/ kazalište

Kazališni, televizijski i filmski glumac i redatelj Marko Torjanac prije više od dvadeset godina osnovao je privatno kazalište Planet Art. Nedavno se kazalište Planet Art vratilo iz Mostara, s tamošnjeg festivala komedije Mostarska liska s tri nagrade. Predstava “Tko je ovdje lud?” osvojila je Veliku lisku za najbolju predstavu po izboru publike, ali i Lisku koju dodjeljuju mediji, dok je Marko Torjanac osvojio Veliku lisku za glavnu mušku ulogu. Ima li boljeg povoda za razgovor s pokretačem i “motorom” Planet Arta?

Čestitam na nagradama s kojima se Planet Art vratio iz Mostara. Jako me zanima kako je publika tamo primila predstavu “Tko je tu lud”?

Hvala, publika je izvrsno primila predstavu. Mogu reći baš s oduševljenjem. Već od prve scene stvorila se odlična komunikacija i na njoj smo zajedno plovili do kraja. Mostar ima odličnu kazališnu publiku koja je vrlo otvorena ako im se nešto sviđa pa su nam gledatelji i kolege odmah nakon predstave imali potrebu osobno reći da su uživali. Ova predstava je i inače, svugdje gdje igramo, izvrsno prihvaćena. U Zagrebu ima publike koja joj se vraća i po nekoliko puta. Dio njezine čari leži u tome što je, osim što je duhovita, ujedno nepredvidljiva i atipična te gledatelja intrigira kamo sve to vodi. A vodi nas do ljudske krhkosti i tananosti pa osim puno humora i zabave, pruža suosjećanje, utjehu i iskrenu ljudsku povezanost među licima u komadu što nam je svima danas i te kako potrebno. Sva ta lica koja igramo odlična Natalija Đorđević i ja iskrena su do kraja, što ih u kaotičnom i površnom svijetu čini “ludima”, no upravo nam njihova nemogućnost da stvore obrambene mehanizme na koncu postavlja pitanje nisu li upravo oni jedini autentični i “normalni”. Čini mi se da je baš zbog toga ova predstava odlična refleksija današnjeg vremena i to publika očito prepoznaje. Zanimljivo kod te predstave je i to što je ona, kad je premijerno izašla prije dvanaest godina govorila o svijetu u nekoj distopičnoj budućnosti, ali stvarnost ju je stigla i ona je danas postala preslika stvarnosti.

Jesu li vam kao osnivaču Planet Arta važnije nagrade za predstavu u cjelini ili pak ona glumačka koju ste osvojili?

Budući da je Planet Art kazalište koje počiva na glumcu, uvijek je nagrada predstavi ujedno i nagrada glumcima, ali i obratno. To je nekako neodvojivo u slučaju mog i još nekih kazališta. Budući da predstave sam režiram, svaku nagradu osjećam i kao svoju i beskrajno sam sretan kad je dobije predstava, jednako kao i kad su nagrađene moje kolege, jer mahom ostvaruju vrhunske uloge. Zato mi je žao što sada u Mostaru nagradu nije dobila i Natalija koja je čudesna u likovima koje je ostvarila. Ali vjerujem da će i za to biti prilike. A što se tiče mojih glumačkih nagrada, moram reći, da iako im imam puno, često od žirija čujem: “Dali smo vam za predstavu pa onda nismo za uloge.” Zato su mi moje glumačke nagrade posebno drage, jer se na neki način natječem sam sa sobom kao glumac, redatelj i producent, a ishodište mojeg kazališta je glumačko.

Jesu li važnije nagrade koje dolaze s druge strane granica Hrvatske?

