Publication:

Vojna Povijest - 2021-04-05

Data:

IVANA ORLEANSKA Francuska heroina

Povijest Svijeta

tekst: Hrvoje Spajić foto: Wikimedia Commons

Djevojka skromnoga podrijetla naumila je spasiti Francusku iz kaosa. No nakon pobjede uslijedila je tragedija, a Ivana Orleanska spaljena je kao krivovjernica, žrtva političkoga suparništva i spletki neprijatelja. Nakon smrti postala je legenda, a na kraju i svetica. Ali tko je bila Djevica Orleanska, čiji su meteorski uspon i pad ostavili toliki trag u povijesti njezine domovine? Sv. Ivana Orleanska, poznata i pod nadimkom Djevica Orleanska, na francuskome „Sainte Jeanne d’Arc“ili „La Pucelle d’Orléans“, rođena je oko 1412. godine u Domrémyju. Spaljena je 30. svibnja 1431. u Rouenu, da bi tek 16. svibnja 1920. bila kanonizirana. Njezin blagdan slavi se 30. svibnja, a riječ je o francuskome nacionalnom prazniku koji se slavi druge nedjelje u svibnju. Riječ je o nacionalnoj heroini Francuske, seljačkoj djevojci koja je, vjerujući da djeluje pod božanskim vodstvom, hrabro predvodila francusku vojsku u važnu pobjedu kod Orléansa 1430. godine, a čiji je vojni uspjeh snažno odbio engleski pokušaj osvajanja Francuske tijekom Stogodišnjega rata. Uhvaćena godinu dana poslije, 1431. godine, Ivanu su Englezi i njihovi francuski saveznici spalili na smrt kao heretkinju. Postala je najveća nacionalna heroina svojih sunarodnjaka, a njezino dostignuće ključno je za kasnije buđenje francuske nacionalne svijesti. Nitko ne treba biti patriotski francuski nacionalist ili kršćanin ili feminist kako bi otkrio Ivanu Or kao fascinantnu srednjovjekovnu djevojku koju je muški establišment njezina vremena okrutno osudio na smrt. Ona je preuzela zapovjedništvo nad vojskom dok je imala samo 17 godina, a bila je spaljena na lomači dok joj je bilo 19 godina. Podrijetlo Ivana je bila kći poljoprivrednika u Domrémyju, na granici vojvodstava Bar i Lorraine. U svojoj misiji protjerivanja Engleza i njihovih burgundskih saveznika iz francuskoga kraljevstva Valois osjećala se kao da je vođena glasovima sv. Mihaela, svete Katarine Aleksandrijske i svete Margarete iz Antiohije. Ivana je bila obdarena izuzetnom mentalnom i fizičkom hrabrošću, kao i snažnim, zdravim razumom, te je posjedovala mnoge atribute karakteristične za vidovnjake koji su bili obilježili njezino vrijeme. Te su kvalitete uključivale ekstremnu osobnu pobožnost, zahtjev za izravnom komunikacijom sa svetcima i posljedično oslanjanje na individualno iskustvo Božje prisutnosti izvan službi svećenstva i granica institucionalne crkve. Karlov beznadni položaj Kruna Francuske u to vrijeme bila je u sporu između Karla (kasnije Karla VII.), sina i nasljednika valoiskoga kralja Karla VI., i engleskoga kralja Henrika VI. Henrikove vojske bile su u savezu s vojskom Filipa Dobroga, vojvode Burgundije (čijega su oca Ivana Neustrašivoga 1419. godine ubili Karlovi plaćenici), i ta je englesko-burgundska koalicija zauzimala veći dio sjevernoga dijela francuskoga kraljevstva. Prividna beznadnost Karlova položaja krajem 1427. godine povećala se činjenicom da pet godina nakon smrti njegova oca još uvijek nije bio okrunjen. Reims, tradicionalno mjesto krunidbe francuskih kraljeva, nalazio se na teritoriju koji su držali njegovi neprijatelji. Sve dok je Karlo ostao neposvećen, ispravnost njegove tvrdnje da je kralj Francuske bila je otvorena za osporavanje. Ivanina misija Ivanino selo Domrémy nalazilo se na granici između francuske „anglo-Burgundije“i