Papagaja Jacka četiri smo sata nagovarali da siđe s drveta, ali i invazivnog i zabranjenog nosatog rakuna
Piše Srđan Hebar
Što bi se dogodilo da kažete lavu da sjedne? Bi li poslušao? Možda bolje i ne pokušavati saznati odgovor na to pitanje... No kad u Zoološkom vrtu grada Zagreba Damir Skok (51) kaže lavu Leu (16) da sjedne, ovaj mu prvo pronjuška ruku kroz ogradu, pa poslušno spusti stražnjicu na pod i podvije rep. U tom su trenutku njuška impozantnog, snažnog, veličanstvenog i na smrtonosni skok spremnog kralja životinja te ruka prvog čovjeka našeg ZOO-a udaljene tek nekoliko centimetra, koliko ih ograda dijeli. Tek kad sjedne, Leo dobije komad mesa, najfinije junetine koju je mesar ujutro izrezao, i ručak počinje. Dok on jede, ostali mlađi lavovi i lavice sjede i čekaju svoj red. Impresivno.
– Da ograde nema, ne bi to tako glatko išlo – smije se Skok.
Pokazuje ruke i noge, na kojima su ožiljci od ogrebotina koje mu je zadao medvjed.
– Hranio sam medvjediće na dudu kao mlade, treba ga pridržati, okrenuti, masirati mu trbuh ne bi li probava radila, a što postaje snažniji i veći, tamo s dva ili tri mjeseca, počinje igra. Poziva na igru, malo te ogrebe. Igrao bi se s majkom, bratom, ali moja ljudska koža i njihova medvjeđa su različite, a on to još ne zna. Zaigran je – govori.
Čovjek koji hrani divlje zvijeri ispričao je svoju životnu priču za Večernjakovu Nedjelju. Od prve papige tigrice Miki, odlaska s bolnim zubima k roditeljima stomatolozima, mladih dana među nogometnim vratnicama, djetinjstva na maksimirskim tribinama i titule prvaka 1982. godine, života u zrakoplovima, sve do karijere kinološkog suca i putovanja u Tokio, Mäntsälu, Mikkeli, Poriju, Posušje, Buenos Aires, a potom ekipe iz samoborske ‘Dvije krigle” te hranjenja risova ili brige o antilopama i čovječjoj ribici.
U Maksimiru smo, što prvo pamtite iz djetinjstva, Dinamo ili Zoološki vrt?
I Dinamo i životinje, tako je bilo u djetinjstvu, tako je i ostalo pola stoljeća poslije. Pred koju godinu na jednoj sam Dinamovoj utakmici sreo legendarne Marijana Čerčeka, Štefa Lamzu i Krasnodara Roru. Pokažu oni prema meni i veli Štef Lamza: ‘Evo, dečki, ono vam je ravnatelj Zoološkog’. Ja im priđem, sav u čudu, i velim: ‘Pa ja bih vas trebao prepoznati, a ne vi mene!’ Da je moj otac Ljudevit, zaljubljenik u Dinamo, koji je mene i brata odmah nakon rođenja učlanio u klub, čuo da Lamza zna tko je njegov sin, sreći ne bi bilo kraja, bio
Svijet
hr-hr
2023-02-05T08:00:00.0000000Z
2023-02-05T08:00:00.0000000Z
https://vecernjilist.pressreader.com/article/282007561543588
Vecernji List