/ film

osjećajem za ono što veseli osobu koju voli, definitivno jedna od najbližih ljudi u mom životu i vjerujem da će tako i ostati makar više nikad ne snimale zajedno jer je to jedno od one vrste trajnijih, ‘’obiteljskih prijateljstava.’’ Nakon “Zbornice” nismo nijednom spomenule eventualnu buduću suradnju. Svaka je u svojim životnim i poslovnim zadaćama i, kad stignemo, otvorimo si dušu ili uživo ili na WhatsAppu. A recept? Vjerojatno zdrava komunikacija i veliko povjerenje.

Svi znamo da u našim školama ima nastavnika koji ne bi smjeli raditi s djecom jer gaze svaki pedagoški standard, bilo da je riječ o psihološkom iživljavanju na djeci, alkoholizmu i sl. Je li “Zbornica” postavila pitanje koje nitko ne želi postaviti glasno: zašto su nastavnici gotovo jedini u društvu kojima nitko ne smije dati otkaz ni kad bi to bilo apsolutno opravdano?

Nisam sigurna u pretpostavku da nastavnicima nitko ne može dati otkaz nedjelja, 5. veljače 2023. kvalitete u mnogim profesijama, s tim da su neke procjene lakše i jednostavnije, a neke je teško izvesti pa se zato problemi guraju pod tepih. I čini mi se da su, kad je konkretno riječ o obrazovnom sustavu, i prosvjetni radnici i djeca i roditelji izloženi jednom dugotrajnom poniženju. Osobno, divim se nastavnicima koji su posvetili svoj život obrazovanju generacija, unatoč svim pritiscima i manjku društveno-političkog senzibiliteta koji svakako zaslužuju. Svi jako dobro znamo da nam je školstvo u stanju neprestane krize. Međutim, želim naglasiti da “Zbornica” nudi razumijevanje za prosvjetne radnice i radnike i, ako ih i definira antijunaštvo, ono je uvjetovano pojedinačnom moći i pojedinačnom nemoći jer pritisak ‘’odozgo’’ je stalan. Teško je biti među ljudima, a katkad je još lakše odustati od njih. Težak je i onaj trenutak u odrastanju kad obrazac ponašanja koji, prije puno godina nazvali bismo ga licemjernim, što smo stariji i sve više okruženi ljudima, sad nazivamo borbom za opstanak. A

Anamarija, protagonistica “Zbornice”, nije odustala od ljudi. Rekla bih da je, nužnošću odraslog života, presložila načine na koje će i dalje voljeti ljude, ali s naučenom lekcijom kako se od njih štititi.

Vaš je lik u konfliktu samo zato što želi raditi svoj posao. Možda bi bolje prošla da je muškarac?

U konačnici, mislim da ne bi. Tijekom kinoprikazivanja jednaku su reakciju imali i žene i muškarci, suglasno s rečenicom ‘’i ja sam to prošla/prošao’’ i to mi je dodatno ukazalo i na tu vrstu univerzalnosti filma. Ali, ali, da je glavni lik bio muškarac, a ne žena, sigurno bi u kraj filma ušao drukčije jer Anamarijine rane po putu prilično su tipično ženske. To se najviše manifestira u njezinu odnosu s profesorom Jambrovićem kao i u podozrivosti klike kolegica.

Kako ste se osjećali na setu “Zbornice”? S obzirom na to koliko su snimanja naporna i na to koliko je vaša uloga zahtjevna, jeste li bili zahtjevni? Imputira li se često da svaka dobra glumica prije ili poslije mora postati nemoguća diva?