onih teritorija pod Karlovom kontrolom. Seljani su već bili navikli, zbog burgundskih prijetnji u građanskome ratu, napuštati svoje domove. Vođena glasovima svojih svetaca, Ivana je u svibnju 1428. godine otputovala iz Domrémyja u Vaucouleurs, najbliže uporište, još uvijek vjerno Karlu, gdje je od kapetana garnizona Roberta de Baudricourta zatražila dozvolu za pridruživanje Karlu. Budući da kapetan nije ozbiljno shvaćao 16-godišnjakinju i njezine uvide, vratila se kući neobavljena posla. Ivana je ponovno otišla u Vaucouleurs u siječnju 1429. godine. Ovoga puta njezina tiha čvrstina i pobožnost zadobile su poštovanje ljudi, a kapetan joj je, uvjeren da nije ni vještica ni maloumna, dopustio da ode Karlu u Chinon. Napustila je Vaucouleurs 13. veljače obučena u mušku odjeću i u pratnji šestorice muškaraca. Prelazeći teritorij koji je držao neprijatelj i putujući 11 dana, stigla je do Chinona. Ivana pred Karlom Ivana je odmah otišla do Karlova dvorca, koji u početku nije bio siguran hoće li je primiti. Savjetnici su mu davali oprečne savjete; no dva dana kasnije odobrio joj je audijenciju. Kao test, Karlo se sakrio među svojim dvorjanima, ali Ivana ga je brzo otkrila; rekla mu je da želi ići u bitku protiv Engleza i da će ga okruniti kod Reimsa. Po Karlovoj naredbi, crkvene vlasti ispitivale su je u nazočnosti Jeana d’Alençona, Karlova rođaka, koji se pokazao dobro raspoložen prema njoj. Zatim su je odveli u Poitiers na tri tjedna, gdje su je dalje ispitivali ugledni teolozi koji su bili povezani s Karlovom misijom. Ta su ispitivanja, čiji zapisi nisu ostali sačuvani, bila popraćena neprestanim strahom od krivovjerja, osobito kada se uzme u obzir završetak zapadnoga raskola 1417. godine. Ivana je rekla crkveleansku njacima da nije u Poitiersu, nego u Orléansu, i da će dokazati svoju misiju. I odmah je, već 22. ožujka, Englezima diktirala pisma koja su bila prepuna prkosa. U svome izvješću crkveni zastupnici sugerirali su da bi, s obzirom na očajnu situaciju kod Orléansa koji je mjesecima bio pod engleskom opsadom, Karla mogli savjetovati da pokuša iskoristiti mladu djevojku. Ivana se vratila u Chinon, kod Toursa, tijekom travnja, a Karlo joj je osigurao vojno kućanstvo s nekoliko muškaraca; Jean d’Aulon postao je njezin povjerenik, a pridružila su joj se braća Jean i Pierre. Sa sobom je imala stijeg, standardno oslikan slikom Krista na Sudnji dan, a stijeg je još imao ispisano Isusovo ime. Kada se postavilo pitanje njezina mača, izjavila je da će ga naći u crkvi Sainte-Catherine-de-Fierbois, a jedan je tamo uistinu i pronađen. Akcija u Orléansu Francuske postrojbe od nekoliko stotina muškaraca okupljene su u Bloisu, a 27. travnja 1429. krenule su prema Orléansu. Grad je opsjedan od 12. listopada 1428., gotovo je u potpunosti bio okružen prstenom engleskih uporišta. Kada su Ivana i francuski zapovjednik La Hire ušli sa zalihama 29. travnja 1429., rečeno joj je da se mora odgoditi akcija dok se ne pojave daljnja pojačanja. Uvečer 4. svibnja, dok se odmarala, Ivana je iznenada ustala, očito nadahnuta, i najavila je da mora ići napasti Engleze. Naoružavši se, požurila je u englesku utvrdu istočno od grada, gdje je otkrila da se već odvija akcija. Njezin dolazak znatno je podignuo borbeni duh Francuza, a oni su potom zauzeli tvrđavu. Sljedećega dana Ivana se obraćala Englezima još jednim pismom prepunim prkosa. Ujutro 6. svibnja prešla je na južnu obalu rijeke i krenula prema drugoj utvrdi; Englezi su se odmah