Publication:

Vojna Povijest - 2021-04-05

Data:

BITKA KOD GAUGAMELE Slom Perzijskoga Carstva

Povijest Svijeta

Tekst: Hrvoje Spajić foto: Wikimedia Commons

Bitka kod Gaugamele poznata je još i kao Bitka kod Arbele. Kako bi se doskočilo brojčanoj nadmoći Perzijanaca, Aleksandrovi zapovjednici večer uoči bitke zagovaraju noćni napad. Međutim, objašnjavajući im da on nije obični zapovjednik, Aleksandar je to odbio. Darije će svoje vojnike držati budnima cijele noći jer je strepio od mogućega noćnog prepada Vjerojatno najpoznatiji i najuspješniji vojni zapovjednik čitave povijesti – Aleksandar Veliki – nikad nije prestao fascinirati sve zainteresirane u izučavanje vojne povijesti svijeta. Imajući samo 20 godina u trenutku kada je postao kralj Makedonije, on je već tada počeo pokazivati vojnički genij zahvaljujući kojemu je ubrzo postigao seriju odlučujućih vojnih pobjeda protiv moćnoga Perzijskog Carstva, čije su se granice protezale od Balkana pa sve do Himalaje te od Egipta do Kaspijskoga jezera. U gotovo epskoj 11-godišnjoj kampanji on je sa svojom relativno malobrojnom vojskom proputovao tisuće kilometara kroz nepregledna pustinjska područja, ravnice i šumovite krajeve, vodio velik broj bitaka i opsjedao brojne gradove diljem Bliskoga istoka i Azije kako bi postao istinski gospodar golemoga carstva koje se prostiralo od Grčke do Indije. Aleksandar je među svojim ljudima uspio zadobiti dotad rijetko viđenu lojalnost te je kod brojnih žena znao pobuditi njihovu intenzivnu pažnju i strast. On je također bio fasciniran stranom kulturom i zaintrigiran misterijima raznih onodobnih religija. Pa ipak, tijekom svoje vrlo istaknute karijere Aleksandar je, že leći ispuniti svoje snove o jedinstvu Istoka i Zapada, uvrijedio i izdao velik broj svojih ljudi, a odbio je i mnoštvo žena, uništio brojne gradove i progonio mnoštvo religijskih sekti. Kada bismo rekli da je stvorio mnogobrojne neprijatelje, ne bismo pretjerali. Bilo bi stoga logično pretpostaviti da mu netko, prije ili kasnije, pokuša oduzeti život. I uistinu, tijekom njegovih posljednjih tjedana života Aleksandrovi savjetnici učestalo su ga obavještavali o prijetnjama koje su dolazile iz visokih krugova njegova najužeg dvora. Međutim, nije ih poslušao. Dana 11. lipnja 323. g. pr. n. e. u drevnome gradu Babilonu na vrhuncu svoje moći Aleksandar je iznenada umro od misteriozne bolesti u dobi od samo 32 godine. Stoljećima su znanstvenici debatirali oko toga što je zapravo ubilo čovjeka koji je stvarno bio najuspješniji vojnik svjetske povijesti. Drevni izvori detaljno opisuju Aleksandrovu čudnu i šokantnu smrt koja je uslijedila nakon što je sudjelovao na svečanosti u čast prijatelja paloga u borbi, a tijekom koje se i dosta popilo. No uzrok smrti nikad nije utvrđen. Budući da mu do danas nije pronađeno tijelo, već u njegovo vrijeme započela su nagađanja oko uzroka njegove prerane i iznenadne smrti. Većina današnjih povjesničara ipak smatra da nije ubijen, nego da je uzrok njegove smrti groznica ili tifus. Kako bilo da bilo, ipak nijednom čovjeku nakon njega nije uspjelo u cijelosti održati tako golemo carstvo koje je stvorio. Smatrajući ga čak i bogom za njegova života, njegovo je ime i dandanas, tisuću godina nakon njegove smrti, naširoko prepoznato u svijetu. Ono što ga je najviše učinilo „besmrtnim“svakako je, uz njegovo obrazovanje, karakter i snove o ujedinjenome čovječanstvu, njegov vojni genij i činjenica da nikad nije poražen u borbi. A zasluge za to velikim dijelom pripadaju upravo njegovoj vojsci. Put prema Gaugameli Kada je potpuno stabilizirao situaciju u Grčkoj i na europskome tlu, Aleksandar je ostvario temelje koji su mu omogućili da se u potpunosti okrene zamisli o pohodu na Istok. Ideju da se svi Grci trebaju ujediniti u ratu protiv