Publication:

Vojna Povijest - 2021-04-05

Data:

Hrvati austrougarske vojske u velikoj Galicijskoj bitki 1914. godine

Sadržaj

Tekst i foto: Filip Katanić

Na području današnje južne i jugoistočne Poljske te zapadne Ukrajine u ljetu 1914. godine odigrala se jedna od najvećih bitaka Prvoga svjetskog rata. Bitka se odigrala na području Galicije, austrijske krunovine i jedne od mnogobrojnih zemalja ili provincija nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije. U austrijskoj Galiciji sukobile su se ogromne vojske austrougarskoga i ruskoga carstva, uz koncentraciju dotad neviđene snage. Ova se bitka u vojnoj literaturi, međunarodnoj i hrvatskoj historiografiji, naziva Galicijskom bitkom. Od 15. kolovoza do 26. rujna 1914. na bojišnicama zapadne i istočne Galicije, dugima otprilike 500 i dubokima otprilike 250 kilometara, sukobile su se prvo četiri, a zatim pet ruskih vojski protiv prvo tri, a zatim četiri austrougarske vojske s dodatnim pomoćnim snagama. Ratne operacije odvijale su se u trima glavnim fazama, a svaku fazu obilježili su veliki manevarski pokreti ogromnih snaga u ljudstvu i tehnici. Dakle, na samome početku Prvoga svjetskog rata, kada nitko nije mogao predvidjeti kako će se ratne operacije odvijati, a pozicijski rovovski rat, koji je obilježio većinu ovoga rata, činio se kao daleka apstrakcija, četiri milijuna vojnika, dva milijuna konja i više od 8000 topova s obiju strana borilo se u manevarskome ratu diljem Galicije s jednim ciljem: potpunim uništenjem neprijatelja. Po ljetnome suncu na galicijskim poljima vojnici su u velikim masama jurišali jedni na druge, često se borili bajunetama prsa o prsa, konjaništvo jurišalo u velikim formacijama otvorenim poljem, a konjanici s isukanim sabljama i kopljima borili se međusobno kao u neka prošla vremena. No zbilja govori da je priča išla dalje, konjanici su se borili s pješaštvom i topništvom i prevaljivali velike udaljenosti u raznim misijama. Slika koja nikako ne odgovara okviru 20. stoljeća, a opet, dogodila se prije samo stotinu godinu. Također slika koja nikako ne odgovara predodžbi Prvoga svjetskog rata kakvu većina ljudi ima: rovovi, otrovni plinovi, strojnice koje kose vojnike jurišajući na neprijateljske položaje, a kasnije i tenkovi, zrakoplovi i čuda tadašnje najmodernije tehnologije. Kao što je poznato, dva glavna vojno-politička bloka ušla su u Veliki rat, koji je kasnije prozvan Prvim svjetskim ratom: Antanta (Velika Britanija, Francuska, Rusija, Srbija i Crna Gora) i Središnje sile (Austro-Ugarska, Njemačka i nominalno Italija, koja je po otpočinjanju neprijateljstava ostala neutralna, da bi tijekom 1915. godine ušla u rat na strani Antante). U Europi su se ovi blokovi sila sukobili na trima bojištima: Zapadnomu, Istočnomu i Balkanskomu. Na Zapadnome bojištu njemačka vojska sukobila se s belgijskom, francuskom i britanskom vojskom. Na Istočnome bojištu austrougarska i njemačka vojska s jedne strane sukobile su se s ruskom vojskom s druge strane, dok se na Balkanskome bojištu sukobila austrougarska sa srpskom i crnogorskom vojskom. Dakle, Središnje sile vodile su rat na dvama bojištima u početnoj fazi rata. Njemačka na Zapadnome i Istočnome, a Austro-Ugarska na Balkanskome i Istočnome bojištu. I dok je Njemačka vodila rat protiv četiriju neprijatelja na dvama bojištima, Austro-Ugarska je vodila rat protiv dvaju neprijatelja na dvama bojištima: Rusije na Istočnome i Srbije i Crne Gore na Balkanskome bojištu. S druge strane, Rusija