evakuirali kako bi obranili jači položaj u blizini, no Ivana i La Hire su ih napali i ubrzo je taj engleski položaj pao u ruke francuske vojske. Vrlo rano 7. svibnja Francuzi su napredovali protiv tvrđave Les Tourelles. Ivana je tu bila ranjena, ali brzo se vratila u borbu. Dijelom zahvaljujući njezinu primjeru, francuski zapovjednici uspjeli su nekako održavati napad sve dok Englezi nisu kapitulirali. Sljedećega dana Englezi su viđeni kako se povlače, ali, s obzirom na to da je bila nedjelja, Ivana nije htjela dopustiti nikakvu potjeru. Daljnje francuske pobjede Ivana je 9. svibnja 1429. napustila Orléans i susrela se s Karlom u Toursu. Pozvala ga je da se požuri za Reims, gdje je trebao biti okrunjen. Iako je oklijevao jer su mu neki oprezniji savjetnici govorili da poduzme osvajanje Normandije, Ivanin prijedlog na kraju je ostavio veliki dojam na sve prisutne. Odlučeno je, međutim, da se protjeraju Englezi iz ostalih gradova duž rijeke Loire. Ivana je upoznala svoga prijatelja Jeana d’Alençona, koji je bio imenovan general-poručnikom francuske vojske, i zajedno su zauzeli grad i važan most. Sljedećega dana napali su Beaugency, nakon čega su se Englezi povukli u dvorac. Tada je, unatoč protivljenju Karla i njegova savjetnika Georgesa de La Trémoillea, i unatoč rezerviranomu stavu Alençona, Ivana primila Constablea de Richemonta, koji je bio pod velikom dozom sumnje na francuskome dvoru. Nakon što ga je zaklinjala na vjernost, prihvatila je njegovu pomoć i nedugo zatim dvorac u Beaugencyju bio je predan francuskim postrojbama. Francuska i engleska vojska našle su se licem u lice u Patayu 18. lipnja 1429. godine. Ivana je obećala uspjeh Francuzima rekavši da će Karlo taj dan ostvariti veću pobjedu od bilo koje dosad izborene. Pobjeda je doista bila potpuna; engleska vojska je razbijena i s tom francuskom pobjedom ugled o nepobjedivosti engleske vojske bio je urušen. Umjesto da svojim snažnim napadom na Pariz zadobiju veću prednost, Ivana i francuski zapovjednici okrenuli su se kako bi se ponovno pridružili Karlu, koji je boravio u La Trémoilleu u Sully-sur-Loireu. Ivana je opet upozorila Karla da mora brzo krenuti prema Reimsu na krunidbu. No Karlo se vrtio oko gradova uz Loire, a Ivana ga je pratila u nastojanju da pobjedi njegovo oklijevanje i da nadvlada savjetnike koji su mu govorili da odgodi krunidbu. Bila je svjesna opasnosti i poteškoća koje su bile prisutne, ali sve ih je nadvladala i napokon je pridobila Karla da prihvati njezino mišljenje. Karlova krunidba Iz Giena, gdje se vojska počela okupljati, Karlo je poslao uobičajena pisma poziva na krunidbu. Ivana je diktirala dva pisma: jedno je upućeno stanovnicima Tournaija, uvijek odanima Karlu, a drugo je bilo upućeno Filipu Dobromu, vojvodi Burgundije. Ona i Karlo krenuli su 29. lipnja 1429. na marš prema Reimsu. Prije nego što je stigla u Troyes, Ivana je pisala tamošnjim stanovnicima, obećavši im da će im oprostiti ako se pokore. Proturječili su tako što su poslali brata popularnoga brata Richarda da je pregleda. Iako se vratio pun entuzijazma za Djevicu i njezinu misiju, stanovnici grada odlučili su ostati odani anglo-burgundskomu savezu. Karlovo vijeće odlučilo je da Ivana izvede napad na grad, a građani su već sljedećega jutra podvrgnuti napadu. Zatim je kraljevska vojska marširala prema gradu Châlonsu, gdje je, unatoč ranijoj odluci odupiranja, grof-biskup predao Karlu ključeve grada. Dana 16. srpnja kraljevska vojska stigla je do Reimsa, koji