Imam ožiljak od našeg medvjedića, njemu je to bila igra, ne zna da je moja koža drugačija. A sretao sam medvj

Jedini imamo izloženu čovječju ribicu. O njima se jako malo zna, a ove su pronađene nakon poplava u dolini rijeke Cetine. Usto, rijetki su vrtovi koji imaju komodskog varana. Imamo 8800 životinja, 377 vrsta... Trudimo se životinjama koje ovdje dođu na svijet dati imena. Evo, sad biramo ime vodenkonjici koja se okotila prije dva mjeseca. Prvi su tjedni za nju bili najosjetljiviji za preživljavanje, mora naučiti plivati. A ime biramo putem Facebook stranice, tisuće ljudi daje svoje prijedloge, a onda napravimo izbor od deset imena, te zatim netko od sugrađana donese konačnu odluku. Među predloženim uvijek ćete pronaći, neovisno je li ženka ili mužjak, imena Zagi, Maks i Mira, ime aktualnog gradonačelnika, predsjednika države, predsjednice... Mnogi se posjetitelji sjećaju morskog lava koji je bio s nama 27 godina i zvao se Zagi, a prije nekoliko godina dvije su crvene pande dobile imena Dudek i Regica. Imena su izabrala braća Valent i Martin Sinković, veslači. Dirljiv je bio i trenutak kada su imena izabrana jer upravo nas je tih dana napustio Martin Sagner. Dudeka više nije bilo, obitelj je proživljavala teške trenutke pa smo se bojali da to možda nije primjereno, no na kraju ih je obradovalo.

O čemu se još ekipa iz Maksimira brine?

O Zoološkom vrtu, skloništu za napuštene životinje u Dumovcu, Spomengaju koji je gradsko groblje za životinje i krematorij, a sada gradimo novo oporavilište i prihvatilište za divlje životinje. Brinemo se i za sve divlje životinje u Zagrebu, imali smo lani više od 1700 intervencija, spašavali smo vrapce, divlje lisice, vrane, sve do divljih afrički mački, pitona...

Idete li i vi na intervencije kada se u Zagrebu izgubi kakva divlja životinja?

Naravno. Nedavno je pobjegao kraljevski piton na Ferenščici, vlasnik je otišao u Njemačku, a prijateljica koja se brinula o zmiji nije dobro zatvorila terarij, pa je pitona u petak navečer u svom dvorištu pronašao susjed. Išli smo po njega. Nekoliko dana poslije po obiteljskoj kući šetao je nosati rakun, invazivna vrsta, zabranjena za držanje, pa smo ga kolega Igor i ja hvatali na nekom balkonu na kojem je pronašao orahe i jabuke koje su se sušile. Uhvatili smo ga u vešeraju. Imamo WhatsApp grupu, u koju dolaze sve poruke o intervencijama. Na teren ide tko je najbliži, nema mnogo vremena za odgađanje. Kao i kod vatrogasaca, uostalom, s prvim čovjekom zagrebačkih vatrogasaca Sinišom Jembrihom na liniji sam gotovo svaki drugi dan.

Što još pamtite s intervencija spašavanja životinja?

Papagaja Aru spašavali smo čak tri puta! Slabo leti, a svako malo je bježao vlasniku koji je volio šetati kvartom s njime na ramenu. Aru smo prvi put spašavali neposredno prije potresa. U trenucima kada su vatrogasci spašavali ljude i bili na zagrebačkim krovovima te sanirali urušene dimnjake, mi smo paralelno na uglu Bukovačke i Petrove lovili papagaja Jacka. Bio je na hrastu visine sedam metara pa je odletio na 12 metara. S vatrogascima sam bio gore u košari, a dolje na ulici navijalo je stotinu susjeda. Nagovarali smo ga četiri sata, pa ga napokon uspjeli skinuti s drveta i odnijeli vlasniku. Kad mačka u Španskom slomi nogu ili ne može sići s drveta, kad se labudovi u Sesvetama trebaju seliti s jednog na drugo jezero ili kad po okolici Zagreba šeću divlje mačke, mi smo na terenu. Najkompetentniji smo, to je naš zadatak. S druge strane, najdraži posao nam je briga o ugroženim životinjama, održavanje njihove populacije. Primjer je antilopa oriks, koja je zbog krivolova i ratova nestala iz prirode, a kod nas su mužjak i tri ženke. Ta se vrsta vraća na staništa. Mlada stada oriksa su u prirodi, pod nadzorom. Slično je i s kineskim leopardima, čiji će mladi, kada stignu na svijet, iz Zagreba otići u Kinu.

Mijenjaju li se zoološki vrtovi za životinje? Recimo, mi iz Zagreba vama pingvine, a vi iz Stockholma date nam dvije zebre?

