Publication:

Vojna Povijest - 2021-04-05

Data:

POVIJEST SVIJETA Rat za austrijsko nasljeđe 1740.-1748.

Povijest Svijeta

Tekst: Siniša Đuričić

Po svršetku Rata za poljsko nasljeđe 1735. godine većina suprotstavljenih strana bila je zainteresirana za mir u Europi. To se moglo postići jedino uzajamnim kompromisima i ustupcima između Engleske, Francuske, Rusije, Habsburške Monarhije te Pruske. Francuska, čiju je politiku od 1726. godine vodio prvi ministar Luja XV., kardinal André Hercule de Fleury (1653. – 1743.), smatrala je da na neki način mora reagirati na odluku sabora njemačkih izbornika kneževa 1732. godine da odobri tzv. Pragmatičku sankciju, akt kojim se priznavalo pravo na carsko prijestolje ženskoj liniji Habsburgovaca. Naime, car Karlo VI. (1711. – 1740.) nije imao muških potomaka i želio je osigurati carsko, ugarsko-hrvatsko i češko prijestolje svojoj kćeri Mariji Tereziji. Potaknut Hrvatskim saborom, koji je 1712. godine donio Hrvatsku pragmatičku sankciju u želji da pokaže neovisnost od Ugarske u donošenju odluka od najvećega državno-pravnog značaja, službeno je objavio istu 1713. godine. Ugarski sabor sankciju je odbijao prihvatiti sve do 1723. godine. Međutim, ono što se car trudio izboriti sve do smrti bilo je i njezino međunarodno priznanje. Dobri odnosi Francuske i Habsburške Monarhije počeli su slabjeti krajem dvadesetih godina 18. stoljeća, a tajni sporazum Karla VI. s Velikom Britanijom potpisan u Beču 1731. godine označio je njihov kraj. Fleury je u svibnju 1732. godine ušao u savez s poljskim kraljem Augustom II. te iste godine pozvao Bavarsku da mu se pridruži. Savez je bio u prvome redu usmjeren protiv Habsburgovaca, no svaka od zainteresiranih strana imala je svoje planove. Dok je August želio osigurati poljsku krunu svojim potomcima, Francuska nije ni pomišljala tako nešto dopustiti, dapače, namjeravala je nakon Augustove smrti postaviti na poljsko prijestolje vlastitoga kandidata, Stanislava Leszczynskog, punca kralja Luja XV.; Bavarska je željela otrgnuti dio teritorija od Austrije. Iza poljskoga kralja stajala je Rusija. Fridrika Augusta od vremena Velikoga sjevernog rata podržavao je protiv Švedske Petar Veliki, a i nakon njegove smrti Rusija je nastavila s istom politikom, što ju je dovelo do konfrontacije s Francuskom i približavanja Austriji. Unatoč Fleuryjevoj želi da ne izaziva nove ratove, savjetnici Luja XV. nagovarali su kralja na odlučniju vanjsku politiku, posebno u odnosu na Poljsku. Nastojalo se ojačati staro savezništvo sa Šveđanima i oslabiti ruski utjecaj u Poljskoj. Danska je ovo shvatila kao prijetnju pa je prišla Austriji i Rusiji 1732. godine. Što se Velike Britanije tiče, prvi ministar Walpole bio je naklonjen Rusima zbog zajedničke koristi od trgovine na Baltiku, no oprezno je odlagao potpisivanje bilo kakvoga vojnog saveza. Ovako posložena politička situacija dočekala je i smrt poljskoga kralja – Fridrik August umro je 1. veljače 1733. godine. Francuski kandidat bio je popularan u Poljskoj i najizgledniji nasljednik pokojnoga kralja, no ostale europske zemlje nisu željele francusku marionetu na poljskome prijestolju i podržale su Augustova sina. U rujnu 1733. godine poljsko plemstvo izabralo je Stanislava Leszczynskog za kralja, no još istoga mjeseca protjerali su ga Rusi ušavši s vojskom u Poljsku. Uskoro je izbio europski rat koji je potrajao do mira u Beču u svibnju 1736. godine, koji su potpisale Francuska i Habsburška Monarhija. Mirovnim sporazumom najviše je mogla biti