Ljuba u gradovima, ili kako smo propustili šansu da iz socijalizma izađemo kroz Galeriju Sebastian

Početak je osamdesetih, zima, januar mjesec. Na Sepetarevac nam po prvi, a život će pokazati i posljednji put stižu naši pra-prija i pra-prijatelj, Pepeovi roditelji, Finci iz Helsinkija. Vesna, snaha njihova, moja najbliža rodica - Srbi bi rekli sestra po ujaku - već četvrtu-petu godinu počiva na sarajevskom groblju Bare, pa je, govori se tako u kući, i njima vrijeme da je obiđu na groblju. Prije će, međutim, biti da ljudi idu u turizam. Mrtvi su mrtvi, i ne idu živi toliko po grobljima, kao što idemo mi. A možda ih, naše pra-prijatelje Fince, zanima i kakvi smo mi? Tjedan prije njihova dolaska mati moja Javorka uzima odmor da redi i sređuje kuću. Ovaj put, možda i samo ovaj put, ne odlaže u posljednji čas veliko spremanje, ne pada u postelju s migrenom, ne žali se na depresiju, nego dovodi Ženu, i od rana jutra pa do večeri radi. “Sve sam naglavce izvrnula, a sad treba vratiti natrag!”, hvali se po komšiluku. Nona i ja povlačimo se po još uvijek slobodnim ćoškovima, bježimo od nje i njezine nervoze, a ja gledam da me nekako što manje bude na Sepetarevcu. Onda dolazi petak, i u još uvijek nesređenom stanu rađa se nova priča i nova nervoza: što ćemo Fincima pokloniti! Oni nama sigurno nešto iz Finske nose, pa bi bio red da na pravi način uzvratimo. A uzvratit se treba gospodski! I to su onda oni rijetki trenuci kad najednom, i moja nesretna majka, i ja, kojemu je u tom času petnaest, možda šesnaest godina, ili sam, možda, već osamnaestogodišnjak, bivamo svjesni tuge i sivila sarajevskih izloga, i tihe melankolične ružnoće zemlje u kojoj živimo, a koja nam je inače skroz lijepa i zgodna. Ali šta da u takvoj zemlji kupiš i pokloniš gostima iz Helsinkija, ali tako da ispadneš gospodin? Od None u toj stvari nema pomoći: ona bi im, na Javorkin užas, poklonila naš veliki, nikad korišteni stolnjak s konavoskim vezom. “Nismo seljaci!”, po kući viče da ju se do ulice čuje, u sjećanjima, moja već odavno pokojna mati. I onda u subotu, ranim jutrom, ona i ja idemo na Baščaršiju, na jedino mjesto u Sarajevu gdje se može kupiti nešto s čime ćemo se, rekao sam to, a mati je prihvatila, pred Fincima pokazati kao gospoda: u Galeriju Sebastian.

Kad danas po internetu i u starinarnicama, po stanovima onodobnog svijeta i u novinama gledam predmete kupovane u Galeriji Sebastian, vidim ih lijepe, čisto i svedeno dizajnirane, sa snažnim pečatom jedne jugoslavenske dizajnerske i likovne epohe, ali u međuvremenu sam izgubio ono što je važno, i što bi sad trebalo objašnjavati i opisivati, a nemamo ni mjesta ni vremena: ti predmeti, te stvari, ti prekrivači za postelje i stolnjaci, udarali su ravno u grudi, skupljali se poput suza u grlu, svojom ljepotom i nekom inherentnom skupoćom, koju ćemo jednog dana, o avaj!, pobrkati sa slobodom, pa ćemo se ponadati da će, čim se oslobodimo komunizma i Partije, naš život i biti i izgledati kao da je kupljen u Galeriji Sebastian. Sada, međutim, kada smo u tom drugom, postkomunističkom životu, ne postoji taj nevjerojatni kontrast u oku i duši između općeg sivila i crveno-crne boje Galerije Sebastian.

Ne sjećam se što smo te subote kupili našoj priji i prijatelju u Galeriji Sebastian. Ali uz to što smo kupili njima, bila je i jedna crvena limenka s poklopcem, koja se sve do rata povlačila po mojoj sobi. Volio sam je uzimati u ruku dok telefoniram, ili kad bi mi netko došao. Bila je, ta limenka, moja estetska iskaznica. Ljepota dizajna je u neprimjećivanju. Živio sam s limenkom, ne videći je više, ne misleći o njoj.

Dvadesetak, ili već cijelih trideset godina kasnije, u Istri upoznao sam Ljubu Gamulin, pa smo se pomalo družili. Zbilo se to u gravitacijskoj auri Mirka Kovača, koja je za nekih godina naših života obuhvaćala ukupan istarski potkontinent, a zatim se nastavilo za žalosnih kolovoških dana njegova sprovoda, pa u sljedećih petšest oktobarskih listopada u Rovinju, gdje smo se skupljali na danima nazvanim po Kovaču. Ljuba je u Istri godinama ranije kupila zemlju na kojoj je vlastitim rukama sadila maslinik. Prethodno se, kako bi to reklo kod nas na Sepetarevcu, raskusurala sa svojim gradovima, prodavši ne naročito prostrani zagrebački stan. Stvaranje tog maslinika zapravo je predstavljalo kraj jedne velike životne iluzije, starije i od Galerije Sebastian, u koju su bile upisane Ljubine filmske i umjetničke ambicije. Odustala je od gradova i vratila se zemlji i njezinim iskonima, koji su malo kompleksniji od onoga što se obično pod zemljom podrazumijeva. Uostalom, ima li išta u našem svijetu civiliziranije, kulturnije i urbanije od maslina? Kao što maslina zarasta u korov i šiblje, tako u povijest i zaborav zarastu naši rodovi. Nje, međutim, ne nestaje.