Ove nagrade na Mostarskoj liski posebno su mi važne, jer su se Planet Artu, koji je jedno od kazališta s najvećim brojem priznanja, zadnjih godina otkako sam se uključio u politiku i otvoreno kritizirao klijentelističke prakse u kulturi, vrata većine festivala i manifestacija u Hrvatskoj zatvorila usprkos nesmanjenoj kvaliteti predstava. To je, nažalost, ta jedna loša i necivilizirana karakterna crta naše sredine. Ako se ne slažeš s nama, učinit ćemo sve da te profesionalno onemogućimo. Zato umjetnici i jesu tako tihi. Znaju što ih čeka ako izraze svoj stav. Dobivao sam čak i savjete poput: “Budi pametan!” budući da je ovdje oportunizam postao nesretni sinonim za pamet. I ne samo u kulturi, naravno. No, zato smo posljednjih nekoliko godina dobili čak šest međunarodnih nagrada pa je to i meni i svima u Planet Artu baš to velika satisfakcija.

Koliko je za teatar u Hrvatskoj važno da naše predstave odlaze na festivale izvan zemlje? A koliko je to važno malim, izvaninstitucionalnim kazalištima?

Uvijek je dobro i korisno otići u sredinu koja vas ne poznaje, koja nije opterećena raznim kontekstima kao sredina u kojoj stalno djelujete. Tamo je važna jedino predstava, samo ono što se zbiva na sceni. I ako predstava u novoj sredini bude dobro prihvaćena, to je najveći kompliment i najbolji pokazatelj da dobro radite. Osim toga, kultura i umjetnost su najbolji ambasadori svake zemlje, jer nas povezuju, ukazuju nam koliko smo slični umjesto da inzistiramo na različitosti. Umjetnošću se gradi razumijevanje i poštovanje i zato bi umjetnost uvijek trebala biti u prvim redovima u komunikaciji između zemalja. Osim toga, kroz umjetnost možete puno toga naučiti i dobiti uvid o promišljanju neke sredine o sebi samoj, društvu i svijetu koje je uglavnom znatno drugačije od politika, a umjetnici se, ako se odgovorno bave svojim poslom i tragaju za istinom, uglavnom uvijek lako povežu. Naravno, pod uvjetom da se politika i politički interesi ne upliću u umjetnost, što je pak posebna tema. To povezivanje pogotovo je moguće sa zemljama u regiji s kojima nas ne povezuje samo jezik koji razumijemo, već i konteksti, asocijacije, znatan dio zajedničkog povijesnog nasljeđa i mentalitet, jer smo u svemu tome daleko sličniji nego što se to uglavnom želi priznati. A to sve najbolje dokazuje upravo razumijevanje humora kakvom smo svjedočili na festivalu u Mostaru, jer humor je kompleksan i sadrži mnoga značenja koja bez problema svi na ovim prostorima automatski prepoznajemo i razumijemo.

Znam da su sva ta uvjetno rečeno mala kazališta jedva preživjela pandemiju pa me zanima je li sada ipak bolje, vidi li se svjetlo na kraju tunela ili kao što je to rekao jedan naš epidemiolog, tek svjetlo novog vlaka koji juri na nas, tj. na izvaninstitucionalnu kulturu?

Promjene u kulturi u Hrvatskoj počele su se događati već koju godinu prije pandemije, ulaskom u EU. Pandemija ih je samo ubrzala i učinila očitima. Već sredinom prošlog desetljeća u kulturi se počeo osjećati odlazak ljudi iz Hrvatske što je utjecalo na smanjivanje kulturnih programa i zaokret u sadržajima koji se nude, posebno u lokalnim sredinama. Između 2011. i 2021. iz Hrvatske je službeno otišlo pola milijuna ljudi, dok ih je neslužbeno, tj. onih koji su otišli, a nisu se odjavili, vjerojatno još toliko. Za razliku od 70-ih i 80-ih godina kada su, i to privremeno, na rad izvan zemlje odlazili fizički radnici, oni koji odlaze zadnjih desetak godina su obrazovani ljudi između 25 i 50 godina; dakle, upravo posjetitelji kazališta, koncerata, izložbi. Velik broj gradova u unutrašnjosti je zato tijekom posljednjih deset godina postao kazališno neaktivan dok su drugi znatno smanjili broj kulturnih programa ili ih zamijenili populističkim programima niske umjetničke vrijednosti. Pad publike osjeti se, nažalost, i u Zagrebu iako, naravno, manje nego u manjim sredinama. To je kod nas daleko veći problem od same pandemije, jer je trajan i, čini se, nereverzibilan.

