade geparde. Iako Gidsel očito ne trpi da ga itko na terenu takne, što bi bilo logično za odbojkaša, ali ne i rukometaša, riječi našeg mladog trenera Kreše Ivankovića potvrdit će ne samo da je riječ o pravom prototipu modernog vanjskog igrača već da je ipak s pravom proglašen najboljim igračem SP-a i da je eventualno mogao izgubiti samo od suigrača Pytlicka: “Maknemo li na stranu ono što je bilo s Duvnjakom, Gidsel je igrački fenomenalan. Ima strahovitu brzinu u nogama, u milisekundi promijeni smjer kretanja i najbolji je dokaz da su antropologija i kilaža ustupile mjesto brzini i kognitivnim sposobnostima. Da ima 100 kila, nema šanse da bi mogao igrati kako igra. Naoko to izgleda krajnje jednostavno, a zapravo je jako teško doći do te razine da s lakoćom prolaziš kroz dvojicu i da si stalno na ziceru.”

Koliko je danski sustav ozbiljan, govori i to što Pytlick ima 22, a Gidsel 23 godine, a kako ih u godinama koje slijede zaustaviti pitanje je i za stručnjake s puno jačim biografijama od one Gorana Perkovca koji na tom ukletom položaju vrlo brzo i lako može upasti u “zrendu” u kojoj su pukli i Babić i Horvat, a na kraju i Červar i u kojoj najveća čast u karijeri postane najgora mora u životu.

O Perkovcu se, baš kao i o rukometu, manje zna nego što se priča o njemu. Dobio je u ruke devetu momčad svijeta, ali i jedinu koja nije pala pred danskim strojem