Večernji list

Glavni je razlog Erdoğanova populistička vladavina, sa svojim metaforama o nižim klasama i uvijek korisnom po

Piše Hassan Haidar Diab

Tijesna pobjeda predsjednika Turske, Recepa Tayyipa Erdoğana nad Kemalom Kılıçdaroğluom s 52,2% glasova nasuprot 47,8%, i to najviše zahvaljujući glasovima dijaspore, posebice one iz Njemačke, pokazuje veliku podjelu unutar turskog društva. Osim na političke podjele, dvije ideologije i dva svjetonazora, na sekularizam i islamizam, već dulje vrijeme tursko je društvo podijeljeno na bijele i crne Turke.

Bitka koja se odvijala u nacionalnoj politici kao i u svakodnevnom životu postala je, sasvim doslovno, crno-bijela. S jedne su strane tzv. bijeli Turci koji štuju utemeljitelja republike, Kemala Atatürka i njegovu misiju preoblikovanja imidža Turske u Europi – sekularne, republikanske, očišćene od otomanskog nasljeđa, dok su na drugoj strani crni Turci, uglavnom konzervativni muslimani, koji su desetljećima bili marginalizirani u većinski muslimanskoj naciji, isključeni iz turske elite sve dok 2003. jedan od njih nije postao populistički premijer. Budući da turski predsjednik pripada konzervativnim muslimanima, za sebe kaže da je crni Turčin.

Mnogi govore o više razloga Erdoğanove popularnosti kao i popularnosti njegove stranke AKP. No najvažniji je razlog socijalne prirode. Erdoğana se percipira kao čovjeka iz naroda, predstavnika niže i niže srednje klase, onih ljudi koji su se osjećali zanemarenim od njegovih prethodnika. Turci nižeg staleža podržali su Erdoğana smatrajući da je on netko poput njihovih očeva, braće i bliskih prijatelja. Ono što je presudno u Erdoğanovu mitologiziranju nižih klasa jest podjela na “bijele” i “crne” Turke. Bijele Turke povezuje se s urbanim kozmopolitskim identitetom, modernim feminizmom i sekularizmom, dok crni Turci predstavljaju tradiciju, konzervativizam i dolaze iz nižih klasa. Stoga je Erdoğanov uspjeh zapravo priča o pobjedi crnih nad bijelim Turcima.

Unatoč tome što je Erdoğan svojom lošom ekonomskom politikom osiromašio Tursku, zbog čega je porastao broj siromašnih ljudi iz nižih klasa, oni i dalje podržavaju Erdoğanov režim, što pokazuju i nedavni parlamentarni i predsjednički izbori, na kojima su Erdoğan i njegova stranka odnijeli veliku pobjedu. Glavni je razlog Erdoğanova populistička vladavina, sa svojim metaforama o nižim klasama i uvijek korisnom podjelom bijelih protiv crnih Turaka.

Erdoğan rabi pojam crni Turci (zenci) u većini svojih govora i naglašava da je ponosan što je zenci poput mnogih građana niže klase. U svojoj predizbornoj kampanji Erdoğan je naglašavao kako su manje obrazovani građani crni Turci poput njega. U toj su usporedbi bijeli Turci dobro obrazovani, prosperitetni kemalisti, elite čiji su stavovi slični (nekim) idejama osnivača moderne Turske Atatürka. Bijeli Turci često se povezuju s državnim aparatom i vojskom. Crni Turci su oni koje bijeli Turci preziru kao nisko obrazovane, ljude niže klase. Za njih oni su seljaci iz Anadolije ili nekoga drugoga ruralnog područja, ljudi koji još nisu u stanju riješiti se svojih seljačkih korijena.