je otvorio svoja vrata. Krunidba je održana 17. srpnja 1429., a Ivana je bila prisutna na posvećenju, stojeći sa svojim stijegom nedaleko od oltara. Nakon ceremonije kleknula je pred Karla, nazvavši ga prvi put svojim kraljem. Istoga dana napisala je pismo vojvodi Burgundije, nagovarajući ga da sklopi mir s kraljem i da povuče svoje garnizone iz kraljevskih utvrda. Ambicije za Parizom Karlo VII. napustio je Reims 20. srpnja 1429., a mjesec dana vojska je paradirala diljem Champagnea i Île-de-Francea. Dana 2. kolovoza kralj se odlučio na povlačenje iz pokrajine Provins do Loire, što je podrazumijevalo odustajanje od bilo kakvoga plana napada na Pariz. Lojalni gradovi koji bi tako bili prepušteni neprijateljskoj milosti iskazali su određenu dozu uznemirenosti. Ivana, koja se protivila Karlovoj odluci, napisala je 5. kolovoza pismo kojim je uvjeravala građane Reimsa da je vojvoda Burgundije, koji je tada imao Pariz u svojemu posjedu, sklopio primirje na dva tjedna, nakon čijega su se isteka nadali da će ustupiti Pariz kralju. Zapravo, 6. kolovoza engleske postrojbe spriječile su kraljevsku vojsku da prijeđe Seinu kod Braya, a sve to na veselje Ivane i zapovjednika koji su se nadali da će Karlo sada napasti Pariz. Svugdje poznata, Ivana je bila, prema kroničaru iz 15. stoljeća, idol Francuzima. Sama je smatrala da je svrha njezine misije postignuta. U blizini Senlisa 14. kolovoza francuska i engleska vojska ponovno su se sukobile. Ovoga puta došlo je samo do sitnijih okršaja, a nijedna strana nije se usudila započeti pravu bitku, iako je Ivana nosila stijeg sve do neprijateljskih zemljanih rovova i otvoreno ih provocirala. U međuvremenu su se Compiègne, Beauvais, Senlis i ostali gradovi sjeverno od Pariza predali kralju. Ubrzo nakon toga, 28. kolovoza, s Burgunđanima je sklopljeno četveromjesečno primirje za čitav teritorij sjeverno od Seine. Međutim, Ivana je postajala sve nestrpljivija; smatrala je ključnim zauzeti Pariz. Ona i Alençon bili su 26. kolovoza u Saint-Denisu na sjevernoj periferiji Pariza, a Parižani su počeli organizirati obranu. Karlo je pristigao 7. rujna, a napad je pokrenut 8. rujna, i bio je usmjeren na vrata između Saint-Honoréa i SaintDenisa. Parižani nisu mogli imati nikakve sumnje u Ivaninu prisutnost među napadačima jer je ona stajala daleko naprijed na zemaljskim rovovima, pozivajući ih da svoj grad predaju francuskomu kralju. Ranjena, nastavila je poticati vojnike sve dok nije morala napustiti akciju. Iako su sljedećega dana ona i Alençon pokušali obnoviti napad, Karlovo vijeće naredilo im je da se povuku. Nastavak borbi Karlo VII. povukao se u Loire, a Ivana ga je slijedila. U Gienu, do kojega su stigli 22. rujna 1429., vojska je bila raspuštena. Alençon i ostali kapetani otišli su kući, a samo je Ivana ostala s kraljem. Kasnije, kada je Alençon planirao vojni pohod u Normandiji, zamolio je kralja da pusti Ivanu da mu se pridruži, ali su ga La Trémoille i ostali dvorjani odvraćali od toga nauma. Ivana je otišla s kraljem u Bourges, gdje će je mnogo godina kasnije pamtiti po dobroti i velikodušnosti prema siromašnima. U listopadu je poslana protiv utvrde Saint-Pierre-le-Moûtier; zahvaljujući njezinu hrabrom napadu sa samo nekoliko muškaraca, grad je uspješno zauzet. Ivanina vojska tada je opsjedala La Charité-sur-Loire; ostavši bez potrepština za borbu, obratili su se za pomoć susjednim gradovima. Isporuke su, međutim, stigle prekasno, a nakon mjesec dana morali su se povući. Ivana