Kako u 2023. ide s financiranjem rada izvaninstitucionalnih kazališta, jer rekla bih da sa sredstvima nije dobro i da i ‘velika’ kazališta imaju manje premijera?

Iako nadležne institucije u kulturi doista nastoje održati kontinuitet financiranja bar postojećih kulturnih subjekata, to, nažalost, nije dovoljno upravo zbog demografskih trendova, tj. odljeva publike. Mali narodi uvijek moraju imati subvencioniranu umjetnost (a takva je i kod velikih), jer prepuštanje umjetnosti malog naroda tržištu vodi u estradizaciju i banalizaciju sadržaja te time i do nestanka umjetnosti. Što je narod manji, proporcionalno u odnosu na broj stanovnika, više treba izdvajati za kulturu. Kako nas je sve manje, to je proces koji bi se trebao početi odvijati. U protivnom će kvalitetni sadržaji, pogotovo na neovisnoj sceni, potpuno nestati. Sve to osjete i javna kazališta, ali su ona na budžetu pa to njima nije egzistencijalno pitanje, dok neovisnima jest i to ključno. Kad imate znatno manje građana, a time i manje publike, kad lokalne sredine nedjelja, 4. lipnja 2023. odustaju od kulturnih programa ili se okreću estradizaciji, kad ne možete više izvesti isti broj predstava ili bilo kojih programa kao prije 5-6 godina koji su vam potrebni za održavanje pogona, onda se kazališta gase. Zato je potrebno povećati subvencije kako bi neovisni subjekti u kulturi preživjeli ove nimalo lake i bezazlene društvene promjene i u isto vrijeme ozbiljno ulagati u razvoj nove publike koje je također sve manje, jer je umjetnost slabo zastupljena u obrazovnom procesu. Alternativa je pustiti da se neovisna kazališta s ambicioznijim programom ugase i da ih zamijene isključivo banalni, eskapistički programi i estrada. To je loše jer su neovisna kazališta itekako potrebna i poticajna za institucije. Suvremeni repertoar se, na primjer, nakon dužeg zatišja, početkom dvijetisućitih pojavio upravo u neovisnim kazalištima i to je ohrabrilo institucije na repertoarne zaokrete u tom smjeru. Osim toga, neovisna kazališta i poduzetništvo u kulturi su duboko u našoj tradiciji. I HNK je nastao kao neovisno, poduzetničko kazalište i trebalo je dosta godina dok nije postalo od vlasti financirana institucija. Sva kazališta kod nas, pa i ona u socijalizmu, nastajala su na osobnim inicijativama umjetnika pa bi ih tek s vremenom vlast institucionalizirala.

Što kažete na ideju o nekoj agenciji, uredu, osobi... koja bi predstave gurala na gostovanja unutar Hrvatske? Nešto kao burza na kojoj se sreću oni koji imaju gotov kulturni proizvod i oni koji ga traže?

To bi imalo smisla samo ako bi to bila zajednička inicijativa i projekt svih nezavisnih kazališta, ali samo u smislu prezentacije programa, a ne prodaje, jer teško je očekivati da bi neka agencija mogla ravnopravno i bolje predstaviti i prodavati predstave od samih kazališta. To smo već i imali. Postojala je Burza neovisnih kazališta koju je u okviru Mreže neovisnih kazališta pokrenula Vitomira Lončar i u čijoj su organizaciji i produkciji sva neovisna kazališta aktivno sudjelovala. To je bio iznimno kvalitetan projekt koji je živio nekoliko godina i okupio gotovo sva neovisna kazališta u Hrvatskoj osim možda nekoliko njih koja se sama nisu željela uključiti. Nažalost, taj se projekt ugasio političkim intervencijama budući da je Vitomira Lončar postala preopasna vladajućoj strukturi u Zagrebu, jer je u svom blogu razotkrivala kriminalne radnje i klijentelizam u području kulture. To je najveća šteta učinjena neovisnoj kazališnoj sceni koja se nakon toga više nikad nije usudila povezati, a pitanje je i hoće li ikada.