Osim bijelih i crnih Turaka, u posljednje se vrijeme pojavila još jedna manja skupina Turaka koji sebe nazivaju sivi Turci, koji su urbani, dobro obrazovani i uživaju u zapadnjačkoj glazbi i filmovima, ali su pobožni muslimani. Neki koriste taj izraz za označavanje ambicioznih crnih Turaka koji su se popeli na društvenoj i ekonomskoj ljestvici u vrijeme vladavine Turguta Özala i dobili zamah za vrijeme trenutne vladavine AKP-a.

Govoreći o podjeli turskog društva na crne i bijele Turke te koliko to može biti politički korisno, vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić smatra da je Erdoğan u mnogočemu poseban u kontekstu turske politike.

– Naravno, već po samoj dominaciji tamošnjim društvom, obojenim populizmom, možemo reći skrojenim za Tursku, zahvaljujući kojem je uspio i na recentnim izborima potvrditi položaj. Doduše, prvi je put bilo izazovno, ali ipak je za njega sve sjelo na svoje mjesto jer su glavni konkurentni poveli, najjednostavnije rečeno, prilično lošu kampanju, bez razbijanja tog populizma, koji se usidrio među Turke, s naglaskom na one koji su se tijekom zadnjih 30-ak godina formirali.

A kako je do te populističke dominacije Erdoğana došlo? U ovom kao i u brojnim slučajevima kada je populizam prisutan, radi se o politici divide et impera, konkretno ovdje klasne podjele, izražene u tamo dobro poznatom konceptu bijelih Turaka i crnih Turaka. Naravno, u demokratskoj politici najkorisnije su one podjele u kojima ste u većinskoj od dviju ili više skupina, a upravo je tako u ovom slučaju, vezano uz Erdoğana i njegovu AK partiju. On se i sam zove zenci ili crnim – kazao je za Nedjelju Denis Avdagić, ističući kako sama terminologija nije umotvorina Erdoğana i njegovih suradnika, ali ju je preuzeo i uspješno eksploatirao.

– Bilo je pokušaja drugih političara da uđu na taj teren, ali još uvijek bezuspješno. Iako bi život u palači sultanskog tipa trebao sam po sebi isključiti Erdoğana iz kategorije crnog, on je ipak ostao glavni reprezent toga klasnog populizma. Bijeli se Turci u toj podjeli smatraju obrazovanima, radeći uglavnom u višim slojevima državne birokracije, vojske i poslovnog svijeta, pobornici su sekularnog, dok su crni Turci njihova suprotnost: neobrazovani, niži slojevi ili ljudi seljačkog podrijetla, vjernici muslimani.

Populističku ideologiju prepoznat ćete uvijek i nepogrešivo po čestim ponavljanjima kako je društvo podijeljeno na dvije ili više homogenih i antagonističkih skupina, i obično je to upravo kao u Turskoj, “narod” kontra “elite” – napominje Denis Avdagić dodajući “kako bismo ovu tursku klasnu populističku priču u potpunosti približili našim sugrađanima i stavili u naš kontekst, recimo kako je crni ponosan na svoju težačku, seljačku pozadinu, možda i balkansku, tradicionalni vjernik, a bijeli na urbanu, obrazovnu, europsku, možda i s elitnim nasljeđem komunističke obitelji”.

– Brzo ćete uvidjeti kako smo itekako također plodno tlo za stvaranje takve klasne populističke priče jer takve su podjele prisutne i kod nas te žive pa i u politici. Što je zapravo zanimljivo. Bijeli Turci mogu se smatrati nekom vrstom republikanske, Atatürkove aristokracije, a dodatna je zanimljivost kako se smatra da je ta takozvana elita uvelike dio potomaka starih osmanskih elitnih obitelji iz velikih gradova poput Istanbula, Izmira ili Soluna te šireg Balkana koji u današnju Tursku dolaze propašću Osmanskog Carstva pa i aneksijom BiH od Austro-Ugarske.

Kada je Mustafa Kemal Atatürk

Svijet

hr-hr

2023-06-04T07:00:00.0000000Z

2023-06-04T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281973202043196

Vecernji List