zadovoljna Francuska, uspostavivši svoju vlast u Lotaringiji (Lorraine) i Napulju, iako je Leszczynsky izgubio poljsku krunu u korist mladoga saskog izbornika Augusta III. Car Karlo VI. uspio je dobiti priznanje svoje Pragmatičke sankcije od svih europskih zemalja osim Bavarske, s tim da je izbor njegova zeta, toskanskoga vojvode Franje Stjepana Lotarinškoga, ostao otvorenim pitanjem. Rusi su ponovno uspostavili svoj prijašnji utjecaj u Poljskoj, preko novoga kralja, dok su Britanci, držeći se prilično pasivno u ovome ratu, ostali praznih ruku. Rusija i Habsburška Monarhija potom su stupile u vojni savez. Na rusku inicijativu 1736. godine ove dvije države objavile su rat Osmanskomu Carstvu, u kojemu Monarhija ne samo da nije izvukla nikakve dobitke, nego je izgubila Beograd i dijelove sjeverne Srbije stečene Požarevačkim mirom 1718. godine. Vojska je bila u rasulu, potpuno izgubivši sve od reda i discipline koju je u nju uveo tada već pokojni princ Eugen Savojski, doživjevši težak poraz od Osmanlija. Godinu dana kasnije, u listopadu 1740. godine, umro je car Karlo VI. Jamstva koja je dobio od europskih država o nasljedstvu njegove kćeri gotovo su odmah povučena. Prvo je Karlo Albert zatražio od Francuske da podrži njegove pretenzije na carsko prijestolje na osnovi obećanja koje je dobio od Fleuryja 1727. godine. Međutim, u tome trenutku ostarjeli kardinal nije želio pogoršavati odnose s Austrijom niti davati povoda za novi rat na kontinentu, koliko god je radije želio vidjeti bavarskoga vojvodu kao cara nego Franju Lotarinškoga. Već neko vrijeme on je pripremao Francusku za ulazak u rat na strani Španjolske, koji je ova vodila protiv Velike Britanije zbog kršenja zakona o krijumčarenju u kolonijama, poznatiji kao Rat za Jenkinsonovo uho. Konačnu odluku o ovome problematičnom pitanju ipak nije donio on, nego Luj XV., kojega su određeni krugovi na dvoru uvjeravali kako mu se pruža jedinstvena prilika staroga i omraženoga neprijatelja, Habsburgovce. Jedina prepreka tomu mogla je biti Velika Britanija, no ona je već bila, kako je spomenuto, angažirana u ratu u kolonijama. Rusija, kojom je vladalo regentstvo u ime malodobnoga Ivana VI., bila je također naklonjena Mariji Tereziji, no nije bilo vjerojatno da bi se uključila u rat od kojega nije mogla imati nikakve koristi. Posve neočekivano, Francuska ipak nije bila ta koja je zapalila plamen novoga rata, nego novi pruski kralj, Fridrik II. Veliki (1740. – 1786.). Fridrik je odrastao pod strogom paskom svoga oca, kralja Fridrika Vilima I. (1688. – 1740.), čovjeka grube i naprasne naravi, koji je život proveo jačajući ekonomsku i vojnu moć Pruske, izbjegavajući ratove. Njegov sin bio je suprotnost svomu ocu i kao mladić je često prkosio njegovu autoritetu, ne dijeleći njegovu strast za vojsku. Međutim, to se očito promijenilo njegovim dolaskom na vlast pa je cijelu Europu prilično iznenadio njegov iznenadni upad u Šlesku, oblast bogatu rudama te razvijenom tekstilnom manufakturom u posjedu Habsburške Monarhije, u prosincu 1740. godine. Fridrikovi motivi imali su osnove u ranijim pretenzijama Pruske na ovu bogatu pokrajinu, no isto tako mladi je kralj želio započeti svoju vladavinu osobnim postignućem koje će ostaviti traga i odjeknuti Europom. Nije mogao izabrati bolji trenutak za napad na dvadeset trogodišnju Mariju Tereziju, koja je tek zasjela na prijestolje. Carica je bila posve neiskusna u državničkim i vojnim pitanjima. Njezin otac, koji je tolike godine svoga života proveo u nastojanju da