Biografija pisana receptima

Početkom 19. stoljeća naši kuhari dobili su prvi priručnik kojim su se mogli poslužiti i zadovoljiti ukus zagrebačkog građanstva i visokih slojeva

Malo znamo o Ivanu Krstitelju Birlingu, premda je, kako je zapisano u ono nešto onodobnih zapisa, ovaj zagrebački kanonik, baš kao i jednom njegov veliki prethodnik Juraj Habdelić, župnik crkve svetoga Marka, bio omiljen među Zagrepčanima svog doba. Ipak, nekoliko sačuvanih nabožnih tekstova i propovijedi, ako ih usporedimo s grmljavinom Habdelićevih strogih ali sočnih i moćnih sermona i književnih djela, doista se ničim ne izdvajaju u inventaru onodobnih propovijedi i sakralne literature. Naime, sve su se te arhaične misaone parabole teško prilagođavale prosvjetiteljstvu, a još teže općem europskom prevratu koji je uslijedio nakon Francuske revolucije i gubernatorstva Napoleonova maršala Marmonta nad ilirskim provincijama. No samozatajan kakav je bio, Birling je, istini za volju, tiše od strastvenog Vodnikova “Kuharskog bukvara”, koji naprosto pršti nacionalnim ponosom i zanesenošću slovenskim pučkim jezikom, a posebno naklonošću prema ženi, kuharici i hraniteljci obitelji i nacije, 1812. u tišini preveo, priredio i dao objaviti prvu tiskanu hrvatsku kuharicu “Nova szkup szlosena zagrebechka szokachka kniga” koju je marljivi Birling složio od nekoliko ponajprije tradicionalnih agramerskih i austrijskih izvora. Pa premda je i prije bilo marljivom rukom pisanih gastronomskih inkunabula koje su izašle na vidjelo među zaboravljenim i pohabanim inventarom nekog samostana ili potkrovlja kule plemenitaškog dvorca, tiskanih kulinarskih knjiga do Birlingova izdanja nije bilo. Ili će tek biti, prema svom izvorniku iz prošlosti, objavljene poslije “szokachke knige”.

Tako su početkom 19. stoljeća naši szokchi – kuhari, dobili prvi priručnik kojim su se mogli poslužiti i zadovoljiti ukus zagrebačkog građanstva i visokih slojeva, već naučenih na glutonarije koje im je zapisane, eto, ponudio Birling. Na tim stolovima još od Habdelićeva vremena i kasnog baroka miješala se pučka s gospodskom kuhinjom, dok je okus i miris sela s tržnice na Harmici kretao prema gradskim kuhinjama i tamo se stapao s novim obzorjem. Birling je kušao i prepoznao takvu osjetilnu, ali i epohalnu sintezu i dao se u svoj pothvat koji u povijesti naše gastronomije i umjetnosti 19. stoljeća zauzima časno mjesto. To što knjigu, ali čak ni vlastiti prijevod, nije potpisao svojim imenom, već je tek ispod naslova dao otisnuti sitnim slovima kratku natuknicu, kao zabilješku na margini “Iz Nemshog na Horvatzko preneshena od jednoga Domovine prijatelya za hisnu potrebochu”, u jednoj rečenici nagovještava buđenje svijesti, idejne kao spore Iliraca koje će uskoro buknuti na vidjelo i pokrenuti poezijom, prozom, knjigama i idealističkim pamfletima koji će se u mnogočemu kasnije pokazati promašenim, zanos koji se više nije dao ugasiti.

Birling nije bio prevratnik, vjerojatno se čak i bojao takvih mogućnosti, a kao svećenik, i mogućeg sukoba sa harbsburški nastrojenim Kaptolom. Ali unatoč tim osobnim ogradama ipak je, po vlastitom izboru, kao anonimni domoljub iz prikrajka došapnuo, a onda i otisnuo našu prvu i nemalu gastronomsku kulinarsku povelju, važni uknjiženi kulturni i oblaporni manifest podijeljen “vu shestih razdelenyih zadersavajucha 554 naredbe vfsakojachke jestvine pripravljati”. Dakle 554 recepta koja su tiskana i uknjižena krenula u pohod na agramerske, ali i hrvatske stolove.