Iseljavanje iz Hrvatske će se nastaviti, zašto zbog toga ne treba paničariti?

Jedna od dobrih stvari u ovoj godini je što nam se vratio Joža. Novinar, kolega iz redakcije, kojem je lani bio pukao film pa je na zaprepaštenje svih nas odlučio “pisaću mašinu” objesiti o klin i postao gastarbajter. Daleko je od mladenačkog doba, u kojem je najlakše dići sidro, no imao je poriv za promjenom. Morao je probati. U biti, to jest razumljivo, jer u gotovo svakom od nas čuči težnja za promjenom. I boljim. Naravno, kao svaki Hrvat brzo se obreo u Njemačkoj, našoj pričuvnoj domovini. Pokazalo se da je promašaj bio što je odlučio životnu promjenu potražiti u i dalje depresivnom istočnom, postkomunističkom dijelu Njemačke. Mnogi od naših pola milijuna Hrvata koji su se uglavnom našli u onoj “pravoj”, zapadnoj Njemačkoj, istina, tvrde da ni tamo više nije bajno, no on je baš doživio sudar s realnosti u Leipzigu, u koji teško da će se više ikad vratiti. Okusio je ono najgore, došavši u statusu prosječnog migranta iz Sirije, Afganistana ili Rumunjske, Južne Amerike i završio na pokretnoj traci tamošnjeg aerodroma, krcajući dnevno oko pet tona raznih paketa u avionske kontejnere. Ksenofobija, rasizam, diskriminacija, nesnosni bolovi od devetsatnog teškog fizičkog rada, brzo su ga uvjerili da je stigao u pakao, a nikako ne u obećanu zemlju. Srećom, njegov životni eksperiment trajao je tek malo više od pola godine, pa se ekspresno odlučio razdužiti i vratiti svoju narančastu uniformu, odjaviti, rasprodati namještaj i požuriti kući bez ikakvog zaustavljanja u svoju u međuvremenu schengensku Hrvatsku. Čekao ga je njegov stari posao, a on je nakon što je pobjegao iz onog modernog ropstva zaključio “nedostajao mi je lijepi dio mog života u Hrvatskoj, s ovim otklonom i odmorenim mozgom, shvatio sam koliko mi u biti može biti dobro doma samo ako neke stvari bolje posložim”. Jožino iskustvo je vrlo vrijedno i sigurno je da deseci tisuća Hrvata koji su poput njega potražili bolji život izvan Hrvatske dobro shvaćaju to o čemu on danas piše. Ima naravno i sretnijih priča od njegove, no ne treba sumnjati da će se mnogi od njih vratiti doma, prije ili poslije. Ne i svi, nažalost. Iseljavanje, pa i unutar EU, nije samo hrvatski problem. Niti samo problem istoka i juga Europe. I pitanje je je li to uopće problem kada znamo da je sukus zajednice poput EU upravo kretanje, prožimanje, preseljavanje, mobilnost. No, problem je, naravno, pretjerano iseljavanje.

Upravilu, iseljavanja se zbivaju uglavnom s juga na sjever i s istoka na zapad. Što ne znači da se ne iseljavaju i Nijemci, koji najviše odlaze u Švicarsku, ili Irci, koji i dalje hrle u SAD. Hrvati smatraju Sloveniju sređenijom, ozbiljnijom i sretnijom zemljom od Hrvatske. Pa ipak, prema zadnjem istraživanju, iz Slovenije se godišnje iseli 20 tisuća ljudi, znači iseljavaju se otprilike u istom tempu kao i Hrvati, jer iz Hrvatske godišnje ode oko 40 tisuća ljudi, s tim da su već trećina “iseljenika” stranci koji su nakratko bili u RH. Možemo očekivati da će se iseljavanje iz Hrvatske nastaviti, što god da država po tom pitanju poduzela. Ono što je sigurno jest da zbog toga ne treba paničariti niti treba moliti naše ljude da se ne iseljavaju ili ih moliti da se vrate. Premda se svi neće vratiti, barem trećina njih, Hrvati trebaju ići u inozemstvo. Da vide kako svijet funkcionira izvan RH. Bolje i to nego da gunđaju i traže krivca zbog svog nedovoljno kvalitetnog ili uspješnog života u svima samo ne u sebi. Poslužimo li se rezultatima zadnjeg istraživanja u Sloveniji, a treba vjerovati da Hrvati i Slovenci nisu toliko različiti, 39 posto onih koji idu odlaze radi boljeg posla, 30 posto Slovenaca odlazi u inozemstvo radi studiranja, a ostali zbog avanturizma, političke situacije, državne birokracije itd. Naši susjedi pitali su svoje u dijaspori i o tome kakav im je odnos prema povratku kući, opet 39 posto ih je odgovorilo da bi se vratili doma, promijene li se u Sloveniji određene stvari. Njih 29 posto ne razmišlja o povratku, a 15 posto odgovorilo je da će se vratiti. Njih 17 posto već se vratilo. I danas tako mnogi Hrvati odlaze u veće zemlje i veće gradove na zapadu, mnogi odlaze studirati i raditi vani. I to je dobro. Na sreću, mnogo je već impresivnih priča i primjera iz hrvatske dijaspore o povratku naših ljudi, koji se u Hrvatsku vraćaju s iskustvima i znanjima, pa i kapitalom koji su u proteklim desetljećima mogli stjecati lakše i brže izvan RH. Povratak takvih ljudi ima posebnu vrijednost i za nas koji smo ostali. S tim da se neke stvari mijenjaju, s obzirom na već kroničan manjak radne snage, jasno je da će vrlo brzo broj stranaca koji žive u Hrvatskoj prijeći 10 posto ukupnog stanovništva. Kao što smo se naviknuli da je oko nas sve više neeuropljana, naviknut ćemo se i na sve više Europljana koji se zbog sigurnosti i lifestylea odlučuju nastaniti u Hrvatskoj, istodobno čudeći se zašto Hrvati misle da ih drugdje čeka bolji život.