joj osigura krunu, nije uopće posvetio pozornosti njezinoj pripremi za vladanje. Ako je vjerovao da će je u tome usmjeravati muž, to se pokazalo uzaludnim nadama. Franjo je bio beznačajan po svemu osim imenu, bez ikakvoga državničkog ili vojnog dara. Na ostarjele i nesposobne ministre koje je naslijedila također se nije mogla pouzdati, državna blagajna bila je prazna, vojska smanjena na mizernu brojku od 30 000 ljudi i u očajnome stanju još od poraza u ratu s Osmanlijama. Muku su joj predstavljale i unutarnje prilike: iako su je priznali za Karlovu nasljednicu, ugarski staleži tražili su od Marije Terezije da potvrdi njihova prava u zamjenu za podršku u ratu. Hrvatski sabor, kojim je dominirala struja naklonjena mladoj vladarici, ostao je pri svojemu ranijem stavu deklariranomu u Pragmatičkoj sankciji i izrazio joj odanost. Samo u Ugarskoj i Slavoniji uspjela je nakon toga unovačiti oko 17 000 vojnika, od kojih su brojne činili panduri baruna Franje Trenka. Fridrik nije planirao dugi rat niti se takvomu nadao, računajući na neutralnost ostalih europskih sila. Ponudio je Mariji Tereziji novac i osobnu podršku u izboru njezina muža za cara u zamjenu za Šlesku, no ona je to odbila, ne želeći se odreći dijela svoje baštine, čime bi pogazila načela sadržana u Pragmatičkoj sankciji. Pored toga, bila je odlučna da nakon njegove agresije na njezinu pokrajinu samo rat može razriješiti spor. Računala je na pomoć engleskoga kralja Georgea II., koji je također bio i izbornik Hanovera, no Rusija nakon 1741. godine i pored austrofilskoga druništiti žavnog vrha nije mogla pružiti pomoć, uplevši se u novi rat sa Švedskom. August III. ponudio je svoju pomoć, uvjetujući je dobitkom dijela Šleske, kojom bi povezao Poljsku i Sasku. Marija Terezija to je bez razmišljanja odbila, nudeći mu novac i zauzete pruske teritorije. Dok je Velika Britanija još uvijek igrala pasivnu ulogu u sukobu, s obzirom na to da se prvi ministar Walpole protivio njezinu miješanju u rat, Francuska je u ožujku 1741. godine ostvarila kontakt s Karlom Albertom i ponudila podršku u njegovu izboru za cara. Maršal Belleisle obilazio je njemačke kneževe izbornike nagovarajući ih da daju svoj glas bavarskomu vojvodi, no isto tako da stvori snažan savez koji bi ne samo otvoreno krenuo protiv Marije Terezije i njezina prava na prijestolje, nego i potpuno raspačao Habsburšku Monarhiju. Tomu je pogodovala i Fridrikova pobjeda u travnju 1741. godine kod Mollwitza, gdje je njegovo pješaštvo pokazalo svoju nadmoć nad habsburškom konjicom. Njihov poraz ohrabrio je ostale, prije svega Francusku i Španjolsku, da se aktivno uključe u rat na strani Pruske. Položaj Marije Terezije postao je naizgled bezizlazan, Francuzi su prešli Rajnu i s Bavarcima prodrli u Gornju Austriju (kao 1704. godine kada su zaprijetili i Beču prije bitke kod Blenheima), te planirali zauzimanje Češke. Engleski kralj posvetio se obrani Hanovera, August je prišao habsburškim neprijateljima, no ona se nije bila spremna predati ni Fridriku prepustiti djelić teritorija. Fridrik ih je savjetovao da idu na Beč, koji je bio nebranjen, no Francuzi su se držali svojega plana te u listopadu prešli češku granicu. Ovakav razvoj situacije ipak je prisilio Mariju Tereziju da razmisli o ustupcima. Vojska joj se nalazila u Šleskoj i nije mogla zaštiti prijestolnicu. Fridrik je njezinu ponudu dijela južne Nizozemske (današnja Belgija) odbio, no zahvaljujući britanskomu posredovanju, pruski kralj dopustio je habsburškoj vojsci da se mirno