Memoari generala Basarca: Protiv mene su radili i generali iz Glavnog stožera HV-a

Petrinju sam napao po planu, ali nisu mi poslane dvije profesionalne postrojbe

Prema generalu Ivanu Basarcu, koji je iznenada umro 6. lipnja 2007. u Domu zdravlja u Ozlju, recentna povijest nije bila nimalo blagonaklona. Ovaj visoki časnik iz Domovinskog rata, jedan od ključnih zapovjednika tijekom završnih vojnih operacija za oslobađanje okupirane Hrvatske, preminuo je s teretom pripisane mu krivnje jer je – kako glasi uvriježeni narativ o tim događajima – zbog zastoja i velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici doveo u pitanje provedbu Oluje.

Predsjednik Tuđman zapovjedio je tada da se iz Đakova hitno premjesti general Petar Stipetić, kojeg je imenovao zapovjednikom sjevernog sektora bojišta te su nakon reorganizacije hrvatske postrojbe pod novim zapovjedništvom rano ujutro 6. kolovoza započele napad te oslobodile Petrinju i Kostajnicu, a uvečer i Glinu. Vlada RH donijela je odluku o prekidu borbenih djelovanja na Banovini, nakon što su snage Zapovjednog područja Zagreb stvorile preduvjete za sporazum o predaji 21. korpusa Srpske vojske Krajine, potpisan 8. kolovoza.

Toga dana, zapovjednik poražene krajiške vojske pukovnik Čedo Bulat predao je prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću i taj prizor kako, s dogorjelom cigaretom u ustima, stavlja svoj potpis na haubi automobila, jedna je od ikoničnih fotografija iz toga vremena snimljena na dan kada je u Hrvatskoj de facto završio rat. Taj je događaj, godinama kasnije, general Stipetić u razgovoru za Večernji list opisao ovim riječima: “Mi Petrinju nikad nismo planirali zauzimati direktnim udarom, nego obuhvatom s dvije strane. Basarac je izmiješao već uvježbane jedinice i time poništio ono što se postiglo prijašnjim trenažama, a uveo je i neke nove pravce napada na koje nitko nije bio spreman. U prvom naletu na tim novim pravcima imali smo strahovite gubitke. Kad se dogodio zastoj, odlučeno je da se ja hitno vratim iz Đakova i preuzmem taj pravac.”

Točno na 16. godišnjicu smrti Ivana Basarca, međutim, svjetlo dana ugledao je javnosti dosad nepoznati memoarski rukopis ukoričen u knjigu pod nazivom “Ako padne Petrinja, past će Beograd – Moja sjećanja iz Domovinskog

rata”, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Despot infinitus. Ova je knjiga nastala na temelju sjećanja hrvatskog generala i riječ je, kako u uvodu knjige navodi povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Stipe Kljaić, o subjektivnoj analizi i tumačenju vojnih zbivanja u Domovinskom ratu važnog aktera sa svim njegovim osobnim ocjenama i viđenjima, iskustvima i doživljajima. Objavljena je naporima njegova sina Gorana Basarca.

– Godinama smo kao obitelj slušali i trpjeli jako veliku nepravdu prema mojem ocu i njegovoj ulozi u Domovinskom ratu. Sjećam se da mi je negdje već 2005. počeo govoriti da je on napisao određeni tekst, upoznao me gdje se tekst nalazi, ali i da ne želi išta objavljivati jer postoje određeni procesi zbog kojih bi taj tekst mogao biti krivo iskorišten: pričamo o tadašnjim haaškim procesima protiv hrvatskih generala i hrvatskih branitelja. Puno sam puta pitao oca, još za vrijeme njegova života, je li možda nešto pogriješio u vezi operacije Oluja jer tada je bilo određenih napisa u novinama. Odgovor je uvijek bio isti: “U Petrinju sam ušao po planu, nakon teških borbi s četnicima, a istinu o tome ću reći kad za to dođe vrijeme” – tumači Goran Basarac dodajući kao je njegovu ocu dugo bilo važno da je on znao istinu, i da su borci koji su se borili na tom području dobro znali njegovu ulogu u operaciji Oluja te da je zajedno s njima riskirao život napredujući prema Petrinji prema zapovijedima i zamislima koje je pred njega postavio Glavni stožer HV-a vođen stožernim generalom Jankom Bobetkom.

Nakon poglavlja u kojima opisuje svoje službovanje u tadašnjoj JNA, prelazak u Hrvatsku vojsku u srpnju 1991., borbe na Istočnoslavonskom bojištu u kojima je sudjelovao u prvoj godini rata i dolazak u Glavni stožer HV-a 1993., general Ivan Basarac do tančina opisuje raspored i napredovanje postrojbi kojima je zapovijedao, teške borbe na Banovini, ali i zakulisne igre koje su se vodile u našem političkom i vojnom vrhu uoči ključnih vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja 1995., a koje je dočekao na dužnosti zapovjednika Zbornog područja Zagreb – najvećeg zbornog područja na bojišnici.