se tada pridružila kralju, koji je zimu proveo u gradovima uz Loire. Kasno u prosincu 1429. godine Karlo je izdao povelje u kojima je nagradio Ivanu, njezine roditelje i braću. Početkom 1430. godine vojvoda Burgundije počeo je prijetiti teritorijima Brie i Champagne. Stanovnici Reimsa postali su uznemireni, a Ivana je u ožujku napisala pismo kako bi ih uvjerila u kraljevu brigu i obećala da će se javiti zbog njihove zaštite. Kada je vojvoda krenuo napasti grad Compiègne, njegovi stanovnici odlučili su se oduprijeti; krajem ožujka ili početkom travnja 1430. godine Ivana je napustila kralja i uputila se u pomoć u pratnji samo svoga brata Pierrea, povjerenika Jeana d’Aulona i maloga broja vojnika. U Melun je stigla sredinom travnja i nema sumnje da je njezina prisutnost natjerala građane da se izjasne u korist Karla VII. Ivana je bila u Compiègneu do 14. svibnja 1430. godine. Tamo je našla Renauda de Chartresa, nadbiskupa Reimsa, i Louisa I. de Bourbona, kralja Comtea de Vendômea. S njima je otišla dalje u Soissons, gdje su im građani odbili ulazak. Renaud i Vendôme odlučili su se stoga vratiti južno od rijeka Marne i Seine, ali Ivana ih nije htjela pratiti, radije se vrativši svojim „dobrim prijateljima“u Compiègne. Utamničenje Na povratku u Compiègne Ivana je čula da je Ivan Luksemburški, kapetan burgundske satnije, počeo opsjedati grad. Požurila je i pod okriljem noći ušla u Compiègne. Sljedećega poslijepodneva, 23. svibnja 1430., vodila je borbu i dva puta odbila Burgunđane, ali je na kraju pobjegla od engleskoga pojačanja i bila prisiljena na povlačenje. Ostala je posljednja kako bi zaštitila zastupnicu dok su malobrojne postrojbe prelazile rijeku Oise. Ostala je i bez konja pa se nije mogla pridružiti ostatku svojih postrojbi. Kada su je uhvatili, zajedno s bratom Pierreom i Jeanom d’Aulonom odvedena je u Margny, gdje ju je posjetio burgundski vojvoda. Govoreći ljudima Reimsa o Ivaninu uhićenju, Renaud de Chartres optužio ju je da odbacuje sve savjete i da se ponaša svojevoljno. Karlo, koji je radio na primirju s burgundskim vojvodom, nije ju pokušao spasiti. Ivan iz Luksemburga poslao je Ivanu i Jeana d’Aulona u dvorac u Vermandoisu. Kada je pokušala pobjeći kako bi se vratila u Compiègne, poslao ju je u jedan od svojih udaljenijih dvoraca. Tamo je, premda je bila ljubazno tretirana, sve više patila od nevolja u Compiègneu. Njezina želja za bijegom postala je toliko velika da je skočila s vrha kule, padajući bez svijesti u jarak. Nije bila ozbiljno ozlijeđena, a kada se oporavila, odvedena je u Arras, grad koji je priznavao vrhovništvo burgundskoga vojvode. Vijesti o njezinu zarobljavanju stigle su do Pariza 25. svibnja 1430. godine. Sljedećega dana teološki fakultet sveučilišta u Parizu, koji se zalagao za englesku stranu, zatražio je od vojvode Burgundije da je preda na prosudbu glavnomu inkvizitoru ili biskupu iz Beauvaisa, Pierreu Cauchonu, u čijoj je dijecezi Ivana bila zarobljena. Sveučilište je o istome slučaju pisalo i Ivanu Luksemburškomu, a 14. srpnja biskup u Beauvaisu predstavio se vojvodi Burgundije tražeći u svoje ime i u ime engleskoga kralja da se Djevica preda u zamjenu za iznos od 10 000 franaka. Vojvoda je predao zahtjev Ivanu Luksemburškomu, a do 3. siječnja 1431. Ivana se našla u biskupovim rukama. Određeno je da će se suđenje održavati u Rouenu. Ivana je premještena u toranj u dvorcu Bouvreuil, koji je zauzeo grof Warwick, engleski zapovjednik u Rouenu. Iako su njezine uvrede