Prije nego što sam ušao u Bundestag

Radio sam 22 godine u Audiju na najgorim poslovima,

Josip Juratović, njemački političar hrvatskog porijekla, dugogodišnji zastupnik u Bundestagu, u životnom intervjuu govori o fascinantnom putu od gastarbajterskog djeteta preko radnika u tvornici automobila do sindikalnog i političkog vođe.

Koja su vaša sjećanja o dolasku u Njemačku? Kakva je to zemlja tada bila, kakva su vam očekivanja bila od te zemlje? I kad pogledate danas – jesu li se ispunila?

Ja sam do svoje 15. godine živio u Koprivnici, gdje sam išao u osnovnu školu. Na Njemačku sam gledao s određenom vrstom tuge jer mi je tamo bila mama. Otac je umro prije mog rođenja, pa sam s bakom odrastao sâm. I proživljavao djetinjstvo uz osjećaj da si bez roditelja, koji je negdje u stranoj zemlji.

Majka je živjela u Njemačkoj od vaše koje godine?

Od moje 8. godine. U školi sam, na satu povijesti, učio da je Njemačka crna fleka u Europi. I 1974. dolazim u Njemačku i vidim da je to normalna zemlja, da ima zanimljivih stvari, a moji prvi susreti s njemačkom omladinom bili su jako pozitivni. Jer sam shvatio da ustvari imamo iste idole. U nogometu: 1974. je bilo Svjetsko prvenstvo, Gerd Müller je tada bio zvijezda i u Hrvatskoj, kao i tu, u Njemačkoj. Slušali smo istu muziku, u ono vrijeme je bio Nazareth, T-Rex i tako, tinejdžerski. Ja sam u Hrvatskoj već živio jedan takav normalni mladenački život, kakav se živio i u Njemačkoj, i jako brzo sam s njemačkim vršnjacima pronašao istu valnu dužinu. Znao sam njemački jezik. I jako brzo smo se razumjeli. Oni su me jako lijepo prihvatili. Tako da se dogodilo da imate jednu sliku o nekom društvu, koja je više bila negativna nego pozitivna, a onda dođete u tu zemlju, u kojoj je zapravo sve isto kao ondje odakle potječete. Možda ne po infrastrukturi, po građevinama, jer ja sam ipak bio iz siromašnijeg miljea. Ali taj negativan “touch” nisam donio iz Hrvatske, nego sam to ostavio u Hrvatskoj i tražio zanimljive aspekte, prije svega kroz ljude. Oni su me prihvatili, možda zato što sam ja njih prihvatio onakvima kakvi jesu, i tražili smo nešto zajedničko. To se odražavalo u sportu, kulturi, svemu čime se mladi bave. Tako da sam se jako brzo socijalizirao.

Kamo ste se točno doselili?

To je manji gradić u okolini Heilbronna, zove se Gundelsheim. U tim manjim sredinama je jako bitno ući u neke od organizacija. Nebitno je li to sport ili drugo, ja sam čak bio aktivan u organizaciji karnevala. Po obrazovanju, jako zanimljivo, ja sam se sa svojom osnovnom školom iz Hrvatske mogao mjeriti sa svakim gimnazijalcem tu. Tako da su nastavnici prepoznali da sam puno jači nego što je potrebno. Obrazovanje je bilo jako dobro jer je imalo širinu. Mogao sam se ravnopravno nositi sa svim grupama među mladima, a to je, logično, imponiralo ovima iz škole, tako da sam jako brzo postao neka vrsta vođe među njima. Bio sam svojevrsni socijalni radnik: socijalno angažiran, gledao da je društvo na okupu, da imamo neke inicijative, ideje. Tako da sam ubrzo, s tim mladima, osnovao omladinski dom u mjestu. Po uzoru na Hrvatsku. Jer smo mi u Hrvatskoj već tada imali omladinske domove. To je ustvari mene izvuklo, što nisam došao kao gastarbajter, koji ide, pa radi, pa šef kaže što i kako, pa ništa ne donosi. Nego sam uvijek gledao da te elemente, koji su bili pozitivni u Hrvatskoj u to vrijeme, donosim u Njemačku, gdje su bili jako dobro prihvaćeni, s velikim interesom. Na primjer, mi smo u krugu Heilbronna bili treća ili četvrta općina koja je uspjela izboriti omladinski dom u gradskom vijeću. A to je bio opet moj prvi susret s politikom.

Što se u tom omladinskom domu događalo? Zabave, radionice?

Pa logično, sa 17, 18, 19 godina, to je prije svega zabava. Vrlo jasno. Međutim, bili smo inteligentni, i politički, da smo znali reći zašto, koji je cilj i svrha tog doma. Tu smo dobili i podršku od okružnog službenika za socijalnu politiku mladih, njega smo dovukli kao savjetnika, pa smo išli kod gradonačelnika, njemu rekli koliko je to bitno. Pa onda gradonačelnik, bio je skeptičan, kaže da za to treba odobrenje gradskog vijeća. Ondje je od 22 vijećnika njih 20 bilo iz CDU-a, a 2 iz SPD-a. Ovi iz SPD-a su bili otvoreni i podržali su nas, ali kako sada ove konzervativne uvjeriti da je to dobra stvar? To je moj prvi susret s politikom. Oni su, logično, išli odmah s negativnom pričom, tamo će se trošiti droga i alkohol, to treba nadzirati. I onda smo gledali kako doći do vijećnika koji su konzervativni. Preko njihove djece ili unučadi, i tako. To je politika. Za mene je počela već u omladinskom životu. Već shvaćam koje mehanizme moram uključiti da bih došao do cilja. I tu sam ja bio onaj koji je rješavao strateška pitanja, a drugi su me podržavali.

Kako su Nijemci u to vrijeme gledali na gastarbajtere?

Nijemci su na nas gledali kao na gastarbajtere jer smo se tako i ponašali. Mi smo došli tu s ciljem da ostanemo 4-5 godina, uštedimo da izgradimo kuće i onda se vratimo. Ja sam već tada odskakao, ali tako se velika većina ponašala. Kad sam 1984. kupio u Njemačkoj kuću, sjećam se kako su mi se rugali da sam budala, lud, zašto kupujem kuću, mi ćemo se svi vratiti. Oni su vukli tada prikolicama građu, sve živo, jer su gradili u domovini. Ja sam kao mlad čovjek shvatio da za uspjeh u životu trebaju dvije stvari. Prvo, dobro obrazovanje i posao. I drugo, društveno-političko okruženje koje će mi to sve osigurati. I u jednom i u drugom moram biti aktivan. Ušao sam u stranku SPD jer mi je najbliža bila kao radniku. Kao radnik, ja sam socijaldemokrat. I ušao sam jer sam htio u Njemačkoj kreirati svoje društveno okruženje. Što je u to vrijeme bilo apsolutno tabu kod naših ljudi. Nisu se učlanjivali