Božena Šimek-Šuplika U rat je otišla kao medicinska sestra, a potom se kao narednica popela na Kninsku tvrđavu

Radila je kao medicinska sestra na odjelu kirurgije varaždinske bolnice, a na samom početku Domovinskog rata, kada su ondje počeli stizati prvi ranjenici, Božena Šimek-Šuplika osjetila je potrebu i priključila se tada tek osnovanoj 7. gardijskoj brigadi, s kojom se 5. kolovoza 1995., kao jedina žena, prva popela na Kninsku tvrđavu.

Presudan trenutak

– Moja odluka da odem u Oružane snage Republike Hrvatske bila je sasvim normalna i logična. Jer ja sam medicinska sestra, a u ratu je zdravstvenih djelatnika uvijek premalo. Oduvijek sam bila sportski tip, trenirala sam streljaštvo i streličarstvo i jednostavno sam imala osjećaj da mi je mjesto tamo – priča nam Božena, danas umirovljena natporučnica Hrvatske vojske.

– Presudan trenutak da odem bili su prvi ranjenici koji su dolazili iz Slavonije. Jedan pacijent došao je vrlo teško ranjen, vrlo mlad dečko, ročnik, vojnik. I on je u jednom trenutku rekao: ‘Osjećao sam kao da život istječe iz mene’. Ali nisam odmah otišla. Ubrzo je stigao i jedan pacijent iz Slavonije koji je stjecajem okolnosti ostao bez noge iznad koljena, a u normalnim okolnostima je možda mogao ostati bez potkoljenice i to je bio jedan od ključnih trenutaka kada sam donijela konačnu odluku – dodaje Božena.

Dvije je godine u OSRH radila kao medicinska sestra, a onda je postala i časnica pa na fronti ostala do kraja rata.

– Poginuo nam je jedan PD-ovac, što je danas časnik za informiranje, i bila sam zamoljena, odnosno pitali su me bih li prihvatila njegovo mjesto. Odmah sam nazvala tatu: ‘Tata, kaj da radim?’. I tako sam prihvatila, a kako sam imala osjećaj da sam se jako dobro snašla u tom sustavu, odlučila sam ostati do kraja, odnosno punih 15 godina, sve do odlaska u mirovinu – dodaje. Njezina majka pak nije dijelila mišljenje s ocem, već joj je bilo jako teško prihvatiti da joj je kći u ratu, no Božena, kaže, nikada nije razmišljala o nekom strahu jer to u tim trenucima nije bilo nimalo produktivno.

– Kad ste mladi i kad vidite koliko je mladih ljudi oko vas, o strahu ne razmišljate. Normalno da nije bilo jednostavno kada su nas granatirali. Granate padaju na par desetaka ili par stotina metara od nas, ali i to prođe. Moja je mama imala jako velik problem s time. Stariji ljudi se puno više boje nego mladi i ona se s time nikada nije pomirila, ali funkcionirali smo – govori.

Nakon oslobođenja Grahova, kaže, diskutiralo se ide li se i na Knin, a ubrzo je stigla i ta zapovijed. Vodile su se borbe, išli su preko Crvene zemlje, ali s velikim oprezom jer nisu znali ima li putem zaostalih ljudi neprijateljske vojske.

– Čini mi se da je bilo oko četiri, pola pet ujutro kada smo sjeli u aute i krenuli prema Kninu, put je bio napet, ali i uzbudljiv, a onda smo stigli pred ploču Knin. U samom centru grada, budući da nismo znali put do Kninske tvrđave, pitali smo neke ljude koji su nas vodili. Tvrđava nam je izgledala kao na dlanu, no nije baš bilo tako. Kako je bilo ljeto i strašno vruće, dušu smo ispustili penjući se, ali cijelim putem sve nas je držao adrenalin. U Knin nas je došlo jako puno. Pješaštvo, tenkovi, koji su putem skupljali i ljude, ali na tvrđavu nas se penjalo sedam-osam, i to se odlučilo u hodu, po principu tko je zapovjedniku prvi bio na oku – ističe Božena.

Dolazak predsjednika

A potom je stigla najava da sutradan u Knin stiže i predsjednik Franjo Tuđman, pa su, dodaje, počele ubrzane pripreme, no nije sve išlo po planu. – Pripremili smo se najbolje što smo mogli u datim okolnostima i bilo je predviđeno da predsjednik sjedne unutar jednog objekta. Međutim, kako je bilo lijepo vrijeme, on je izrazio želju da bude vani pa smo sve navrat-nanos ponovo sastavljali vani. Bio je to predivan doživljaj. Predsjednik mi se tada u jednom trenu obratio i pitao me tko sam. Rekla sam mu: ‘Ja sam ta i ta...’, a on me gleda i kaže: ‘Morate mi sporije ponoviti. Nisam vas dobro razumio’. Na to sam mu laganije ponovila: ‘Ja sam Božena Šimek-Šuplika, narednica’, a veli on meni: ‘Da!? Brzo ste ušli u Knin. Ne čudim se, budući da ni govoriti ne znate sporo’ – prisjeća se kroz smijeh Božena koja, kako i sama kaže, nikada nije imala problema s muškim rodom jer se uvijek oslanjala na svoje samopouzdanje, ali i još nešto.

– Zapravo sam poznata po tome da imam ‘poganu jezičinu’, a to i moje samopouzdanje nekako je uvijek ljude držalo na distanci i mislim da je to u redu. Štoviše, mislim da bi svaka žena morala tako funkcionirati. Ali, naravno, sve se svodi na okolnosti u kojima ste odrastali i na sve ostalo što je vezano za to – dodaje.

Nakon završetka rata osnovana je i Udruga 7. gardijske brigade Puma, kojoj se ubrzo priključila i Božena. Udruga je bila izuzetno aktivna, a takva je i danas.

– Dakle, mi sad više nismo samo udruga branitelja, već smo udruga koja se brine o općoj dobrobiti, dakle o dobrobiti šire društvene populacije i radimo puno projekata. Doduše, ja nisam više toliko aktivna kao što sam bila jer sam u jednom trenu otišla intenzivnije u sport. Ali rado se sretnemo, a i na fešte morate otići – kaže.

Nakon 15 godina rada u varaždinskoj bolnici te isto toliko u Oružanim snagama i gotovo osam godina beneficiranog staža, Božena je 2007., s 38 godina staža, otišla u punu mirovinu. Kroz cijeli taj put, dodaje, inspirirala ju je svaka žena koja je u životu odvojila vrijeme, energiju i trud da bi nešto postigla.

– Teško je nekomu dijeliti savjete i nekakve poruke, osobito ženama, s obzirom na to da mi još uvijek živimo u muškom društvu, u muškom okruženju. I ja znam da puno žena danas ima problem s kojim se bori, ali je sve stvar donošenja odluke. Odluku ili donesete ili ne donesete. Ne možete živjeti u zrakopraznom prostoru. Dakle, žene, djevojke, majke, djevojčice..., molim vas, naučite donositi odluke. Neće svaka odluka biti ispravna i savršena, ali na greškama se uči – zaključuje Božena.

Dvije je godine, dodaje, u Oružanim snagama radila kao medicinska sestra, a onda je postala i časnica pa je na fronti ostala do samog kraja rata