Što bi, po vašem mišljenju, bilo najbolje rješenje, posebno jer upravo takva kazališta pružaju šansu mladim autorima i glumcima?

Potrebno je, zbog svega što sam već rekao, ali i inflacije i prelaska na euro koji je sve poskupio, povećati subvencije i to na temelju profesionalnih evaluacija programa kako bi zadovoljavajuća sredstva došla do najkvalitetnijih. Potrebno je, pogotovo u većim gradovima, omogućiti zadovoljavajuću infrastrukturu u vidu kazališnih dvorana koje posvuda nasušno nedostaju. Doista je apsurdno da, nakon dvadeset godina jednog od najuspješnijih kazališta u Hrvatskoj po svim parametrima, ja probe još uvijek održavam u svom stanu, a da opremu i vrijednu arhivu kazališta držim u vlažnim podrumima kod prijatelja i rodbine. Čak i u području oglašavanja nadležne institucije u lokalnim sredinama mogu pomoći pružanjem informacija o kulturnim događanjima svojim postojećim kanalima. Puno je načina, ali treba imati volje, želje, znanja i inicijative. Što se tiče mladih umjetnika, bilo bi poželjno vratiti mogućnost financiranja “po viđenju” što je u Zagrebu postojalo dok prije petnaestak godina nije ukinuto. To je bio vrlo poticajan oblik financiranja za nove, još nedokazane umjetničke inicijative i programe koji bi sredstva dobili po realizaciji programa, kada bi dokazali da ga znaju i mogu realizirati. I Planet Art počeo je s financiranjem “po viđenju” pa je nakon dvije godine ušao u redovno financiranje. No, sve to malo znači ako to ne bude pratilo potreban razvoj infrastrukture, jer se programi neće imati gdje izvoditi.

Rekla bih da je postala neizdrživa situacija u kojoj izvaninstitucionalna kazališta financijski mogu riješiti samo monodrame ili duodrame?

Taj je problem oduvijek prisutan. Osim nekoliko većih neovisnih kazališta i onih koja ne žive isključivo od svog rada u kazalištu, već njihovi osnivači imaju druge izvore prihoda, neovisna kazališta osuđena su na komade s dva, maksimalno tri lica, što postaje limitirajući kriterij. Potrebne su, naravno, i takve male produkcije, ali nakon što ste prisutni desetljećima i dokazali ste se svojim radom, bilo bi logično da bar povremeno možete raditi komade s većim podjelama, jer to omogućava puno širi i raznolikiji repertoar. Neovisna kazališta kod nas vjerojatno nikad neće raditi ansambl-predstave, ali morala bi, bar nakon što su se dokazala, moći raditi komade s pet ili šest lica. Ajde, bar četiri...

U Europi i svijetu korona je zatvorila brojna kazališta, naša unatoč svemu ipak opstaju, je li to kao u lošem stripu disanje na slamku dok se kauboj pod vodom skriva od Indijanaca?

Puno manjih neovisnih kazališta kod nas je prestalo s radom, no o tome se malo zna, jer nisu pod očima javnosti. I ona koja su preživjela teško opstaju ako ne njeguju populistički repertoar. I tu nam odlazak korone neće pomoći. Scene u Europi i svijetu nakon korone se oporavljaju, jer nemaju naš demografski problem ili, ako govorimo o pojedinim zemljama istočne Europe, bar nije toliko izražen, jer su te zemlje veće.

Znam da jako pomno pratite europsku i svjetsku kazališnu scenu, što su tamo glavne novosti?

Kazališna scena se oporavlja stavljanjem težišta na kazališni izričaj, tj. upravo na glumca i snažan sadržaj. Razne scenske senzacije ili spektakli koji se natječu s drugim medijima otišli su u drugi plan, jer publiku u kazalište može vratiti samo onaj doživljaj koji se ne može naći ili tako uspješno pretočiti u druge medije. To uključuje i snažne, slojevite dramske tekstove koji se, nakon prilagodbe dramskog pisanja koroni, ponovno počinju pojavljivati.

Koje su teme kojima se bavi europski teatar u vremeni