protiv engleske monarhije bile općepoznate, Ivana je izvedena pred crkveni sud jer su teolozi na sveučilištu u Parizu, kao arbitri u pitanjima koja se tiču vjere, inzistirali na tome da joj se sudi kao heretiku. Njezina uvjerenja nisu bila strogo ortodoksna, prema kriterijima za ortodoksiju koja su postavili mnogi teolozi toga razdoblja. Nije bila prijatelj crkvenoga militarizma na zemlji (koji je shvaćala kao duhovnu borbu sa silama zla), a prijeteći je hijerarhiji iznijela tvrdnju da je izravno komunicirala s Bogom pomoću vizija ili glasova. Nadalje, njezino suđenje moglo je poslužiti za diskreditiranje Karla VII., prikazujući da je svoju krunidbu dugovao vještici ili, u najmanju ruku, heretiku. Sudci su joj trebali biti Cauchon, biskup u Beauvaisu, i Jean Lemaître, zamjenik inkvizitora Francuske. Suđenje Počevši od 13. siječnja 1431., izjave uzete na teritoriju Lorraine i drugdje pročitane su pred biskupom i njegovim procjeniteljima, a trebale su pružiti okvir za Ivanino ispitivanje. Ivana je pozvana da se pojavi pred svojim sudcima 21. veljače 1431., a prethodno je zatražila dozvolu da prisustvuje misi. Ipak, njezina molba je odbijena zbog težine zločina za koje je optužena, uključujući pokušaj samoubojstva pri skoku u jarak. Naređeno joj je da se zakune da će reći istinu i to je napravila, ali uvijek je odbijala otkrivati stvari koje je rekla Karlu. Cauchon joj je zabranio napuštanje zatvora, ali Ivana je inzistirala na tome da je moralno slobodna da pokuša pobjeći. Potom su joj dodijeljeni stražari koji će s njom biti u ćeliji, a ona je bila vezana drvenim blokom i ponekad stavljana u okove. Između 21. veljače i 24. ožujka 1431. ispitivana je gotovo deset puta. U svakoj prigodi trebala se iznova zakleti da će reći istinu, ali uvijek je jasno govorila da neće nužno sve otkriti svojim sudcima, s obzirom na to da su gotovo svi Francuzi bili neprijatelji kralja Karla. Izvješće s ovoga preliminarnog ispitivanja pročitano joj je 24. ožujka, a osim dviju točaka, priznala je i njegovu točnost. Kada je suđenje počelo, Ivani je trebalo dva dana da odgovori na 70 optužbi koje su podignute protiv nje. Temeljene su uglavnom na tvrdnji da se njezino ponašanje pokazalo bogohulnim: posebno da je za svoje vizije tvrdila autoritet božanskoga otkrivenja; proricala budućnost; odobravala svoja pisma – koja nije pisala samostalno jer je najvjerojatnije bila nepismena – s imenima Isusa i Marije, neovlašteno se izjašnjavajući po pitanju spasenja; i da je nosila mušku odjeću. Možda je najozbiljnija optužba bila što je preferirala, kako je vjerovala, izravne Božje zapovijedi umjesto onih crkvenih. Dana 31. ožujka opet je podvrgnuta ispitivanju u nekoliko točaka u kojima je bila dvosmislena, osobito po pitanju svoje pokornosti Crkvi. Pitanje poslušnosti sudu koji joj je sudio neizbježno je spadalo u takav tip provjere. Dala je sve od sebe da izbjegne ovu zamku, rekavši da dobro zna da crkveni inkvizitori ne mogu pogriješiti, ali smatra da njezine riječi i postupci jedino mogu biti upućeni – i razumljivi – Bogu i njezinim svetcima. Suđenje se nastavilo, a 70 optužbi smanjeno je na 12, koje su poslane na razmatranje mnogim eminentnim teolozima i u Rouenu i u Parizu. U međuvremenu se Ivana razboljela u zatvoru, a posjetila su je dvojica liječnika. Dana 18. travnja posjetili su je Cauchon i njegovi pomoćnici, koji su je zamolili da se podvrgne Crkvi. Ivana je molila, misleći da je teško bolesna i da umire, da joj se dopusti da ide na ispovijed i primi svetu pričest te da bude pokopana u posvećenoj zemlji. Nastavili su je grditi, ali ona je samo nastavljala po navljati svoj odgovor: „Oslanjam se na našeg Gospodina, držim se onoga što sam vam već rekla.