Na području Banske Hrvatske i Slavonije 1911. godine bilo je više od 350 tisuća konja

putem cijevi za grijanje i rešetki koje su se grijale da se ratni konji ne bi izlagali vlazi i hladnoći.

Uskladu s izloženim ustrojem i teritorijalnom pripadnošću hrvatskih konjaničkih pukovnija, jedan je dio hrvatskih konjanika u ljeto 1914. godine otišao u rat protiv Srbije, a drugi u rat protiv Rusije u Galiciju.

Samo su u Zagrebu hrvatski konjanici svečano ispraćeni u rat. U ostalim je gradovima Trojednice vojska odlazila u rat bez velike pompe, bez pratnje vojnog orkestra i ispraćaja pučanstva.

Prioritet prijevoza imalo je pješaštvo, koje je bilo najbrojnije, zatim topništvo pa oprema i streljivo, dok je konjaništva bilo najmanje. Trebalo je prevesti jednu konjaničku diviziju, 10. konjaničku diviziju, 60 konjaničkih eskadrona divizijskoga konjaništva i 6 samostalnih konjaničkih vodova. Za razliku od prijašnjih vojnih pohoda, kada su konjanici jahali na bojišta, sada ih je prevozila željeznica. Iz Zagreba i ostalih dijelova Banske Hrvatske i Slavonije, Južne željeznice danima su prevozile hrvatske konjanike prema Srbiji.

Posebnim se vagonima prevozilo konjaništvo, zajedno s posebnim vagonima za hranu, lijekove, streljivo i bojnu opremu. Čitavi su vlakovi bili potrebni za prijevoz jedne konjaničke pukovnije jer su vagoni primali samo 45 ljudi i 6 konja. Budući da su peroni bili pogodni za primanje vlakova sa samo 50 vagona, a željezničke pruge podešene tako da bez rizika prevoze lokomotive s vučom do 50 vagona dvostrukih osovina, dakle maksimalno 100 osovina, računalo se da će prijevoz čitave Balkanske vojske na bojište prema Srbiji i Crnoj Gori biti dovršen tek 12. kolovoza, dakle 14 dana od početka mobilizacije.

Nakon provedene mobilizacije i prijevoza željeznicom na početne položaje, 10. konjanička divizija rasporedila se na području Šida u istočnom Srijemu. Ovdje su ulaneri čekali početak austrougarskoga napada na Srbiju. Bilo je to neugodno zatišje pred buru. Postrojba za postrojbom stizala je na početne položaje, opskrba je kasnila, a posljednje izmjene u operativnom planu pridonosile su početnoj konfuziji. No, ništa nije upućivalo na to da je akcija zapravo loše bile pripremljena i da austrougarsku vojsku očekuje katastrofa u Srbiji.

Prva austrougarska ofenziva na Srbiju, nazvana Kolovoškim pohodom (Der Augustfeldzug), završila je katastrofalno za austrougarsku vojsku jer je, osim vojne, izostala i politička pobjeda. Izostanak konjaničkog djelovanja na austrougarskoj se strani itekako osjetio. Osim taktičkih poraza na raznim dijelovima bojišnice, operativne nemoći carskih i kraljevskih trupa da se probiju na povoljniji dio terena i tamo isforsiraju odluku, ograničeno konjaničko djelovanje nije polučilo učinka. Izravna posljedica toga su gubitci

Uprvoj rundi okršaja Austro-Ugarske i Srbije u kolovozu 1914., srpsko je konjaništvo bilo bolje od austrougarskog. Ne umanjujući uspjeh srpskog oružja, austrougarskog konjaništva na bojišnici gotovo nije ni bilo. Sve su divizije samostalnog, zbornog konjaništva odmah na početku upućene u Galiciju, dok je balkanskim oružanim snagama ostavljena samo 11. konjanička divizija Ugarskoga domobranstva i raštrkani eskadroni divizijskog konjaništva. No, i ta konjanička komponenta balkanskih oružanih snaga mogla je ostvariti uspjeh da je se koristilo ispravno. Međutim, general Potiorek napravio je veliku pogrešku pri planiranju kampanje kada nije pozicionirao konjaništvo odredivši mu taktičko težište. To je značilo koncentriranje jače konjaničke snage u prostor gdje se nalaze glavni pravci pješačkog i topničkog napada.

Zatim, zbog loše pripreme čitave kampanje, austrougarske su konjaničke postrojbe u prvom pohodu na Srbiju potpuno podbacile u izviđanju. Osim navedenog, potencijal i svrha brdskih konjaničkih formacija, poput dalmatinskih ulanskih strijelaca, uopće nije iskorišten. Oni nisu bili oči i uši glavnine austrougarskih snaga, koje je protivnik u dolini rijeke Jadra potpuno iznenadio pridolaskom velikog broja postrojbi iz različitih smjerova. Da su brdski i ostali konjanički eskadroni znatno ranije izbili na Cersku zaravan i isturene točke, bili bi u mogućnosti dojaviti dolazak neprijatelja. Isto bi se dogodilo i sjeverno od Cera. Da je 11. Honvéd konjanička divizija primijetila nadolazak srpske konjaničke divizije prema desnoj koloni 21. domobranske divizije 16. kolovoza, vjerojatno bi bio izbjegnut nečasni poraz, a velika količina njezina ratnog materijala sačuvana.

Isto tako, izostala je uspješna suradnja austrougarskih konjaničkih postrojbi s pješačkim i topničkim. Pojedini su povjesničari razlog toga tražili u tipičnoj topografiji zemljišta sjeverozapadne Srbije, uz već istaknutu Potiorekovu lošu logističku i operativnu pripremu napada.

U sumornoj slici poraza, djelovanje nekolicine istaknutih konjanika pokazuje da Carsko i kraljevsko konjaništvo u prvom pohodu na Srbiju nije bilo posve pasivno. Varaždinski