Kako bi naša vojska odgovorila na ratnu prijetnju kad za sve treba supotpis ili suglasnost?

Na kompliciran sustav odlučivanja, koji samo prividno jasno dijeli nadležnosti, nadovezuje se nepostojanje zakonski definiranih misija Oružanih snaga, upozorava Tomislav Kovačić s Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman”

Oružane snage kolateralna su žrtva sukoba između predsjednika s jedne te premijera i ministra obrane s druge strane. Taj je sukob doveo do toga da predsjednik i ministar, primjerice, odvojeno ispraćaju hrvatske vojnike u međunarodne misije. I često predsjednika čujemo kako se poziva na Ustav i upozorava da je on vrhovni zapovjednik, a ministar se često poziva na Zakon o obrani kad brani svoje odluke. No posebice nakon ruske invazije na Ukrajinu, kad se u Europi narušila sigurnosna struktura, nije baš zabavno kad se propituju sposobnosti vlastitih oružanih snaga.

Kaos je generiran i ustavnim i zakonskim rješenjima, na što upozorava brigadir Tomislav Kovačić, nastavnik na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”, u svojem znanstvenom članku pod naslovom “Uzroci i učinci prijepora o ovlastima i nadležnostima za uporabu i korištenje Oružanih snaga Republike Hrvatske” iz novog broja znanstvenog časopisa Polemos. Kovačić napominje: “Oružane snage su u suvremenom demokratskom društvu podređene volji civilne vlasti. Demokratski nadzor nad Oružanim snagama Republike Hrvatske zaživio je kao ustavni pojam 2001. godine. U međuvremenu je zakonodavac uspostavio, dopunio ili promijenio niz ovlasti za uporabu Oružanih snaga i kontrolu njihove uporabe. Intuitivan, pojednostavljen i situacijski pristup tim pitanjima doveo je do različitih tumačenja ovlasti i odgovornosti za zapovijedanje nad Oružanim snagama. Posljedica je takvog pristupa i niz ustavnih i zakonskih prijepora među sudionicima odlučivanja na nacionalnoj strateškoj razini zapovijedanja.”

Kovačić iznosi niz primjera. Primjerice, pitanje tko može upotrijebiti Oružane snage izaziva prijepor koji se može sažeti ovako: “Usprkos tome što Zakon o obrani, navodno jasno, propisuje tko može angažirati Oružane snage, ipak postoje oprečna stajališta”, i nastavlja: “Budući da pojmovi uporaba i korištenje Oružanih snaga nisu definirani zakonom, prijepor nastaje zbog svođenja na gotovo trivijalno tumačenje: ako je odlučio vrhovni zapovjednik, onda je uporaba, a ako je odlučio ministar obrane ili Vlada, onda je korištenje, premda je u načelu riječ o istoj stvari – operativnom angažiranju vojske. Međutim, problem pitanja tko može upotrijebiti Oružane snage proizlazi iz prijepora oko pitanja kada i za što, ponajviše zbog dijeljenja vrha operativnog lanca zapovijedanja na čak četiri odvojene grane.”

Zatim, iza prijepora tko može upotrijebiti Oružane snage stoji i prijepor oko pitanja što smiju raditi Oružane snage pri operativnoj uporabi. Kovačić navodi: “Tu dolazimo do još nekih problema i praznina u trenutnom zakonskom okviru, a to je ponovno pogrešan pristup pojmovima pripreme i uporabe Oružanih snaga. Na iznimno kompliciran sustav odlučivanja, koji samo prividno jasno dijeli nadležnosti, nadovezuje se nepostojanje zakonski definiranih misija Oružanih snaga, odnosno za što se Oružane snage smiju upotrijebiti. To je posljedica dvojbi u shvaćanju i razlikovanju uloge, funkcije, sposobnosti i misija Oružanih snaga, što se u stručnoj i zakonodavnoj praksi često poistovjećuje. U stvarnosti se to manifestira oprečnim stajalištima o tome je li, npr., trenažni let vojnog helikoptera, vojna svečanost, mimohod ili nastup klape Hrvatske ratne mornarice uporaba, korištenje, angažiranje, pomoć ili samo priprema Oružanih snaga.”Još je jedan prijepor, primjerice, kako ovlasti razgraničili na tzv. mirnodopske i ratne? Trebali bismo znati što je mir ili mirnodopsko stanje, a Kovačić tumači da “Zakon o obrani, suprotno uvriježenom shvaćanju, uopće ne spominje mir, korištenje Oružanih snaga u miru ili ovlasti predsjednika u mirnodopskom stanju”! Onda, daljnji kaos donio je važeći Zakon o obrani u kojemu je izvorni smisao uporabe Oružanih snaga promijenjen uvođenjem novih, nedefiniranih pojmova, i to ne samo u Zakon o obrani. Kovačić navodi; “Umjesto nekadašnjeg pojma uporabe Oružanih snaga, danas je u uporabi nekoliko zakonski nedefiniranih eufemizama: korištenje, angažiranje, pomoć, aktiviranje, djelovanje i sl., koji znatno kompliciraju odluke i procedure. Time se produljuje vrijeme reakcije Oružanih snaga zbog nemogućnosti potpunog zaobilaska ustavne odredbe o predsjedniku kao vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga. Umjesto jasnog razdvajanja nadležnosti, niz odluka o Oružanim snagama mora biti doneseno na prijedlog, uz suglasnost ili uz supotpis, što dodatno znatno komplicira proceduru i lako može dovesti do spora između sudionika odlučivanja, što se i događa u praksi.”

Pitanje je svih pitanja kako bi naša vojska odgovorila na potencijalnu ratnu prijetnju. Jer i Kovačić zaključuje: “S obzirom na prirodu kriza, sukoba i rata te iznimno brze promjene okolnosti, ne smijemo se osloniti na rješenja koja odgovaraju samo sadašnjem trenutku.”

Još je jedan prijepor kako ovlasti razgraničili na mirnodopske i ratne. Trebali bismo znati što je mirnodopsko stanje, a Kovačić tumači da Zakon o obrani uopće ne spominje mir