Publication:

Vojna Povijest - 2021-04-05

Data:

Knjiga koja će otvoriti nove vidike, ali će izazvati i nove rasprave

Nova Knjiga

Knjiga u kojoj autor obrađuje neku temu, ako želi biti ozbiljan, i ozbiljno to napraviti, svakako će morati posegnuti za izvorima i literaturom, posebice ako radi na nekoj temi koju dosad nitko nije obradio. Ali ako se autor u knjizi bavi rušenjem nekih stoljetnih mitova, ako se bavi nekim kontroverzama, ako pojašnjava neke manje poznate događaje, tada autor mora jako dobro vladati temom i literaturom, i to ne samo domaćom, koja je najčešće oskudna. Da bi se mogao upustiti u takvu historiografsku avanturu, mora dobro znati što je u svijetu objavljeno ne samo posljednjih godina, nego i posljednjih desetljeća, zapravo sve najvažnije od kraja Prvoga svjetskog rata, pa čak i prije njega. Jednostavno morate suvereno vladati materijom, biti jako dobro načitani, da bi mogli sa sigurnošću i s puno argumenata ući u rasprave u kojima pokušavate okrenuti neke historiografske postavke koje su se desetljećima nametale kao jedine. Zapravo, morate postati revizionist. Znanost zato i postoji, zato se i istražuje, otvaraju se arhivi, na vidjelo izlaze novi dokumenti... Kakva bi to bila znanost, pa tako i povijesna, koja ne bi na taj način bila revizionistička? To je revizionizam u onome pozitivnome smislu. Stoga je i ova knjiga Danijela Tatića u mnogočemu revizionistička. Tatić u svojim tekstovima, koji su sad objedinjeni na jednome mjestu, jasno pokazuje kako suvereno vlada materijom, a to je Prvi svjetski rat. Tatić je svoje znanje godinama unatrag već dokazao po objavljenim knjigama i radovima, i jedan je od rijetkih povjesničara u Hrvatskoj koji su si za područje svoga interesa uzeli Prvi svjetski rat. Ja se volim šaliti, pa reći kako je njegova radna soba pravi „ratni kabinet“. Jer u njoj sve vrvi knjigama na temu Prvoga svjetskog rata, što starijima, što novijima, na sve strane ispadaju i vire svakakvi materijali, i sve upućuje na to da je Tatić duboko, duboko u temi. Ova knjiga to dokazuje. Jer se Tatić ne drži neke političke korektnosti koja ubija svaku slobodnu misao. Tatić se ne drži „službene“povijesti. Tatić se ne boji da ga prozovu revizionistom. Tatić se ne boji s bilo kime ući u polemiku argumentima. Tatić jednostavno voli kopati, i kopati, i čitati, i razmišljati, i argumentirati. Kod njega je činjenica svetinja. Interpretacija je nešto drugo, to je sloboda svakoga autora. Ali i ta slobodna interpretacija mora se na nečemu temeljiti. To trebaju biti činjenice. Oko interpretacije se možemo ili ne moramo s autorom složiti, ali činjenice bi trebale biti neoborive. Tatić se u ovoj knjizi, u svojim tekstovima oslanja na mnoštvo činjenica i podataka. Svaki njegov tekst u ovoj knjizi vrvi činjenicama i podacima. Ovi njegovi tekstovi bit će mnogima novi prozor u povijest Prvoga svjetskog rata, pa čak i onima koji drže da znaju nešto više o njemu od većine. Tatić se u tekstovima nije zadržao samo na pitanju Prvoga svjetskog rata na hrvatskome području i okolnim zemljama. On se bavi i ratom na globalnoj razini, što također dokazuje koliko suvereno vlada ovom temom. Kao što se i mnogi drugi autori na svjetskoj razini i danas bave ovom temom, i donose neke nove spoznaje, zaključke, interpretacije. Zapravo, kako ne očekivati novitete, ako se zna da se mnogi povjesničari ni nakon više od sto godina od njegovog početka još uvijek ne mogu složiti oko uzroka i povoda Prvoga svjetskog rata. Već i oko toga postoje podjele koje traju desetljećima. Čitateljima će iz ove knjige biti i jasno zašto je tome tako. Puno je mitova, puno onoga što je nametnula pobjednička strana kao jedinu, „službenu“istinu. Doista se trebala navršiti stogodišnjica Prvoga svjetskog rata, da bi se i u Hrvatskoj o njemu počelo više pisati i objavljivati. Jer dotad se u Hrvatskoj mogao gotovo steći dojam da je to bio tamo neki rat koji baš i nije nešto zahvatio tadašnju Hrvatsku i Hrvate. Toliko se o tome malo pisalo i objavljivalo, kao da nikoga i ne zanima, kao da nismo bili dio te velike svjetske klaonice, kao da tisuće i tisuće Hrvata nije ostavilo svoje živote na europskim bojišnicama, kao da tisuće i tisuće hrvatskih obitelji nije ostalo bez svojih najbližih. Sve je to bila posljedica činjenice da je Kraljevina Srbija 1918. godine završila na pobjedničkoj strani, da su Hrvati završili na gubitničkoj, i da su ušli u državni savez s Kraljevinom Srbijom koja je odmah nametnula svoje viđenje povijesti. Povijest je pripala pobjedniku, a gubitnik više nije imao pravo glasa. Takav pristup nastavio se i u drugoj Jugoslaviji, u pogledu Drugoga svjetskog rata. Bila je samo jedna istina, ona komunistička. Na žalost, ni osamostaljenjem Hrvatske nije se baš puno promijenilo u pogledu istraživanja Prvoga svjetskog rata. Fokus je bio na Drugome svjetskom ratu. Osim što je bilo očekivano da će se sad slobodno moći sve istraživati, Drugi svjetski rat do danas je ostao i područje za političke manipulacije, sukobljavanje ideologija. U Prvi svjetski rat nitko baš nije dirao niti ga je nešto posebno zanimalo. Što reći na činjenicu da nismo imali povjesničara stručno profiliranoga za istraživanje Prvoga svjetskog rata, da nije bilo znanstvenog projekta na tu temu. Da, obrađivale su se neke teme, ali one su mahom bile dio tadašnjega civilnog života. Tek posljednjih godina, uoči stote godišnjice od početka Prvoga svjetskog rata, počelo se živahno pisati i objavljivati baš o ratu, bitkama, vojskovođama... Bez ikakve zadrške mogu reći da je Despot infinitus u tome imao veliku ulogu sa svojim izdanjima, među kojima su i već dosad objavljene Tatićeve knjige. Mi ćemo nastaviti i dalje tako, a ova nova Tatićeva knjiga još je jedan važan doprinos u istraživanju Prvoga svjetskog rata. Knjiga će čitateljima sigurno otvoriti nove prozore, nove vidike, i svakako će izazvati nove rasprave i polemike. Zato je i objavljena!

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.