je 1914. godine prvo vodila rat na jednome bojištu, Istočnomu, ali protiv dvaju neprijatelja, Austro-Ugarske i Njemačke, da bi kasnije, ulaskom Osmanskoga Carstva u rat na strani Središnjih sila, otvorila i bojište na Crnome moru, Kavkazu i u Aziji protiv ove države. Dakle, Galicijska bitka na Istočnome bojištu bila je jedna od uvodnih bitaka Prvoga svjetskog rata, koje karakteriziraju manevarski rat, juriši pješaštva s isukanim bajunetama na neprijatelja i konjanički juriši, stilom i načinom borbe primjereniji Napoleonovim ratovima nego suvremenomu ratu 20. stoljeća. Tri faze i pet bitaka Ova velika Galicijska bitka odvijala se u trima fazama, u kojima se odigralo pet velikih bitaka uz manje borbe koje se kolektivno nazivaju Galicijskom bitkom 1914. godine. Spomenutih pet velikih galicijskih bitaka bili su krvavi frontalni okršaji u pokušaju obiju strana da potpuno unište protivnika. Prva velika bitka odigrala se kod poljskoga grada Krasnika, koji se nalazi 180 kilometara južno od Varšave, od 23. do 25. kolovoza. Druga bitka odigrala se istočno od Krasnika od 26. kolovoza do 2. rujna te dobila ime po selu Komarow gdje je bilo težište vojnih operacija. Istodobno s ovom bitkom, na istočnoj galicijskoj bojišnici od 26. kolovoza do 2. rujna vođena je i Prva bitka za Lemberg. Dok je na zapadnoj galicijskoj bojišnici 1. austrougarska vojska pod zapovjedništvom generala Viktora von Dankla od 26. kolovoza do 11. rujna vodila bitku za Lublin, grad koji se nalazi 150 kilometara jugoistočno do Varšave, koji je predstavljao važno željezničko čvorište Ruske Poljske 1914. godine, od 6. do 11. rujna na istočnoj galicijskoj bojišnici vođena je Druga bitka za Lemberg. Ova bitka, najkrvavija od galicijskih bitaka 1914. godine, bila je kulminacija velike Galicijske bitke i o njezinu ishodu uvelike je ovisio daljnji tijek rata ne samo na galicijskome, nego i na čitavome Istočnom bojištu. Prvu fazu obilježilo je, od 15. kolovoza do 2. rujna, obostrano ofenzivno djelovanje austrougarske i ruske vojske na različitim dijelovima bojišnice. Prvo je austrougarska vojska na bojišnici zapadne Galicije napala ruske vojske i pobijedila ih u dvjema velikim bitkama kod Krasnika i Komarowa u današnjoj južnoj Poljskoj. Istodobno s ovim austrougarskim manevrom, ruska vojska poduzela je ofenzivu na bojišnici istočne Galicije i u seriji bitaka teško porazila austrougarske snage. Ove se bitke nazivaju Prvom bitkom za Lemberg, njemački naziv za današnji Lavov, gospodarsko, kulturno i prometno središte današnje zapadne Ukrajine, ondašnji glavni grad Galicije. Tako su na poljima, rijekama, močvarama, po šumama i livadama istočne Galicije vođene bitke kod Zoločiva i na Zlotoj Lipi (rijeka Zlatna Lipa u istočnoj Galiciji teče 70 kilometara istočno od Lavova i utječe u Dnjestar) od 26. do 28. kolovoza 1914., na rijeci Gnjiloj Lipi 29. i 30. kolovoza te oko Lemberga (Lavova) od 29. kolovoza do 1. rujna 1914. godine. Tako je prva faza Galicijske bitke završila ruskom okupacijom galicijske prijestolnice Lemberga (Lavova) 2. rujna i teškim porazom austrougarskih vojski na istočnoj galicijskoj bojišnici. Međutim, kako su austrougarski uspjesi na zapadnim galicijskim bojišnicama u dvjema velikim bitkama kod Krasnika i Komarowa poništili ovaj početni ruski uspjeh, krajnji je ishod Galicijske bitke još uvijek bio neizvjestan i poraz je vrebao i jednu i drugu stranu. Drugu fazu obilježila je, od 2. rujna do 11. rujna 1914., promjena težišta vođenja ratnih