povuče iz Šleske. Radilo se o tajnome i privremenome dogovoru, nijedna strana nije se potpisom ni na što obvezala, no za Mariju Tereziju značio je puno jer joj je oslobodio ruke kako bi obranila Češku i Austriju od invazije. Gornja Austrija brzo je očišćena od neprijatelja, a zatim je uslijedio napad na Bavarsku te je zauzet München, što je ugrozilo francuski položaj u Češkoj. U međuvremenu je obavljen izbor za cara, u siječnju 1742. godine. Dobivši sve glasove, pa čak i od Hanovera, ali bez češkoga, čime je Mariji Tereziji uskraćeno pravo da sudjeluje u izboru, bavarski vojvoda postao je car Karlo VII., čime je prekinuta višestoljetna tradicija biranja Habsburgovaca za careve Svetoga Rimskog Carstva. Pored svega, do proljeća 1742. godine već je i Fridriku bilo dosta rata. Bio je razočaran neučinkovitošću Francuza, Sasa i Bavaraca, a ništa manje važni razlozi nisu bili ni umor vojske i iscrpljenost državne blagajne. To je dočekano s odobravanjem u Velikoj Britaniji, gdje je u veljači iste godine pao s vlasti Walpole. Prvi ministar navukao je na sebe gnjev javnosti jer je dopustio francusku agresiju te je nova vlast planirala privući Fridrika u antifrancuski savez. U lipnju 1742. godine preliminarnim ugovorima u Breslauu završen je tzv. Prvi šleski rat, na čijemu je kraju Fridrik zadržao cijelu Donju i dobio dio Gornje Šleske. Ono što je ostalo neriješeno bili su Francuzi: njihova vojska i dalje je bila u Češkoj, no Marija Terezija nije htjela ni čuti za to da im dopusti povlačenje. Samo krajnjim naporima Belleislea uspjeli su se domoći Bavarske krajem 1742. godine. Privremeno je rat s Pruskom završen, no protiv Francuske i njezinih saveznika trajao je i dalje. Španjolski kralj Filip V. nakon zaposjedanja Napulja bacio je oko i na habsburške posjede u sjevernoj Italiji, odlučivši iskoristiti zauzetost Marije Terezije u Češkoj i Austriji kako bi ih se domogao. Problem je bio kako izvesti takvu invaziju, jer onaj najlakši način, preko mora, morao je otpisati zbog gotovo sigurne intervencije britanske mornarice. Da bi kopnenim putem doveo vojsku u Italiju, morao je prijeći francuski i teritorij sardinijskoga kralja Karla Emanuela. Filip je očekivao da s tim neće biti problema, čak i da će ove dvije zemlje pomoći njegovoj ekspediciji, no ne bez određenih obećanja. Francuska je smatrala takvu akciju rizičnom i nepraktičnom, dok je Karlo Emanuel bio više zainteresiran za održavanje „statusa quo“u Italiji i dobrih odnosa s Habsburškom Monarhijom. Osim toga, on je mogao birati jer je Velika Britanija nagovarala Mariju Tereziju da uvaži njegova potraživanja Milana i Finalea u zamjenu za savezništvo protiv Francuske. Iskrcavanje španjolskih snaga u Toskani i Genovi početkom 1742. godine, uz potporu francuske toulonske flote, ipak ga je gurnulo u naručje Habsburške Monarhije. Karlo Emanuel sklopio je u veljači 1742. godine savez s Marijom Terezijom, u trenutku kada su španjolsko-francuske snage okupirale papinski teritorij. Prije nego što su stigli reagirati, saveznici su pak zauzeli Modenu, čiji je vojvoda bio španjolski saveznik. Britanska flota doplovila je do Napulja i zaprijetila s juga. Nijedna od zaraćenih strana nije poduzimala akcije sve do kraja 1742. godine, a kada je početkom 1743. godine napokon došlo do sukoba u bitki kod Campo Santoa između španjolske i habsburškosardinske vojske, svaka je za sebe prisvajala pobjedu. U stvarnosti, bitka je završila neodlučno, najviše zbog toga što je Karlo Emanuel počeo razmišljati o promjeni savezništva