Siguran sam da će Novak osvojiti 23. naslov na Grand Slam turnirima, u Parizu ili negdje drugdje, ali i bez t

da su djeca već velika i da se sama mogu brinuti o sebi. Imali smo kuću na talijanskoj Albarelli, to je jedan otok povezan mostom s kopnom južno od Venecije. Ali tamo smo živjeli 10-11 dana godišnje, a koštalo nas je 24.000 maraka godišnje: za košenje trave, zaprašivanje zbog raznih nametnika… A dolazili smo i u opatijski hotel Milenij i vidjeli kako je Opatija lijepa. Kćeri i sinu se svidjela ideja da se preselimo, zapravo bili su oduševljeni, uostalom Opatija je od Münchena na pet sati vožnje. I tako smo prodali sve što smo imali u Njemačkoj i kupili stan u Opatiji.

A kako je reagirala vaša supruga, bivša glumica Mija Adamović?

– Njoj se ovdje također jako sviđa. Ima tu Thalassoteraphiju, ona ide tri puta tjedno, vježba gimnastiku, radi pilates itd. I lijepo nam je, ne kažu slučajno “Opatija bajna”. Stan nam je na kilometar od Teniskog kluba gdje ja radim. Djeca nam dolaze tri-četiri puta godišnje, upravo mi je sad tu sin s desetogodišnjim unukama blizankama, iako su totalno različite.

Imate dvoje djece, kćer Danijelu i sina Niku, čime se oni bave?

– Niko je arhitekt koji radi u jednoj firmi koja se bavi financijama u Münchenu, ali putuje često u SAD, a kći Danijela je novinarka i književnica, radi za nekoliko magazina, piše za Süddeutsche Zeitung, uglavnom o modi. Ondje ima rubriku i svoj blog Glam Slam i tu je jako puno ljudi prati.

Vi još radite, ne doduše po četiri sata na dan kao prije nekoliko godina, ali i dalje barem dva sata dnevno provedete s reketom na terenu?

– Što mogu, takav sam, radoholičar. U posljednjih nekoliko godina odbio sam najmanje 50 mladih igrača, jer me kvantiteta ne zanima. Nego samo kvaliteta, talent, upornost, nešto što je imao Novak kad je s 12 godina prvi put došao u moju akademiju. Kad mu je moja žena jednom prilikom rekla da je prerano pošao na teren, on joj je uzvratio: “Teta Mija, idem se zagrijati, ne želim riskirati karijeru.” Njegov se otac posvadio s ljudima iz saveza, ništa mu nisu davali, pa sam se ja 2003. založio preko nekih ljudi da dobije pozivnice za četiri Futuresa u Beogradu. Nastupio je na sva četiri, jedan je i osvojio i ukupno zaradio 24 ATP boda. Tad sam znao da će biti veliki igrač, nije imao ni 17 godina. Radio sam i s Gulbisom i on je bio talentiran, ali Novak je bio fokusiraniji, njemu u tome nema premca. Godinu dana poslije osvojio je Aachen, osam mečeva u nizu je dobio, a otac Srđan bio je kod nas na ručku. Nazove on Novaka i kaže mu “Nole, čestitam!” A Novak mu kaže: “Ćale, mi smo se dogovorili kad ćeš mi čestitati.” Novak mi je na svemu tome zahvalan, dobio sam od njega sat. Drago mi je da on i Goran rade zajedno, Novak je među ostalim time želio pokazati i to da Srbi i Hrvati mogu surađivati.

I dalje stvara tenisače

I koga sad trenirate?

– Imam na brizi nekoliko mališana, među njima i Jakova Kramarića, jednoga od naših najboljih igrača u kategoriji do deset godina.

U vašem malom uredu pokraj terena u Teniskom klubu Opatija vidjeli smo stihove pjesme “Drugi set” koju je za vas napisao pokojni Đorđe Balašević. Počinje stihom: “Gospod Bog igra s dosta spina... Ova se zemlja vrti sve brže... I kao stara posebna vina, samo se pravi momci održe.” Kako je ta pjesma nastala?

– To je pjesma “Drugi set” koju je meni posvetio Balašević i poklonio mi je 1989. na proslavi mog 50. rođendana u Münchenu na kojoj je i on bio. Bio mi je to najljepši poklon. Rekao mi je tada da odsad živim u drugom setu. U životu sam inače slavio samo dva rođendana, taj 50. i poslije 70. A Balaševića sam poznavao iz Novog Sada, odakle je i moja supruga, imao je teniski teren na kojemu je trenirala i Monika Szeles. S njim je uvijek bilo vrlo zabavno i volio je teniske priče – prisjetio se Nikola.