Poznajem puno dobrih glumica, ali ne poznajem nijednu nemoguću divu. Doduše, kao i moje kolegice, jako dobro znam što znači taj konstrukt koji prijeti a priori, bez otvorene prilike da te kvalificira ponajprije vlastito ponašanje. Kao i svugdje i uvijek, postoje one osobe koje su neugodne kao i one koje savjesno rade svoj posao i to očekuju i od drugih. I one neugodne koje sam sama susrela vrlo su rijetke i, uostalom, nema li ih i u drugim profesijama? Problem je taj što se glumicama jako često i to samo zato što su glumice implicitno, a vrlo često i otvoreno, bez zadrške, sugerira da to “nemoguće” duboko leži u njima i da će se, kad okolnosti dopuste, taj đavo kad-tad razmahati. Ti si diva “u nastajanju” i kad pristojno ukažeš na stavke koje smo prethodno dogovorili, a primijetiš propuste kojih se suradnici ne drže. I sva ta unaprijed upisana mišljenja o tome kako bi se trebala ili ne bi trebala ponašati jer si glumica ponekad izazivaju osjećaj kao da se boriš s unaprijed definiranom slikom koja, zapravo, nema veze ni s tvojim karakterom ni s tvojom radnom etikom. I to zna biti itekako frustrirajuće i bolno jer, eto, kao da imam posla s ‘’trećom’’, imaginarnom instancom jer te osobe, te dive u prostoriji zapravo nema. O podrijetlu takvih i sličnih predrasuda možemo danima. Također, termin “diva” nema pandan muškog roda. Nisam jednom čula, kad bi se kolega neprimjereno ponašao, da se “ponaša k’o neka diva” ili “gori je od neke žene”. Što se tiče samog seta “Zbornice”, snimanje jest bilo naporno, ali mi smo zaista bili složni kao ekipa i maksimalno držali leđa jedni drugima. I koliko god bilo zahtjevno, cijelo sam vrijeme osjećala neki mir iznutra. Vjerujem da je do uzajamnog povjerenja svih koji smo sudjelovali. Svakako prekrasna uspomena i veliko učenje.

Što je to što vam pruža gluma? Kako se pripremate za uloge?

Odgovori na ova pitanja mijenjaju je tijekom vremena jer se, barem se nadam, i sama mijenjam. Nisam od malih nogu mislila da ću se baviti glumom, ali to je već dugo moje mjesto rada i izražavanja, sa svim radostima i težinama, privilegijama i prokletinjama. Ukratko, prirodno mi je to raditi. I s vremenom mi se čini da me čuva od duševnog cinizma kao i od raznoraznih mistifikacija kojima sam bila, recimo, sklona u intimnim odnosima. I koliko god nam je izražen interes za ljude, htjeli ili ne htjeli priznati, jednako smo zainteresirani i sami za sebe. Od mnogih prednosti naglasila bih i da me veseli što mi gluma daje mogućnosti da upoznaš i zbližiš se s ljudima koji su dvadeset godina mlađi od tebe i četrdeset godina stariji. A priprema za uloge? Mogu samo reći da ona definitivno mora trajati.

Sjajno ste iznijeli emocije u “Zbornici”. S obzirom na to da bez pravih emocija filmskog karaktera praktički nema, koliko je teško izvući prave osjećaje pred kamerom?

Mislim da je preduvjet za glumu i druge vrste umjetničkih disciplina svijest o tome da je uvijek riječ o konvenciji – postoji i kreativni i tehnički kontekst i unutar njih leže i emocije. I da vam pravo kažem, ovo što vi mene pitate, to se ja isto pitam za mnoge druge profesije, od vještine moje zubarice do majstorica maske kad crtaju umjetne ozljede. Svi smo profesionalno negdje, sreća je ako se nađemo u onome što nam je blisko i od čega smo u stanju pristojno živjeti.

Okrećete li se posve filmu ili ćete nastaviti raditi i u kazalištu? Jeste li zadovoljni uspjehom predstave “Drama o Mirjani i ovima oko nje”?

Zaista smo jako zadovoljni i posjećenošću predstave, a i reakcijama publike. Igramo gotovo godinu i pol, dvaput do triput mjesečno. Snimati nastavljam, a što se kazališta tiče, svakako bih ponovno radila predstavu u ITD-u. S Ivorom Martinićem, Ivanom Krizmanić i Majom Posavec radila bih sve i uvijek.