te je odbio sudjelovati u progonu francuskih snaga nakon bitke. Britanska vlada na čelu s lordom Carteretom naginjala je Mariji Tereziji, no nade prvoga ministra kako je moguće ponoviti uspjehe anglo-habsburškoga saveza s početka stoljeća bile su posve nerealne. Osim što je Nizozemska ovoga puta tvrdoglavo čuvala svoju neutralnost, Luj XV. bio je daleko od energičnoga i poduzetnoga vladara kakav je bio njegov pradjed Luj XIV., no sigurno ne bi dopustio ponavljanje francuskoga poniženja iz Rata za španjolsko nasljeđe. Kralj je razmatrao savez sa Španjolskom iz više razloga, a pri vrhu je sigurno bilo sprečavanje približavanja Filipa V. Velikoj Britaniji. U lipnju 1743. godine ova se i aktivno uključila u rat na kontinentu. Kralj George II. osobno je vodio miješane engleske, habsburške i hanoverske postrojbe, gotovo podrugljivo nazvane „pragmatičkima“. Iako se bitka smatra pobjedom saveznika, vladaru kojemu je ozbiljno nedostajalo generalskoga dara Francuzi su priredili zamku te ga teško potukli kod Dettingena na Majni 27. lipnja. Vojvode Gramont i Noailles prvo su Georgeu presjekli liniju opskrbe te ga natjerali na bitku u nepovoljnome položaju. Izbjegao je zarobljavanje samo zahvaljujući jurišu habsburškoga pješaštva, koji je unio nered u francuske redove i omogućio „pragmatičkim postrojbama“sigurno povlačenje. Osim ovoga poraza, George ništa nije postigao zlosretnom kampanjom. Upad u Francusku nije dolazio u obzir jer Velika Britanija s tom zemljom nije službeno bila u ratu, a taj bi imao smisla tek uz podršku Pru ske i Nizozemske. Nizozemska je ustrajala u nemiješanju, dok je Fridrik odbacio svaku mogućnost da se uključuje u sukob koji bi eventualno doveo do francuskoga poraza. Takav scenarij nije mu u tome trenutku odgovarao. Carteret je nastavio tražiti saveznike. Pokušao je za svoje planove pridobiti cara Karla VII., kojemu je takva ponuda bila više nego dobrodošla. Ugovorom u Hanauu car je pristao odreći se pretenzija na dijelove austrijskoga teritorija i otpustiti francuske pomoćne postrojbe u zamjenu za jamstva da će njegova vlast nad Bavarskom biti ne samo ponovno uspostavljena (Marija Terezija još uvijek je držala pod okupacijom njezine dijelove), nego i proširena time što će dobiti status kraljevine. Carteret ipak nije mogao provesti ovaj ugovor zbog protivljenja ljudi u njegovu vlastitu kabinetu, međutim sklapanje ugovora između Velike Britanije, Habsburške Monarhije i Sardinijskoga Kraljevstva u Wormsu obnovilo je njegove nade. Britanija je ponudila novčana sredstva, dok su se ostale dvije saveznice dogovorile podjelom talijanskih posjeda: Napulj bi, prema ugovoru, došao u ruke Habsburgovaca, dok bi Sicilija postala dijelom Sardinijskoga Kraljevstva. Situaciju tijekom 1743. godine budno je pratio Fridrik. Iako se nije želio miješati u sukobe, zabrinjavala ga je sve veća ugroženost Karla VII. i sve veća mogućnost habsburške aneksije Bavarske. Kap koja je prelila čašu i uvjerila ga da više ne smije stajati po strani bila je činjenica da je prema ugovoru u Wormsu Mariji Tereziji bila garantirana Pragmatička sankcija, uključujući vlast nad onim teritorijima koje mu je morala prepustiti ugovorom u Breslauu, a za koju je doznao početkom 1744. godine. Nepopularnost Georgea II. i njegova prvog ministra zbog vojnih neuspjeha u Njemačkoj prijetila je krizom vlade. Međutim, antifrancuski sentimenti ponovno su se razbudili kada je Luj XV. stupio u savez sa Španjolskom i otvoreno podržao mladoga pretendenta Charlesa Edwarda Stuarta