Ne, postoji lista tko što traži ili nudi, ali trgovine nema. Što se tiče zaštićenih i ugroženih životinja, postoje programi koje određuju koordinatori, pa se tako naš morski lav prije pet godina preselio u Barcelonu, no to nije podrazumijevalo da će nam oni zauzvrat slati neku drugu životinju. Zajednički nam je cilj, svakome u svojoj zemlji, zbrinjavati ranjene životinje, zaštićene vrste, konkretno kod nas prioritet je brinuti se za bjeloglave supove, risove, vidre...

Uskoro će stoti rođendan zagrebačkog ZOO-a. Kako će se on razvijati u budućnosti, što će klinci koji se danas rode za pola stoljeća pamtiti?

Vrt koji je nekad bio praktički na rubu grada, sad je gotovo u centru metropole. Nije fokus širiti se, već modernizirati ZOO. Morski lavovi i pingvini dobit će uskoro novu nastambu, kao i majmuni, zebre i žirafe koje ćemo preseliti u nastambu Afrička savana. Majmuni su i danas u kući sa žutom fasadom koju poznaju mnogi Zagrepčani. Ona je iz 1934. godine, pod zaštitom je te je vrijeme da majmuni dobiju novi dom. Završavamo i nastambu za vukove. Prva nastamba u Zoološkom vrtu bio je njihov Začarani dvorac, gdje su vukovi bili od 1925. godine, a danas smo tamo napravili svojevrsni muzej u kojem se može pratiti povijest vrta od prvih dana do danas. Nedavno nam je u posjetu bio Borut Pahor, posljednji put u ulozi predsjednika Slovenije, te nam je donirao nastambu za pčele. Vrt se neprekidno obnavlja i radi se, čini da životinje imaju ugodan život. Usto, zgodno je reći da ulaznica za odrasle stoji svega od 30 kuna, odnosno četiri eura, i ona je među najjeftinijima u Europi. A za usporedbu, naš je zagrebački ZOO četvrta destinacija u Hrvatskoj po posjećenosti. Ispred nas su tek NP Plitvička jezera, NP Krka i Dubrovačke gradske zidine. Posjetitelja godišnje zna biti i pola milijuna...

Bili ste predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, drugi čovjek Europske kinološke federacije; vaš su život zapravo psi?

Veliki dio života proveo sam sa psima, odgojio ih i uzgojio pedeset, ma i više... Kinološki sudac postao sam u 21. godini i proputovao sam u toj sudačkoj karijeri cijeli svijet, od Tokija, Christchurcha na Novom Zelandu, Kairu, ali i gradića po Finskoj poput Mäntsäle, Mikkelija, Porija... Sudio sam, naravno, i diljem naše zemlje, neovisno o tome je li to u Posušju nedaleko od Imotskog ili Fužinama. Bio sam korporativni menadžer u Marsu, brinuo o tržištima 14 država, ali i paralelno radio u britanskom Walthamu u Istraživačkom centru za prehranu kućnih ljubimaca. Živio sam s putnim kovčegom u ruci prije nego što sam stigao u Maksimir kao ravnatelj. Znalo se dogoditi da zbog posla u multinacionalnoj kompaniji ponedjeljak provedem u Sofiji, utorak u Beču, a istog vikenda sudim na kinološkom natjecanju u Buenos Airesu. Pomalo sam zavidio svojim dečkima koji su dane provodili u kafiću kod Rudija u Samoboru, poznatom kao ‘Dvije krigle’. Oni su raspravljali o tome kako je igrao Tampere United, brinuli se o kladioničarskim listićima, a ja sam nekoliko dana prije bio upravo tamo, u Tampereu pokraj stadiona. Bili su to lijepi, ali naporni dani.

Na čelu ste i skloništa za životinje u Dumovcu. Jeste li možda udomili psa iz Dumovca?

Kćerke Laura i Zara udomile su nekoliko mačka s ulice. U Dumovcu je gotovo u svakom trenutku oko 130 pasa i tridesetak mačaka. Sve više susjeda udomljava napuštene pse i mačke, i hvala im na tome. Sve je manje napuštenih životinja. Drugi je problem što iz nekih drugih gradova znaju dovesti pse i ostaviti ih u Zagrebu, pa nam javiti gdje su, znajući da ćemo ih mi zbrinuti.

Biste li mogli bez životinja?

Privilegija je ovo što radim. Jedno je upravljački, menadžerski dio posla, papirologija. Međutim, ući u veterinarsku ambulantu, biti s napuštenim psima u Dumovcu, spasiti papigu s drveta ili onog nosatog rakuna izvući iz vešeraja, to je bila najveća želja mog djetinjstva. Sretan sam. Najljepši su trenuci rođenje životinje, a najteže je kad neka ugine. Pogotovo ako je životinja dugo bila s nama u Zoološkom vrtu. Tuga traje danima, ali to je neizbježan dio života. Često mi se dogodi da moji susjedi u Samoboru, budući da znaju gdje radim, u moje dvorište ubace kakvu mačku, kornjaču ili kakvu drugu životinju koju su pronašli u šumi. Pa već od jutra, čim prijeđem kućni prag, imam životinju kojoj treba pomoći. Ali ne bih mogao bez toga...