Pjesnici su za trajanje nekog jezika puno važniji od zakona o jeziku

Publici Goranova proljeća Petar Gudelj podario je svoju i više nego aktualnu pjesmu “Tri Budimke djevojke” u kojima se naveliko spominju sovjetski tenkovi u Budimpešti 1956. Ruska invazija aktualizirala je Gudeljevu zbirku “Europa na tenku”

Senko Karuza, ovogodišnji dobitnik nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu objavljenu u dvogodišnjem razdoblju, prozaik, a odnedavno i pjesnik koji je u svojoj viškoj uvali nahranio čak i jednu nobelovku, pročitao je pjesmu “Che Guevara” iz nagrađene zbirke “Nestajanje”. Predsjednik Programskog odbora Goranova proljeća Marko Pogačar posvetio je ovogodišnje šezdeseto jubilarno izdanje najveće i najstarije pjesničke manifestacije u nas nedavno preminuloj Dubravki Ugrešić, za koju je rekao da se ni u najtežim uvjetima nije odricala svoje slobode. Prikazani su i dokumentarni filmovi iz arhiva Hrvatske televizije (lako se mogao prepoznati glas haerteovke Line Kežić) u kojima pjesnici poput Slavka Mihalića govore o Goranovu proljeću i Ivanu Goranu Kovačiću. A o Goranu je u tim dokumentarističkim sjećanjima govorio i njegov mlađi brat, ali i ugledni hrvatski kipar Vojin Bakić koji je autor likovnog rješenja za majestetični Goranov vijenac.

Svoje su pjesme na otvorenju manifestacije u prepunoj zagrebačkoj Kinoteci čitali i dosadašnji dobitnici Goranova vijenca poezije, najvećeg priznanja koje neki pjesnik u nas može dobiti, i to Dorta Jagić, Jagoda Zamoda, Branko Maleš (koji je i u ovoj prilici pokazao nedostižnu količinu autoironije i duhovite lucidnosti), Zvonko Maković, Sonja Manojlović, Ivan Rogić Nehajev, Mile Stojić i Petar Gudelj.

Najdojmljiviji od svih tih hrvatskih pjesničkih besmrtnika bio je svakako Petar Gudelj, već desetljećima jedan od vodećih hrvatskih pjesnika koji svoju pjesmu u Kinoteci nije čitao nego ju je govorio iz glave. Kao u nekadašnja vremena kada su pjesnici, poput legendarne Vesne Parun, svoje pjesme znali napamet. Na pozornicu se taj intelektualni i duhovni mladac rođen u rujnu 1933. (s izmakom ovog ljeta proslavit će devedeseti rođendan, što literarna Hrvatska valjda neće ignorirati i prespavati) popeo doista poput mladića i publici podario svoju i više nego aktualnu i opsežnu pjesmu “Tri Budimke djevojke” u kojima se naveliko spominju sovjetski tenkovi u Budimpešti 1956. godine. Riječ je o amblematskoj pjesmi iz Gudeljeve zbirke “Europa na tenku” koja nekako odiše i goranovskom poetikom i možemo je shvatiti kao svojevrsni metaforični nastavak Goranove, danas gotovo zaboravljene i prerijetko citirane poeme “Jama”. Uostalom, i “Europa na tenku”, zbirka koja je prvi put objavljena u Beogradu (gdje je Gudelj desetljećima živio) 1987. godine, a poslije je objavljena još nekoliko puta, često se naziva i poemom.

Aktualna ruska invazija na Ukrajinu ponovno je aktualizirala tu Gudeljevu zbirku i ne bi bilo loše da se ta provokativna i rijetko konzistentna antiratna zbirka reprinta, a možda i da se potakne njezino prevođenje na strane jezike, kako bi poezija Petra Gudelja dobila zasluženi zamah i u inozemstvu. Nisam siguran da su hrvatska javnost, ali i kulturna politika svjesne koliki kapital imaju u Petru Gudelju, živućem klasiku koji danas živi na Trešnjevci, u stanu s pogledom na Medvednicu, ali i dalje stvara svoju poeziju i doslovno kreira hrvatski jezik. Jer pjesnici su, a ne jezikoslovci, najpozvaniji

Među autorima koji se nisu ovjenčali Goranovim vijencem su pokojni Milivoj Slaviček, Vesna Krmpotić, Marija Čudina, Josip Sever, Tonči Petrasov Marović...

stvaratelji i poznavatelji jezika. Kod njih neki jezik počinje i baš tu i završava. Dok neki narod ima pjesnike, imat će i jezik. I obratno. Pjesnici su za trajanje nekog jezika puno važniji od zakona o jeziku, koji tako lako mogu postati mrtvo slovo na papiru. Ali pjesnicima treba dati prostora.

Treba im ukazati javnu pažnju. I treba im dati počasti koje zaslužuju, i to još za života, naravno. Nema opravdanja za to što Petar Gudelj, autor impresivnog pjesničkog, a u posljednje vrijeme i proznog opusa nema svoje mjesto u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. I to kao redovni, dakle punopravni član. Pa u Hrvatskoj živi od početka devedesetih godina kada je morao napustiti Beograd. Tu stvara na hrvatskom jeziku, ali Akademija za njega ne mari.

Na svu sreću, u Hrvatskoj imamo Goranov vijenac koji je Gudelj dobio 2010., pa je nepravda prema njemu i njegovu djelu barem djelomično ispravljena. Dugi je popis pjesnika koji su dobili Goranov vijenac, a prvi među njima bio je Drago Ivanišević. Ali ima i autora koji se nisu ovjenčali tim priznanjem, iako su ga zaslužili. Među njima su pokojni Milivoj Slaviček, Vesna Krmpotić, Marija Čudina, Josip Sever, Tonči Petrasov Marović... Njima je Goranovo proljeće ostalo dužno, što nikako ne umanjuje njegovu ulogu u uzlaznoj putanji hrvatske poezije koja je i šezdeseti puh pohrlila na programe Goranova proljeća. Manifestacije bez koje je ovo godišnje doba u Hrvatskoj nezamislivo.