Perzijskoga Carstva Aleksandar je velikim dijelom naslijedio od svojega oca Filipa. Odlučujući trenutak uslijedio je u bitki kod Gaugamele 331. g. pr. n. e. Još od Filipova doba Makedonija je, naime, revno upijala sva dostignuća grčke kulture, a Aleksandar je pohađao učinkovite vojne vježbe. Usto, s velikim odgajao ga je jedan od najpoznatijih grčkih – i svjetskih – filozofa, Aristotel. Iako je on, kao i Filip, učio mladoga Aleksandra o razlikama između Grka i barbara, iznimno daroviti mladić nije nikako mogao prihvatiti gotovo općeprihvaćen pogled o tome da je jedna skupina ljudi (pa bili to i Grci) bolja od druge. Poslije je Aleksandar nadošao na uvjerenje kako su ga sami bogovi odabrali s ciljem usklađivanja razlika među različitim skupinama naroda. Aleksandar je 334. g. pr. n. e. s vojskom od 35 000 ljudi prešao na azijski kontinent, gdje je dominirala Perzija pod vlašću dinastije Ahemenida. Granice toga prvog svjetskog carstva protezale su se od Balkana do Himalaje i od Egipta do Kaspijskoga jezera. Bogato opremljena i naoružana perzijska konjica potučena je 334. g. pr. n. e. u bitki kod Granika smionim napadom Aleksandrova konjaništva. Aleksandar potom s vojskom napreduje kroz Malu Aziju, gdje zauzima grad za gradom. Kod Isa na sirijskoj granici u listopadu 333. g. pr. n. e. još je veća perzijska vojska pod kraljem Darijem III. odlučila zaustaviti Aleksandrovu vojsku napavši je s leđa dok je ona opsjedala perzijske luke na Sredozemlju. Grci i Makedonci izvojevali su potpunu pobjedu, a Darije je pobjegao. Siriju i Egipat Aleksandar zauzima nakon što je u siječnju 323. g. pr. n. e. opsjedao Tir i u rujnu/listopadu iste godine Gazu. Aleksandar je ubrzo okrunjen kao faraon u Memfisu, a potom se uputio prema oazi Siwah. Na povratku utemeljuje grad Aleksandriju na delti Nila i potom je priznat za „Amonova sina“. Čini se da je to bilo svojevrsno otkrivenje za Aleksandra jer je postao još uvjereniji da su ga odabrala nebesa kako bi vladao svijetom. Godine 331. pr. n. e. makedonska vojska prelazi Eufrat i Tigris. Darije prikuplja novu, još veću vojsku kod Gaugamele u pokuuspjehom šaju zaustavljanja vojnoga genija koji je vodio malu makedonsku vojsku s namjerom pokoravanja jednoga golemog carstva. Pripreme za bitku kod Gaugamele Darije odabire ravnicu u kojoj kani što potpunije iskoristiti svoje brojčano nadmoćnije snage. Iako točna lokacija Gaugamele još uvijek nije utvrđena, najprihvaćenije je mišljenje da se ona nalazi istočno od Mosula (AlMawsil) u današnjem sjevernom Iraku. Bitka kod Gaugamele poznata je još i kao Bitka kod Arbele. Kako bi se doskočilo brojčanoj nadmoći Perzijanaca, Aleksandrovi zapovjednici večer uoči bitke zagovaraju noćni napad. Međutim, objašnjavajući im da on nije obični zapovjednik, Aleksandar je to odlučno odbio. Darije će, s druge strane, svoje vojnike držati budnima cijele noći jer je strepio od mogućega noćnog prepada. Dotle su se Aleksandrovi vojnici uspjeli naspavati, što uistinu predstavlja veliku prednost u predstojećem odlučujućem okršaju. Istini za volju, Aleksandar je u bitkama kod Granika i Ise prvi poduzeo napad, što je utjecalo na to da Darije donese takvu odluku. Neki moderni znanstvenici smatraju da Darije nije mogao imati više od 50 000 ljudi zbog toga što je logistika za toliki broj vojnika predstavljala veliki problem u to vrijeme. Pa ipak, prema nekima je moguće da je perzijska vojska brojila i više od 100 000 ljudi (od toga 40 000 konjanika) i 15 indijskih slonova, istreniranih zvijeri koje Makedonci nikad prije nisu vidjeli. U perzijskim redovima raspored je našlo i 10 000 grčkih „hoplita“. Treba istaknuti da je većina Darijevih vojnika bila slabije borbene spremnosti od Aleksandrovih. Aleksandrovi „pezethairoi“(pezeteri) bili su naoružani kopljima