Više sam puta poželio da joj ispričam kako smo mati moja Javorka i ja jedne subote išli na Baščaršiju, da našoj tazbini iz Finske, za koju tad još nisam ni znao da su i oni djeca jedne nevolje, i da su 1945. protjerani iz istočne Karelije, koja će pripasti Sovjetskom Savezu, kupujemo poklone, koji će nas, kako smo to zamišljali, u njihovim očima prikazati gospodom. Jednom- dvaput sam čak i započinjao Ljubi Gamulin pripovijedati kako je to bilo, ali sam odustajao prije treće rečenice i prije nešto što sam išta zapravo rekao. Osim što ne umijem u lice hvaliti ljude - to mi je kao da ih pitam prezaslađenim baklavama i hurmašicama - nekako sam osjećao da bi se takva priča odbila od nje. Ili da bi na neki čudan način bila neprimjerena. U osnovi, pohvale se najbolje primaju na ljude koji pohvale zapravo ne zaslužuju, tojest na ljude koje hvalimo samo zato što nas samom svojom pojavom podsjećaju na nešto, ili na nekog, što nas je jednom davno usrećilo. Umjesto onoga što nije moglo biti izgovoreno - vjerojatno i zato što je trebalo biti napisano - mi smo u nekoliko navrata od Ljube nabavljali ulje. I onda sam s njome razgovarao preko njezina ulja. A lijenost, što li je, omela me je da napišem podužu zamišljenu novelu o susretu s finskom tazbinom na Sepetarevcu…

Povijesna kronika kaže da je čuvena socijalistička Putnička agencija Atlas u desakraliziranom prostoru Crkve svetog Sebastiana u Dubrovniku godine 1972. otvorila galeriju, čija je prva direktorica bila Ljuba Gamulin. Zahvaljujući njoj, ta galerija je otpočetka bila križanac izložbenog prostora i trgovine umjetninama, te dizajnerskog dućana i suvenirnice, kakva nikad prije nije postojala, niti će je ikad više biti. Prodajni program Sebastiana sezonski se izmjenjivao. Ljuba je nastupala kao kakva nekarakteristična kustosica, koja je okupljala dizajnere i širom Jugoslavije pronalazila tvornice i zanatske pogone, koji su bili u stanju realizirati dizajnerske ideje. Tako su nastajali visokostilizirani i dizajnirani upotrebni predmeti, u kojima su se ogledali duh mjesta, tradicija i trenutak u vremenu.

Sebastian je imao svoje prodajne galerije u Beogradu i Sarajevu. Ustvari, bili su to dućani, koji, međutim, nisu bili onakvi kakvi su u ono vrijeme bili dućani. Ako bismo se na ozbiljan način bavili slobodom, Sebastian bi, recimo uz Praxis, uz jugoslavenski punk i novi val, uz slovensko kazalište osamdesetih, te uz još poneki književni, filmski, televizijski i dnevno-kulturni fenomen, predstavljao važan element našeg nikad ostvarenog izlaska iz komunističkog jednoumlja i puta u opće šarenilo, u višeznačnost, u višepartijnost, u višemislenost… Da je projekt izlaska iz komunističkog jednoumlja uspio, i da se opći primitivizam, uz zamjenu crvene partijske zastave crnom zastavom nacionalizma, nije još dodatno radikalizirao, Ljuba Gamulin danas bi bila slavna žena. I osim što bi bila slavna, morala bi biti i bogata. Bez obzira na to što na istinskim damama i umjetnicama stečeno bogatstvo djeluje nekako vulgarno. Ali znala bi se ona i s time nositi. Baš me obveselilo kad mi je ovih dana na ekranu kompjutora sa svih strana poiskakao intervju koji je za Dizajn hr. s Ljubom Gamulin vodila produkt dizajnerica Sanja Rotter. Sjajan i tako važan intervju, koji pored svega drugog pokazuje i to da je u dizajnu sačuvano sjećanje epohe, i da su svi ti predmeti baš poput masline, kad je se nakon čitavih desetljeća oslobodi korova i šiblja. Ljuba Gamulin se u međuvremenu vratila na teritorij Dubrovačke republike, tamo u Ston, ali svud je oko nje njezin svijet. Svaki se kamen i grm uobličava prema njezinom pogledu. Ljuba je u svim njezinim gradovima. A kakve su nam darove na Sepetarevac donijeli naši Finci? Upravo onakve kakve bismo mi danas nosili u goste. Neke skuplje, ali svejedno vrlo obične i neosobne stvarčice iz aerodromskog free shopa. Ne pamtim što smo Javorka i ja dobili, ali Nona je darivana bočicom Chanela 5, za koji je, bezbeli, tako duboko i pomalo prezrivo nezainteresirana, da ga nikad nje ni otvorila. Godinama nakon što je i ona pošla u ilovaču sarajevskih Bara, taj sam parfem poklonio Nataši V., ispričavši joj priču o tome kako smo cijeli jedan tjedan čistili kuću, i kako smo onda Javorka i ja išli u Galeriju Sebastian da se pokažemo kao gospoda. A onda se zaratilo, pa je naš svijet trajno ostao bez boja i bez dizajna.

Baš me obveselilo kad mi je ovih dana na ekranu kompjutora sa svih strana poiskakao intervju koji je za Dizajn hr. s Ljubom Gamulin vodila produkt dizajnerica Sanja Rotter. Sjajan i tako važan intervju, koji pored svega drugog pokazuje i to da je u dizajnu sačuvano sjećanje epohe i da su svi ti predmeti baš poput masline kad je se nakon čitavih desetljeća oslobodi korova i šiblja