Događaji koji će promijeniti tijek njegove uspješne vojne karijere otpočeli su nakon Bljeska kada je, kako navodi u knjizi, tijekom svojeg izlaganja tih dana kazao: “Meni se, gospodo generali i zapovjednici, čini da je najzaslužniji čovjek za operaciju Bljesak naš ministar obrane Gojko Šušak. On tri dana nije spavao, po njegovoj osobnoj procjeni i zapovijedi drugi dan borbi operacije Bljesak uvedene su gardijske postrojbe 3. i 5. gardijska brigada koje su u biti slomile otpor neprijatelja s istoka. Sve se to se dogodilo jer smo svi imali krive podatke o snazi i rasporedu neprijatelja na tom području, i smatram da nije bilo gospodina Šuška ne znam bi li ova operacija dobro završila!” Te moje riječi teško su pogodile mnoge prisutne na toj raščlambi operacije Bljesak jer su znali na koga se referiram (Stipetić, Džanko, Domazet), tada sam ih u biti sve neizravno prozvao i progovorio o u biti neuspješnom prvom danu akcije Bljesak s istočne strane”, piše Basarac dodajući kako je tim svojim izlaganjem samome sebi priskrbio “jako velike neprijatelje u GSHV koji će ubuduće pokušavati ga na sve načine diskreditirati i uništiti, a što će daljnji tijek događaja pokazati”.

Uslijedio je intenzivno pojačan nadzor iz Glavnog stožera HV-a prema njegovom ZP Zagreb u pogledu provedbe i poštovanja Zagrebačkog sporazuma koji je Šarinić potpisao s pobunjenim Srbima, čime je dogovoren prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja s crta razgraničenja. “Braneći generala Bobetka i moje ideje o nepravilnostima Zagrebačkog sporazuma zbog kojeg su i zbog kojeg će mnogi vitezovi HV izgubiti živote u vraćanju povoljnih taktičkih položaja dospio sam u nemilost mnogih visoko pozicioniranih ljudi državnog i vojnoga vrha.

Mnogi časnici i neki ljudi iz državnog vrha su se otada krenuli prema meni ponašati neprijateljski, podmuklo i na sve su me načine htjeli smijeniti s mjesta zapovjednika ZP Zagreb”, piše general Basarac čiji se strmoglavi pad događa paralelno s nakanom državnog vrha da s mjesta načelnika GSHV-a smijeni generala zbora Janka Bobetka. “Samo se čekao povoljan trenutak za tu smjenu, vrlo nestrpljiva osoba spremna da dođe na njegovo mjesto bio je general pukovnik Zvonimir Červenko koji je to jedva čekao”, navodi.

Sukob među generalima je, tvrdi, eskalirao u vrijeme priprema za mimohod Oružanih snaga na Jarunu uoči Oluje, a u knjizi iznosi i vlastito viđenje geneze netrpeljivosti Tuđmana prema Bobetku. “Tako meni jednoga dana priča general Bobetko da je jedanput na jednom Saboru HDZ-a poslije dr. Tuđmana dobio najveći aplauz cijele dvorane i tamo prisutnih delegata i da su mu ljudi oduševljeno klicali na izrečenim razmišljanjima i stavovima. Poslije te službene ceremonije prilazi generalu Bobetku njegov stari prijatelj Bardek iz Moslavine i ovako kaže: ‘Janko, Janko, ovaj aplauz koji si dobio od cijele dvorane na kraju neće biti dobar po tebe. To će ti se osvetiti kad-tad!’ Ja sam tada još u tom razgovoru rekao generalu Bobetku da i oni uzvici na Jarunu za vrijeme trajanja svečanog Mimohoda kada je masa ljudi klicala: ‘Janko, Janko’, da ni oni neće dobro po njega završiti. I tada mi je general Bobetko priznao da je predsjednik Tuđman izrazito tašta osoba, ne podnosi ničiju popularnost koja se imalo približi njegovoj popularnosti”, navodi. Opisani događaji datiraju iz srpnja 1995., a za samo tri dana general Bobetko je predao dužnost načelnika GSHV-a general-pukovniku Zvonimiru Červenku koji ga provocira, kako navodi Basarac, već od prvog dana stolovanja.