zvanim „sarissa“, dužine gotovo šest metara. Perzijsko pješaštvo, što je jako važno, bilo je slabije istrenirano i oklopljeno u usporedbi s Aleksandrovim pezeterima i hoplitima. Jedinu respektabilnu Darijevu silu činili su grčki hopliti koji su se borili na njegovoj strani i njegova tjelesna straža od 10 000 perzijskih „besmrtnika“, Darijev „corps d’elite“. Grčki plaćenici borili su se kao argoška falanga, naoružana teškim štitovima, ali s kopljima ne dužima od tri metra. Koplja „besmrtnika“imala su dužinu od dva metra. Među ostalim njegovim postrojbama najteže naoružanje nosili su Armenci, koji su bili naoružani na grčki način, vjerojatno kao jedna argoška falanga. Preostali dijelovi perzijskih kontingenata kao glavno naoružanje imali su lakše oružje. Povijesno gledano, glavno naoružanje ahemenidske vojske bili su luk i strijela. Aleksandar je zapovijedao snagama koje je unovačio u Makedoniji, među trakijskim saveznicima i među članicama Korintske lige. Prema najpouzdanijem povjesničaru Aleksandrova života, rimskomu povjesničaru, vojnomu zapovjedniku i filozofu grčkoga podrijetla, Flaviju Arijanu Ksenofontu, za kojega se vjeruje da se pri pisanju oslanjao na djelo Ptolemeja koji je svjedočio spomenutim događajima, Grci su raspolagali sa 7000 konjanika i 40 000 pješaka. Većina povjesničara slaže se oko toga da se u makedonskoj vojsci borila 31 000 teško naoružanih i oklopljenih pješaka, uključujući grčke hoplite i pričuvu, zajedno s dodatnih 9000 lako naoružanih i oklopljenih pješaka (peltasti i strijelci). Darije je unovačio najbolje konjaništvo iz svojih istočnih satrapija i od pripadnika savezničkoga plemena Skita. Jednako tako, Darije je upotrijebio 100 skitskih bojnih kočija koje su imale oštrice na svojim kotačima. Pripremio im je čisti teren ispred svojih postrojbi zapovjedivši da se uništi sva vegetacija. Gledajući strateški, počinio je veliki propust jer se sada njegova vojska nije mogla slobodno kretati i nije bila u stanju poduzimati veće manevre. Perzijski kralj nije u tome vidio velik problem, ali je njegov protivnik u tome uočio veliku priliku. Darijeve kočije, ultimativno oružje tisuću godina prije pojave konjaništva, mogle su biti uspješne jedino ako se Grci uspaniče. Međutim, to se neće dogoditi. Prema tradiciji perzijskih kraljeva Darije III. nalazio se u središtu perzijskoga rasporeda zajedno sa svojim najboljim pješaštvom. Desno od njega raspoređeno je karijsko konjaništvo, grčki plaćenici i perzijska konjanička garda. Darije je u desnome središtu smjestio perzijsku pješačku gardu, indijsko konjaništvo i svoje mardijske strijelce. Na obama krilima perzijskoga rasporeda nalazilo se konjaništvo. Besus je zapovijedao lijevim krilom, gdje su se nalazili Baktrijci, dahaesko, arakozijsko, perzijsko, suzijsko i kaduzijsko konjaništvo te Skiti. Bojna kola stajala su ispred male skupine Baktrijaca. Mazej je zapovijedao desnim krilom, gdje je raspoređeno sirijsko, medijsko, mezopotamsko, partsko, sakijsko, tapurijsko, hirkansko, albansko-kavkasko, sakesinsko, kapadocijsko i armensko konjaništvo. Kapadocijci i Armenci bili su raspoređeni ispred ostalih konjaničkih postrojbi i predvodili su napad. Albansko i sakesinsko konjaništvo poslano je u borbu s ciljem da zaobiđe makedonsko lijevo krilo. Makedonci su bili podijeljeni u dva dijela. Desna strana makedonske vojske potpala je pod izravno zapovjedništvo samoga Aleksandra, a lijevom je zapovijedao Parmenion. Aleksandar se borio uz pomoć svojega konjaništva, u čijim su se redovima nalazili Paionijanci i makedonsko lako konjaništvo. Plaćeničko konjaništvo bilo je podijeljeno u dvije skupine. Veterani su bili stacionirani na lijevome boku, a ostali su razmješteni ispred agrijskih i makedonskih strijelaca, koji su se nalazili odmah do falange. Parmenion