u njegovu pokušaju ponovnoga rasplamsavanja pobune protiv vladajuće britanske dinastije. Prvi pokušaj iskrcavanja Stuarta i njegovih pobunjenika u Englesku spriječila je britanska mornarica u veljači 1744. godine, prisilivši španjolske i francuske brodove da se povuku u španjolske luke. Ubrzo nakon toga uslijedila je i formalna francuska objava rata Velikoj Britaniji, da bi u svibnju rat bio objavljen i Mariji Tereziji te izvršena invazija na Nizozemsku. Francuske vojske vodio je sposobni maršal Moric Saski, izvanbračni sin Augusta II. Jakog i polubrat tadašnjega saskog izbornika i poljskoga kralja Augusta III. Moric je vrlo brzo zauzeo mnoge važne utvrde u Nizozemskoj, Menin, Courtrai, Ypres, ne naišavši na značajniji otpor. No francuska prisutnost na sjeveru dala je priliku njihovim protivnicima na Rajni, koju je ubrzo prešla habsburška vojska. Luj XV. osobno je pohitao zaustaviti neprijatelja, no čini se kako će ta invazija biti prekinuta prije vremena, jer je Fridrik u međuvremenu ušao u rat i s vojskom provalio u Češku te zauzeo Prag (Drugi šleski rat). Car je iskoristio pruski napad i vratio se u siječnju 1745. godine u Bavarsku, koju su napustili habsburški kontingenti, gdje je ubrzo i umro. Habsburška prijetnja ipak je za pruskoga kralja bila prevelika pa se u Češkoj nije dugo zadržao i napustio ju je čak i prije Karlove smrti. U travnju 1745. godine Marija Terezija postignula je dogovor s novim bavarskim izbornikom Maximilijanom Josephom te koncentrirala svoje snage za povrat Šleske. Fridrik je ostao gotovo sam: Francuska nije mogla pomoći, a Saska je, privučena novčanim ponudama Velike Britanije i Nizozemske, promijenila stranu. Napadom na nju samo bi izazvao Rusiju, pa se odlučio napasti habsburško-saske snage u Šleskoj u svibnju 1745. godine. Pruska je vojska kod mjesta Hohenfriedberg, nedaleko od grada Striegau, 4. svibnja dočekala habsburško-saske snage koje je vodio Karlo Lotarinški. Prije nego što su uspjeli zauzeti položaje na močvarnome tlu, Sase je natjerala u bijeg pruska konjica, a potom je Fridrik naredio napad na habsburške snage. Karlo nije znao da su Sasi poraženi, pruski ga je napad dočekao nespremnoga te je uskoro bio okružen. Saveznici su izgubili oko 15 000 ljudi, podjednako mrtvih i zarobljenih, dok je pruska strana izgubila oko 5000. Nakon ovoga poraza Velika Britanija i Nizozemska nagovarale su Mariju Tereziju da traži mir, no ona nije htjela ni čuti. Pruski kralj ponovno je napao Češku i zabilježio još jednu pobjedu u Šleskoj, no caričinu odlučnost da ne sklapa mir slomila je tek Velika Britanija prijetnjom o raskidu savezništva i prestajanju financiranja njezine vojske. Nakon poraza habsburškoga saveznika Saske, koju je Fridrik pokorio u prosincu 1745. godine ušavši u Dresden, Marija Terezija pristala je na mir s Pruskom, kojim su uglavnom ponovljene stavke koje su već ranije stajale u ugovoru iz Breslaua. Dio ugovora bio je i izbor njezina muža za cara, što je ostvareno u rujnu 1745. godine. Dok je Habsburška Monarhija pregovarala s Pruskom, Moric Saski i dalje je napredovao u Nizozemskoj, nižući uspjehe. Započeo je opsadu Tournaia kada mu se suprotstavio novi zapovjednik savezničke vojske, mlađi sin Georgea II., vojvoda od Cumberlanda, 11. svibnja kod Fontenoya. Francuska vojska porazila je britansko-hanoverske i nizozemske snage te je nakon ovoga debakla, kriveći saveznika za poraz, Nizozemska tražila da se zaključi mir. Britancima uvjeti nisu odgovarali i željeli su nastaviti rat, no ranije pokušavana