Jokić? Čudesan, ali nije Dražen

Kažu da su komentari pregažena forma, jer ih ionako već dugo može pisati svatko, i da primat među novinarskim formama u kućama koje drže do sebe može preuzeti samo analiza. Nije loše. Amerika počiva na statistikama, kad je o NBA ligi riječ, u pitanju je cijela znanost. Washington Post je finalnu seriju doigravanja u koju je Denver ušao kao blagi favorit, iako ganja prvi prsten u povijesti franšize, najavio upravo analizom do u detalje raščlanivši igru Nikole Jokića, predstavivši pitomog Vojvođanina, kojeg osim košarke i konja u životu malo toga zanima, kao najrazornije napadačko oružje NBA lige. Desetljećima se papagajski ponavljalo kako Amerikanci nikad neće prihvatiti da im Europa može u košarci parirati, a sad čitamo da im nije nikakav problem dečka iz Sombora staviti u red samih “bogova”: “On niže triple-doublove kao Wilt Chamberlain, dijeli no-look dodavanja poput Magica i ima skok-šut Larryja Birda, ali samo je jedan Joker kojega kontradikcije čine jednom od najfascinantnijih NBA zvijezda”, pišu u četiri ruke Ben Golliver i Artur Galocha. Jokićev utjecaj na momčad zapravo je enorman i zanimljivo dočaran kroz podatke poput onog da je do doigravanja imao više od 6800 dodira s loptom, dakle više nego vodeći dirigenti lige LeBron, Dončić i Young koji je, očekivano, kad je prime, u prosjeku drže više od pet sekundi. Jokić je proslijedi dalje za manje od tri. Ako Dončić i Young pet puta u prosjeku idu u dribling, svestrani centar ide samo 1,43 puta, što igru Nuggetsa čini bržom nego što izgleda, a suparnike ta kombinacija stalne uključenosti u igru i brzog rješavanja lopte tjera da su u konstantnoj jurnjavi za Jokićem po cijelom terenu. U paru sa za pick-androll najdražim mu suigračem Jamalom Murrayom dogurao je do zajedničkog prosjeka od 57,6 koševa po utakmici, no

Denverova igra ne da nije twomen-show, već je teško naći momčad u kojoj je, baš njemu zahvaljujući, svih pet igrača toliko uključeno da je nemoguće sve pozatvarati. Nijedan suigrač iz prve petorke plus šesti Bruce Brown nije prošao ispod 100 Jokićevih asistencija u regularnom dijelu sezone. Iako živi u reketu, češće je na trici nego što zakucava. Dok u obrani na trenutke djeluje da se ne može bočno kretati, u napadu stepa kraj čuvara, zabija s korakom unazad ili isfintira i projuri do koša. Magic Johnson rekao je da “Jokić pred našim očima mijenja košarku kao igru”, a LeBron da je jedan od rijetkih koji vidi igru unaprijed i da, čak i kad misliš da si odigrao najbolju moguću obranu, “on u stilu Larryja Birda šutne iznad glave i strpa tricu”. Kako je često najviši na terenu, visina i pregled omogućuju mu da savršeno skenira pukotine u obrani. I tako šire i tako dalje. Ukratko, Jokić se doslovno igra košarke, a vojvođanski “sve mi je ravno” karakter zapravo mu i pomaže u završnicama napetih utakmica ili u prvoj finalnoj u karijeri koju je protiv

Heata odigrao kao da ima već deset finalnih serija iza sebe. vi rekordi koje je već oborio, a bit će ih još, potaknuli su nedavno i Jokićeva menadžera, kojeg danas svaka majka košarkaša želi sinu u karijeri, da ustvrdi kako je Nikola sad već ipak ispred Dražena, upavši time ipak u zamku godinama rezerviranu uglavnom za novinare (neka smo i ta ekskluzivna prava izgubili). I nije mu bilo prvi put, jer je Ražnatović isto tako ustvrdio da bi Partizan koji je bio prvak Europe 1992. glatko izgubio od današnjeg, što je kao da kažeš da bi današnji Clio bio brži od Mercedesa s početka tridesetih kad su Topalovići “jurili” trideset. Mada možemo samo zamišljati kako bi Jokić, sa svim svojim fizičkim predispozicijama, inteligencijom u igri i karakterom prošao da se preko Bare nije otisnuo 2015., nego četvrt stoljeća ranije, prilično je izvjesno da bi i njemu tada rekli “sjedi i razmišljaj”. I da bi loptu, kad bi konačno došao do nje, mogao samo “predati Jordanu”. Ne zato što bi bio lošiji od ostalih, već zato što su stvari tada tako funkcionirale, ne u jednoj franšizi. Uz činjenicu da najbolji europski igrači danas uživaju praktički ravnopravan status s američkim i da nema više one ključne razlike u fizičkoj snazi, Jokiću na ruku ide i sasvim očigledna činjenica da NBA liga nikad nije više kuburila s centrima najviše klase. NBA prsten bi nakon dvije MVP titule Jokića svakako približio statusu najvećeg na ovim prostorima, no i s njim bi imao jedan golemi zaostatak, ne samo u odnosu na Dražena već i Kukoča prije svih, a zatim i Divca, Bodirogu i cijelu plejadu velikana. Jokić nikad nije bio ni svjetski ni europski prvak. Štoviše, Srbiju su ljetos pomeli već u osmini finala EP-a, mada je Jokić i tada zabio 32, ali je i ostao na klupi u minutama dok su Talijani preokretali. Dražen bi se prije pojeo nego da to gleda s klupe. •

S