je bio raspoređen na lijevoj strani zajedno s Tesalcima, grčkim plaćenicima i trakijskim konjaničkim postrojbama. Njihov se zadatak sastojao od poduzimanja potpornoga manevra, dok je Aleksandar u ključnome trenutku bitke trebao pokrenuti odlučan proboj zdesna. U desnome centru grčkoga rasporeda nalazili su se kretski pla ćenici. Iza njih se nalazila skupina tesalskih konjanika pod Filipovim zapovjedništvom te ahajski plaćenici. Desno od njih raspoređeno je bilo savezničko grčko konjaništvo. Tu je svoj raspored našla i famozna falanga, koja je raspoređena u dvostruku crtu. Budući da su bili nadbrojani u odnosu 5 : 1 u konjaništvu i s crtama rastegnutima više od 1,5 km, izgledalo je da je sasvim neizbježno da će Perzijanci opkoliti Makedonce. Drugi red grčke falange imao je izričitu zapovijed da se obračuna sa svakim pokušajem opkoljavanja bez obzira na sve. U drugi red grčke falange bili su raspoređeni uglavnom plaćenici. Vrhunac bitke kod Gaugamele Aleksandar je osobito zapovjedio svomu pješaštvu da hoda u formaciji falange prema sredini neprijateljskoga rasporeda. Makedonci su napredovali s krilima ešaloniranima pod kutom od 45 stupnjeva kako bi namamili perzijsko konjaništvo u napad. Kada se falanga sukobila s perzijskim pješaštvom u sredini, Darije šalje konjaništvo i dio regularnoga pješaštva u napad na Parmenionove snage na lijevome boku. Tijekom bitke Aleksandar je primijenio vrlo originalnu i neuobičajenu strategiju, primjenjivanu svega nekoliko puta u povijesti ratovanja. Njegov plan sastojao se u privlačenju što većega broja perzijskoga konjaništva na svoje bokove. Namjeravao je, naime, stvoriti prazninu u neprijateljskome rasporedu, gdje bi onda naglo mogao poduzeti odlučujući napad na Darijevo središte. To je – uz sve rizike – zahtijevalo gotovo savršenu vremensku usklađenost pokreta postrojbi i njihovo brzo manevriranje. Darije je sada poslao bojne kočije, od kojih su neke presreli Agrijanci, bacači koplja. Smatra se da je makedonska vojska bila dobro trenirana za novu taktiku kao odgovor na mogući prodor perzijskih bojnih kola u njihove redove. Prva crta perzijskoga napredovanja istupila je naprijed, otvarajući pritom prazninu u perzijskome rasporedu. Konji su odbijali napredovati prema kopljima isturenih grčkih redova, ulazeći u „mišju zamku“u kojoj su ih zaustavila koplja pozadinskih redova grčkoga rasporeda. Posade bojnih kola i njihovi konji poubijani su s lakoćom. Perzijske bojne kočije pokazale su se potpuno beskorisnima. Kako su perzijske postrojbe napredovale sve više prema makedonskim krilima, Aleksandar je postupno pripremao pozadinske postrojbe. Sa svojim konjaničkim postrojbama pripremao se za odlučan napad na Perzijance. Predvodeći napredovanje, postrojio je postrojbe u golemi klin. Iza njih su se kretale gardijske brigade zajedno s bojnama falangi koje je trenutno mogao povući iz bitke. Njih su slijedile lagane postrojbe. Aleksandar je uzeo većinu svojega konjaništva i kretao se usporedno prema Darijevim najisturenijim redovima. Kao odgovor, Darije zapovijeda svomu konjaništvu u prednjim redovima da blokira Aleksandrove snage. On nije znao da je Aleksandar prikrio određen broj „peltasta“(lakoga pješaštva naoružanoga praćkama, kopljima za bacanje i kratkim lukom) iza svojih konjanika jer se Aleksandar kretao pod određenim kutom prema perzijskome mnoštvu. Kada se pojavila praznina u perzijskim redovima između Besa na lijevome krilu i Darija u sredini, Aleksandar uvlači svoje konjaništvo u taj rascijep perzijskoga rasporeda u obliku klina. U isto su vrijeme peltasti uvučeni u sukob s perzijskim konjaništvom u namjeri da ga odvrate od po vlačenja zbog obračuna s Aleksandrovim jurišajućim konjaništvom. Pješaštvo je u sredini i dalje nekako uspijevalo održati raspored