Publication:

Vojna Povijest - 2021-04-05

Data:

Nasilje u službi politike

Povijest Svijeta

Tekst: Arsen Brizić Foto: Dandelion Production Inc

Rijetko koji regionalni film podigne puno prašine u medijima već i prije same premijere. Zbog izdašne državne pomoći i same teme, takva je bila sudbina Vrdoljakova „Generala“prije dvije godine, a sada se priča ponovila sa srpskim kandidatom za Oskara za najbolji strani film – „Dara iz Jasenovca“. Na prvi pogled samo teška i mučna priča o srpskoj djevojčici Dari koja pokušava preživjeti užas koncentracijskoga logora Jasenovac u Drugome svjetskom ratu, filmsko djelo uskoro je postalo manje bitno zbog niza kontroverzi koje su se počele uz njega vezivati. Film je vrlo rano postao političko oružje i propagandni materijal koji treba poslužiti u prenošenju narativa koji odgovara vladajućim političkim strukturama u Srbiji. Budući da ga je velikim dijelom financirala država, jasno je da je to uskoro postao projekt na kojemu će ta ista država iskoristiti svaku priliku da pokrene dijalog i puni medijski prostor temama koje njoj odgovaraju. Jedan takav primjer je izbor da kinopremijera filma bude na Kosovu, jer je, prema riječima redatelja filma, „položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onom u logorima“. Kao i s „Generalom“kod dijela hrvatske publike, uskoro je i „Dara iz Jasenovca“dobila status da se nijedan njezin aspekt ne smije kritizirati jer se time vrijeđa cijeli narod. Međutim, ako stavimo politiku na stranu, „Dara iz Jasenovca“bavi se važnom temom koja je plošno i previše jednostavno obrađena zbog fokusa na prikaze klanja i nasilja, dok je gluma u filmu vrlo pohvalna. U filmu pratimo sudbine nekoliko međusobno povezanih likova, od kojih je najvažnija ona Dare Ilić (Biljana Čekić), srpske djevojčice koja u ljeto 1942. godine (neposredno nakon bitke na Kozari) završava u koncentracijskome logoru Jasenovac sa svojom majkom i mlađim bratom. Iako je stariji pokušavaju uvjeriti da će sve biti u redu i da se ne treba brinuti, ona vidi da je to mjesto očaja i patnje u kojemu će morati vrlo brzo odrasti kako bi se pobrinula da barem njezin mlađi brat preživi. Ustaše su zarobili i njezina oca Mileta, koji svaki dan radi na pokapanju trupala iz logora, nadajući se da među njima neće ugledati svoju obitelj. Iako potpuno razdvojeni, Dara i Mile pokušavaju preživjeti još jedan dan. I dok Dara smišlja kako da prehrani maloga brata, Mile se odlučuje na bijeg kako bi došao do svoje obitelji. Uz treću priču žene koja radi u logoru, to je narativno sve što film i pruža, samo seriju sekvenci u kojima različiti likovi rade u logoru, ispresijecano sadističkim i krvavim scenama klanja logoraša. Likovi u filmu imaju kakav-takav cilj, ali ne i put kojim bi do njega došli ili priču koja se za njih razvija, oni naizgled egzistiraju samo kao lutke za sadističko iživljavanje usta ša. Bez obzira na temu, filmsko djelo mora imati strukturiranu i zaokruženu priču, lika koji se za nešto izborio ili kojega su okolnosti promijenile (uzeti za primjer puno kvalitetnije filmove slične tematike: „Saulov sin“i „La vita è bella“), što je u „Dari iz Jasenovca“površno odrađeno i veliki je scenaristički minus. Što se tiče vizualnoga dijela, film je snimljen bez ikakvoga eksperimentiranja ili redateljskih iskoraka koji bi ga učinili atraktivnijim. Zanimljive su jedino scene vagona u magli u koji ulazi svaki lik koji umre, što filmu daje osjećaj spokoja i mira za umrle nakon proživljene strave. Ono što film čini donekle zanimljivim su intrigantni likovi ustaša poput fra Majstorovića (Vuk Kostić), Ante Vrbana (Igor Đorđević) i Maksa Luburića (Marko Janketić), i to isključivo zbog glume, a ne zbog kvalitetno napisanih likova. Svaki od ovih glumaca na neki je način dodatno obogatio svoj lik, bilo elegantnošću, hladnokrvnošću ili intonacijom i mimikom. Međutim, nijedan od tih likova nije istražen barem malo dublje (kao npr. Amon Goeth u „Schindlerovoj listi“) kako bi gledatelji saznali što ih je dovelo do toga da budu takva sadistička čudovišta, čime to opravdavaju, kako su dospjeli do te funkcije u vojsci itd. Ustaška ideologija također je predstavljena vrlo uskogrudno, bez ikakvoga povijesnog konteksta koji je prethodio tomu razdoblju i bez prikazane uloge propagande ili problematike upletenosti Katoličke Crkve. To ni na koji način ne bi služilo da opravda ova zlodjela, jer opravdanja nema, nego bi film tako barem nekim svojim dijelom poslužio kao edukativno iskustvo. Umjesto toga, ustaški nacionalizam i rasna ideologija svedeni su na vrlo jednostavnu i doslovnu razinu „mi Hrvati – vi Srbi“, bez imalo uloženoga truda da se dublje istraži ta tema. Nažalost, i tu su priliku scenaristi propustili. Iako mu neki danas žele umanjiti ulogu, neosporna je činjenica da je logor Jasenovac mjesto velike tragedije i ogromne patnje. I zaslužio je dobar i kvalitetan film koji će žrtvama pristupiti iskreno, a temi samoga logora dubinski i istraživački, a to „Dara iz Jasenovca“nije. Ovaj se film fokusira na žrtve, ali ima potpuno neiskorištene likove i njihovu tragediju, dok su ustaše prezentirani gotovo isključivo kroz krvavo, sadističko nasilje i kolektivno masakriranje logoraša, bez imalo ulaženja u strašnije i zanimljivije ideološke aspekte. Tu zapravo postaje pomalo nejasno koja je bila poanta filma, koji je možda na početku i imao smislenu priču, ali se raspao u želji da bude kompleksniji. Nemojmo se zavaravati, i mi smo imali sličan slučaj s „Generalom“, koji je također trebao biti ponos nacije, ali se državni vrh odmaknuo od cijeloga projekta kada je negativan odjek u javnosti postao vidljiv. S druge strane, u Srbiji je uloženo puno više državnoga novca u „Daru iz Jasenovca“i od nje država nikad neće odustati, jer je tema važnija od samoga djela, kakvo god ono bilo. Ovim filmom ponovno je pokrenuta važna tema i ostaje nam samo nada da ćemo dočekati bolji film o Jasenovcu, bilo s hrvatske ili srpske strane.

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.