akcija dizanja pobune u Engleskoj, koju je podržala Francuska, sada je uspjela i veliki dio vojske morao je biti povučen u domovinu. Vojvoda od Cumberlanda uspio je kod Cullodena 16. travnja 1746. poraziti i protjerati s otočja mladoga pretendenta, no Francuska je u to vrijeme postignula značajne daljnje uspjehe vojskom koju je vodio Moric. U Italiji, gdje je još prethodne godine propao habsburški pokušaj zauzimanja Napulja, 1745. godine francuska i španjolska vojska napredovale su zbog slabosti sardinijske i odsutnosti habsburške. Karlo Emanuel, suočen s potpunim porazom, bio je spreman na ustupke Francuskoj, no zamisli koje su oni imali za stvaranje konfederacije talijanskih državica podložnih Luju XV. bile su jednako neprihvatljive Španjolcima koliko i njemu samomu. Nakon drezdenskoga mira Marija Terezija opet se mogla posvetiti Italiji, tako da se Sardinijsko Kraljevstvo 1746. godine ipak ponovno odlučilo za njezinu stranu. Genovu, koju su Francuzi morali napustiti, zauzela je Marija Terezija, planirajući 1747. godine ondje sa Sardinijom invaziju na francusku provinciju Provansu, odnosno, točnije, vitalno važnu mediteransku luku Toulon. Pobuna koja je izbila u gradu spriječila je tu operaciju. Habsburška vojska potom je 1747. godine započela s opsadom grada kako bi kaznila pobunjenike, no uskoro su započeli mirovni pregovori pa se od nje odustalo. Još u srpnju 1746. godine umro je Filip V., a naslijedio ga manje ratoborni i otvoreniji za mir Ferdinand VI. (1713. – 1759.). Cumberland se nakon gušenja jakobitske pobune vratio na kontinentalno bojište u srpnju 1746. godine, samo da bi ga Moric Saski porazio blizu Maastrichta. Ipak, pobjeda mu nije značila puno jer se vojvoda uspio domoći utvrde Lauffeldt i ondje se utvrditi. Francuzi su zauzeli Bergen-op-Zoom, zaprijetivši i upadom na teritorij Ujedinjenih nizozemskih provincija, koje su početkom 1748. godine dale do znanja Velikoj Britaniji da je zbog nedostatka novčanih sredstava za njih rat gotov. Parlament nije želio odobriti Nizozemcima zajam, a gubitkom saveznika Britanija se nije mogla nastaviti boriti. Rata je bilo dosta i Mariji Tereziji, koja je pokrenula mirovne pregovore u Aix la Chapelleu (Aachen). Nudila je dijelove južne Nizozemske Francuzima ako se ne budu protivili njezinim nastojanjima da povrati Šlesku. Glavni dio ovih pregovora započet je u travnju, a zaključen u listopadu 1748. godine između Francuske i Velike Britanije. Promjena u odnosu na prijeratno stanje određenih ovim ugovorom bilo je malo, ali od značaja: Parma i Piacenza pripale su Španjolskoj, Karlo Emanuel zadržao je svoje teritorije, a Fridriku II. potvrđena su prava na Šlesku, čime su se Francuska i Velika Britanija željele dodvoriti pruskomu kralju u slučaju novoga međusobnog sukoba. Posve očekivano, Marija Terezija teško se mirila s činjenicom da je ta bogata pokrajina konačno izgubljena za Habsburšku Monarhiju, no bila je zadovoljna time što je izborom Franje Lotarinškoga utjecaj Pruske u Svetome Rimskom Carstvu barem donekle mogao biti kontroliran. U istu svrhu, nakon stoljeća međusobnoga rivalstva, dolazi do polaganoga zbližavanja Habsburga i Bourbona, što se posebno očitovalo izglađivanjem napetih odnosa u Italiji. Obje su države nakon ovoga rata bile svjesne da protiv sebe imaju moćnoga i snažnoga neprijatelja, koji je pobjedama u minulome ratu pokazao da ga se treba poštovati i pribojavati, Kraljevinu Prusku pod Fridrikom II. Velikim.

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.