“Postali su još uporniji 9. svibnja, prijeteći mučenjem ako ne objasni određene točke. Odgovorila je da čak i ako je muče do smrti, neće odgovoriti drukčije. U svjetlu prikazanoga zdravog razuma, ispitivači su u većini odlučili da bi njezino mučenje bilo beskorisno. Ivana je 23. svibnja obaviještena o odluci sveučilišta u Parizu da će je, bude li ustrajala u svojim pogreškama, predati svjetovnim vlastima; samo oni, a ne Crkva, mogu izvršiti smrtnu kaznu osuđenoga heretika. Otmica, ponovno utamničenje i presuda Očito se više ništa nije moglo učiniti. Ivana je 24. svibnja prvi put izvučena iz zatvora i odvedena na groblje crkve Saint-Ouen, gdje joj je trebala biti pročitana kazna. Prvo ju je jedan od teologa uputio da posluša propovijed u kojoj je nasilno napadao Karla VII., na taj način izazivajući Ivanu da ga prekine jer je znao da ona smatra kako nema pravo napadati kralja, „dobrog kršćanina“, i teolog je pretpostavljao da bi se trebalo ograničiti na kraljeve propuste prema njoj. Po završetku propovijedi zamolila je da se svi dokazi o njezinim riječima i djelima pošalju u Rim. Njezini sudci ignorirali su njezin poziv papi i počeli su čitati presudu prepuštajući je svjetovnoj vlasti. Čuvši to grozno izgovaranje, Ivana se svađala i izjavila da će učiniti sve što Crkva traži od nje. Predstavljen joj je tekst njezina odricanja od svojih tvrdnji, a koji je zacijelo već bio pripremljen. Oklijevala je s potpisom, da bi na kraju ipak potpisala pod uvjetom da je „ugodno našem Gospodinu“. Zatim je osuđena na vječni zatvor ili, kako neki tvrde, na utamničenje u mjestu koje se inače koristi kao zatvor. U svakome slučaju, sudci su zahtijevali da se vrati u svoj bivši zatvor. Zamjenik inkvizitora naredio je Ivani da obuče žensku odjeću, a ona je poslušala. No dva ili tri dana kasnije, kada su je sudci i ostali posjetili, ponovno su je pronašli u muškoj odjeći. Odgovorila je da je promijenila mišljenje. Zatim su je pritisnuli drugim pitanjima, na koja je odgovorila da su glasovi svete Katarine Aleksandrijske i svete Margarete od Antiohije cenzurirali njezinu „izdaju“pri potpisivanju pokajanja. Ta priznanja uzeta su kao znak svojevrsnoga ponavljanja stavova, a 29. svibnja sudci i 39 procjenitelja jednoglasno su se složili da je moraju predati sekularnim dužnosnicima. Sljedećega jutra Ivana je dobila dozvolu od Cauchona, bez presedana za okorjele heretike, da se ispovijedi i primi pričest. U pratnji dvojice dominikanaca odveli su je do Place du Vieux-Marché. Tamo je prisustvovala još jednoj propovijedi, da bi joj potom bilo rečeno da je prepuštaju sekularnoj instanci – odnosno Englezima i njihovim francuskim saveznicima. To joj je pročitano u prisutnosti sudaca i velike gomile ljudi. Povorka ju je uhvatila i odvela do lomače koju je i zapalila. Dominikanac je tješio Ivanu, a ona ga je zamolila da raspelo drži visoko kako bi ga vidjela i da glasno uzvikuje tekst za spasenje da ga može čuti iznad urlika svjetine i plamena. Do posljednjega trenutka tvrdila je da su njezini glasovi poslani od Boga i da je nije prevario. Prema rehabilitacijskome postupku iz 1456. godine, bilo je malo svjedoka njezine smrti koji su sumnjali u njezin spas, pa su se složili da je umrla kao vjerna kršćanka. Nekoliko dana