Uknjizi nadalje piše kako iz Glavnog stožera nikakvu pismenu zapovijed nije dobio za napad u akciji Oluja. Sve se radilo po direktivi i planu akcije Oluja koju im je uručio još početkom 1995. general Bobetko, a oni su se onda prema toj direktivi uvježbavali kroz zapovjedno-stožerne trenaže i zapovjedna izviđanja zapovjednika brigada, pukovnija, samostalnih bojni i divizija. Sam je napravio na razini ZP Zagreb zapovijed za napad i priložio odluku na zemljovidu, napravio plan operacije Oluja na zemljovidu za svoje područje i sve to dostavio svim nižim zapovjednicima koji su to trebali primijeniti samo na svoje postrojbe.

Červenko ga tada informira i da dvije njemu vrlo važne postrojbe nisu došle na svoja predviđena mjesta prema planu zbog drugih zadataka na koje su upućene, to su 81. gardijska bojna iz Virovitice, a nema ni 400 specijalaca RH MUP-a, snage jedne bojne. Nikakvo objašnjenje iz GSHV, navodi, nije došlo zbog čega te dvije profesionalne postrojbe koje su jako uvježbane i vrlo jake vatrene i udarne moći nisu došle na svoja predviđena mjesta prema zadanom rasporedu i direktivi za napad i nisu sudjelovale u operaciji Oluja.

“Nitko iz GSHV nije došao ni udostojao se doći pomoći mi, iako su znali što znači takav gubitak dviju profesionalnih postrojbi u akciji. Napomenuo sam da mi je samo došao general Miljavac koji je došao sa apsurdnim prijedlogom čelništva GSHV prema kojem da sam koji slučajem radio još ni dan danas ne bi ušao u Petrinju.

Naglasio sam i da sam osobno vodio i zapovijedao napadom na Petrinju i da sam prvi ušao u Petrinju s postrojbom taktičke skupine 2. gardijske brigade te je oslobodio. Znači da nisam sjedio na Izdvojenom zapovjednom mjestu nego da sam bio u doslovno borbi prsa u prsa sa neprijateljem”, navodi.

“Naravno da osobno za vrijeme trajanja operacije Oluja nisam znao što se sve događa i kuha u operativnom timu GSHV. Ja sam vodio tešku borbu za to vrijeme sastančenja i urota koje su se u GSHV odvijale u to vrijeme”, piše Basarac prisjećajući kako ga oko 14 sati drugog dana operacije Oluja zove general Vrbanac iz tima GSHV-a da mu pojasni i objasni novu situaciju na njegovu operativnom području. “Stao sam mu objašnjavati gdje se nalazi koja postrojba, kada će meni general Vrbanac grubo preko telefona: ‘Pa dobro, što ti radiš? Pa znaš li ti da je Knin već pao? Pa ti još nisi ni u Petrinji! Što ti misliš?’ Meni se tad smračilo pred očima. Toliko sam se razbjesnio da sam totalno izgubio kontrolu nad sobom.

Počeo sam vikati preko telefona: ‘Svi ste Vi tamo u GSHV-u i tvom timu jebene kukavice! Dođite Vi malo u Sisak, ovdje kod mene, ako imate muda, a ne da sjedite u foteljama u Zagrebu i propitkujete za napredovanje u borbi!’ Svašta sam tada Vrbancu izgovorio te sam mu na kraju zalupio slušalicu tako da se skoro raspala. Ono što nisam znao je da je general Vrbanac imao uključen interfon te su tu moju dreku i gubljenje živaca čuli svi časnici i generali u ratnoj sali GSHV. Zaključak u GSHV je bio da je general Basarac prolupao da je izgubio inicijativu i orijentaciju na ciljeve i zadaće te da mu se hitno treba poslati pomoć u zapovijedanju.”

Tada mu je, nastavlja, odmah postalo jasno da su protiv njega u operaciji Oluja zdušno radili general Tus, koji je već drugog dana predlagao njegovu smjenu da bi nametnuo svojeg pulena generala Stipetića, zatim general Vrbanac koji je najviše u tome svemu pomagao svojim “dobročiniteljima” te admiral Domazet uz zdušno odobrenje načelnika Glavnog stožera Červenka. “Tamo u GSHV-u sastao se tim na čelu s generalom Vrbancom te je general Tus njemu prenio: “General Basarac primjenjuje rusku taktiku u napadu na Petrinju te da ide čelom u čelo s neprijateljem!” Da se zbog toga treba hitno smijeniti generala Basarca s mjesta zapovjednika ZP “Zagreb”, a da se na moje mjesto postavi general Stipetić, raniji zapovjednik ZP Zagreb!” Po mojem viđenju general Tus je htio popraviti na svaki način ratni rejting svoga velikog druga generala Stipetića koji u operaciji Oluja nije imao nikakvu zadaću već je bio slobodni strijelac koji je čekao da bilo gdje nešto uleti. Njegove “zasluge” iz operacije Bljesak kada s generalom Lukom Džankom nisu uspjeli probiti prvu crtu prvog

Nisam sjedio na izdvojenom zapovjednom mjestu, nego sam bio u borbi prsa u prsa