falange, sprečavajući tako svaki pokušaj valjanoga odgovora Perzijanaca na Aleksandrov iznenadni i hitri manevar. Spomenuti grčki klin obrušio se svom silinom na oslabljeno perzijsko središte uništavajući pri proboju pripadnike Darijeve kraljevske garde i grčke plaćenike. Sada se Bes, koji se nalazio na lijevome krilu, našao odsječen od Darija u sredini i plašeći se učinka grčkoga klina, zapovijeda povlačenje svojih postrojbi. Darije se sada zatekao u opasnosti biti potpuno odsječen i većina današnjih vojnih povjesničara, koji svoj stav temelje na pisanju Flavija Arijana Ksenofonta, smatra da se on tada slomio i pobjegao s bojišta uplašen za goli život. Manje je rašireno mišljenje da je Darijeva vojska bila već poražena kada je on pobjegao, a potvrdu za to – ako je objektivna – nalazimo u jednome babilonskom astronomskom dnevniku napisanomu u vrijeme trajanja bitke. U tim ključnim trenutcima Aleksandar je mogao progoniti Darija, no primio je očajničku poruku za pomoć od Parmeniona. Suočen s dvojbom bi li nastavio progoniti Darija, i tako riskirati gubitak velikoga dijela svoje vojske, ili da se vrati na bojište kako bi spasio Parmeniona na lijevome krilu, Aleksandar je donio odluku da pomogne Parmenionu. Posljedice bitke: pad Perzijskoga Carstva Dok je lijevo makedonsko krilo teško trpjelo perzijski napad, otvorila se praznina između njega i sredine makedonske borbene crte. Perzijsko i indijsko konjaništvo, koje je bilo raspoređeno s Darijem u sredini, poduzelo je proboj. Međutim, umjesto da zađu iza leđa falangi i Parmenionu, oni su nastavili napredovati prema taboru zbog pljačke i pokušaja spašavanja Sisigambis, majke Darija III., koju je Aleksandar zarobio u bitki kod Isa kada je perzijski vladar napustio bojište. Zanimljivo je istaknuti kako je ona odbila poći s njima, dok su na svome povratku indijski vojnici pobili više od 60 pripadnika konjaništva iz uže Aleksandrove pratnje. U međuvremenu, kako je perzijska sredina razbijena i Darije prisiljen na bijeg, Mazej također počinje povlačiti svoje postrojbe, što je učinio i Bes. Međutim, za razliku od onoga što se dogodilo na lijevome krilu s Besom, u perzijskim redovima uskoro nastaje priličan nered jer su Tesalci i druge konjaničke postrojbe uspješno nastavili napredovati prema neprijatelju koji je sada u apsolutnome povlačenju. Parmenion je nakon bitke okupio mnoga perzijska transportna kola, dok su Aleksandar i njegova tjelesna garda nastavili potjeru za Darijem. Jednako kao kod Isa, velike količine plijena našle su se u rukama Grka zajedno s 4000 talenata i kraljevom osobnom kočijom i lukom. Zarobljeni su i borbeni slonovi. Ukratko, bio je to katastrofalan poraz Perzijanaca i najvjerojatnije jedna od najvećih pobjeda Aleksandra Velikoga. Darije je uspio pobjeći s malim brojem postrojbi. Baktrijsko konjaništvo i Bes uspjeli su sustići Darija, a to je pošlo za rukom i nekim preživjelima iz kraljevske garde i grčkim plaćenicima. Perzijsko Carstvo podijeljeno je na dva dijela – Istočno i Zapadno. Darije je u bijegu planirao ići dalje na istok i tamo podignuti novu vojsku s kojom bi se suprotstavio Aleksandru, koji je s Makedoncima napredovao prema Babilonu. Poslao je i pisma svojim istočnim satrapima tražeći da mu ostanu lojalni. Međutim, satrapi su imali drukčije namjere jer je Bes odlučio ubiti Darija prije nego što je ovaj uspio stići dalje na istok. Aleksandar je nastavio slijediti Besa i kada ga je sljedeće godine zarobio, dao ga je pogubiti. Većina satrapa tada je postala lojalna Aleksandru Velikomu i njima je zbog toga dopušteno da ostanu na svojim položajima. Tako je Darijevom smrću nestalo Perzijsko Carstvo, a na scenu svjetske pozornice stupa novi vladar svijeta, Aleksandar Veliki.

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.