kasnije engleski kralj i sveučilište u Parizu službeno su objavili vijest o Ivaninoj smrti. Najmanje 20 godina nakon toga, ulaskom u Rouen 1450. godine, Karlo VII. naredio je istragu. Dvije godine kasnije kardinalski legat Guillaume d’Estouteville napravio je mnogo temeljitiju istragu. Konačno, po nalogu pape Kaliksa III., nakon molbe obitelji d’Arc, pokrenut je postupak koji je trajao od 1455. do 1456. godine, a na kojemu je ukinuta i poništena kazna iz 1431. godine. Ivanu je 16. svibnja 1920. kanonizirao papa Benedikt XV. Njezin blagdan slavi se 30. svibnja, a francuski parlament odredio je 24. lipnja 1920. u njezinu čast godišnji nacionalni festival koji se održava druge nedjelje u svibnju. Osobni karakter i značenje Ivani Orleanskoj zajamčeno je mjesto u povijesti. Možda je njezin doprinos povijesti ljudske hrabrosti veći od njezina značaja u političkoj i vojnoj povijesti Francuske. Bila je žrtva koliko francuskoga građanskog rata toliko i rata sa stranim silama. Oslobođenje Orléansa nesumnjivo predstavlja značajnu pobjedu koja je osigurala odanost pojedinih regija sjeverne Francuske režimu Karla VII. No Stogodišnji rat nastavio se još pune 22 godine nakon njezine smrti, a propust Filipa Dobroga iz Burgundije i njegov savez s engleskom obitelji Lancaster 1435. godine pružili su temelj na kojemu će se zasnivati oporavak Francuske pod vladavinom obitelji Valois. Priroda Ivanine misije, osim toga, otvara raspravu među povjesničarima, teolozima i psiholozima. Nebrojene su točke o njezinim vojnim pohodima i motivima i djelima njezinih pristaša i neprijatelja koji su predmet spora: naprimjer, broj i datumi njezinih posjeta Vaucouleursu, Chinonu i Poitiersu; kako je uspjela osvojiti Karlovo povjerenje na njihovu prvom sastanku u Chinonu; jesu li Karlovi potezi nakon krunidbe u Reimsu predstavljali pobjedonosni napredak ili skandaloznu neodlučnost; što su njezini sudci mislili pod „vječnim zatvorom“; je li Ivana nakon svojega kažnjavanja nastavila nositi mušku odjeću po svojoj slobodnoj volji ili na prijedlog glasova ili, kao što kasnija priča kaže, stoga što su je na to prisilili engleski zatvori. Kasnije generacije sklone su iskriviti značaj Ivanine misije u skladu s njihovim vlastitim političkim i religijskim gledištima umjesto da je žele postaviti u problematičan kontekst njezina vremena. Učinci zapadnoga raskola (1378. – 1417.) i pad papinske vlasti tijekom razdoblja koncilskih sabora (1409. – 1449.) otežavali su osobama traženje neovisne arbitraže i presude u slučajevima vjere. Inkvizicijske presude mogle su biti obojene političkim i drugim utjecajima, a Ivana nije jedina žrtva nepravednoga postupka, zato što je optuženoj osobi onemogućeno da ima branitelja i kojoj je ispitivanje sankcionirano pod prisilom. Mjesto među svetcima ne osiguravaju joj možda pomalo sumnjiva čuda koja joj se pripisuju, nego herojska hrabrost s kojom je izdržala iskušenje svojega suđenja. I osim jednoga posustajanja prije kraja, ona je bila duboko uvjerena u pravednu stvar svih svojih životnih uzroka, a što je bilo poduprto njezinom vjerom u božansko podrijetlo unutarnjih glasova. Na mnoge načine ispala je žrtvom političkih sukoba unutar Francuske, i osudili su je sudci i procjenitelji koji su podrijetlom bili gotovo svi iz sjevernih dijelova Francuske. Ona je stoga postala simbol nacionalne svijesti s kojom se mogu identificirati svi Francuzi, bez obzira na vjeru ili stranku.

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.