operacija sa zapadnoga na istočni dio galicijske bojišnice. U ovoj je fazi austrougarsko zapovjedništvo sve karte stavilo na napad na ruske snage na području istočne Galicije i njihovo odbacivanje u pozadinu, oslobađanje Lemberga te u konačnici konso lidaciju svoga općeg strateškog položaja radi prebacivanja snaga na zapadnu galicijsku bojišnicu i nastavka ofenzivnih operacija u Ruskoj Poljskoj. Ova serija bitaka naziva se Drugom bitkom za Lemberg, koja je trajala od 6. do 11. rujna i jedna je od najtežih bitaka kroz koje je austrougarska vojska prošla u Prvome svjetskom ratu. Ukratko, u ovoj je fazi austrougarska vojska nastojala povratiti izgubljenu inicijativu koja je zbog ruske premoći prešla na rusku stranu. Istodobno s ovim bitkama, odigravala se Bitka za Lublin, grad u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj, u kojoj se jedna austrougarska vojska prvo sukobila s jednom, a kasnije dvjema i pol ruskim vojskama. Treću fazu Galicijske bitke, od 12. rujna do 26. rujna, obilježilo je opće povlačenje austrougarske vojske s najvećega dijela teritorija Galicije u unutrašnjost Austro-Ugarske Monarhije i početak pozicijskoga, rovovskoga načina ratovanja koji je obilježio daljnji tijek Prvoga svjetskog rata, ne samo na Istočnome, nego i na ostalim bojištima. I premda su se vojne operacije na području Galicije vodile i u listopadu, studenome i prosincu 1914. godine, nisu bile takvoga intenziteta kao početni sudar ruskoga i austrougarskoga carstva u prvome naletu kolovoza i rujna. Ovaj sudar bio je toliko intenzivan da su gubitci austrougarske vojske bili veći od predratnoga ukupnog broja čitave ove vojske u mirnodopskome sastavu. Drugim riječima, austrougarska vojska, stvarana kroz 50 godina do 1914. godine, čiji su se časnici i vojnici uvježbavali za jedan veliki svjetski rat razvijajući zajednički duh vojske, doživjela je ozbiljan udarac koji ju je gotovo uništio na samome početku toga rata, nakon mjesec i pol dana borbi. Razmjeri katastrofe za AustroUgarsku Monarhiju i njezinu vojsku na samome početku rata nisu mogli biti gori. Zanemarena uloga Hrvata, vojnika i časnika No ono što je najzanimljivije jest da hrvatska čitateljska javnost sve dosad, dok prije samoga Božića 2020. godine nije izišla knjiga „Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske Monarhije“autora ovih redaka, u izdanju Despot infinitusa iz Zagreba, nije bila upoznata s činjenicom da su u ovoj velikoj Galicijskoj bitki sudjelovali brojni hrvatski vojnici i časnici u sklopu austrougarske vojske. Dok su okolnosti izbijanja rata, predaje austrougarskoga Ultimatuma Kraljevini Srbiji 23. srpnja 1914., mobilizacije, austrougarske objave rata Srbiji i njezina napada na nju, relativno poznate, a o ratnim operacijama na Balkanskome bojištu dosad se dosta pisalo u hrvatskoj historiografiji i publicistici, o kolosalnim događajima na galicijskoj bojišnici, sudbonosnima za samu egzistencijalnu opstojnost Austro-Ugarske Monarhije, ne postoji u hrvatskoj historiografiji ili publicistici nijedna objavljena cjelovita vojna studija koja bi analizirala način vođenja ratnih operacija u toj bitki ni što je ona značila za njezine sudionika i koje su bile njezine posljedice. Isto tako nijedan rad iz vojne povijesti nije isticao ulogu Hrvata, vojnika i časnika austrougarske vojske u ovoj bitki, a ona je bila itekako značajna jer su Hrvati u Galiciji na samome početku rata bili brojni. Također, kako je ishod Galicijske bitke bio uzorkom da se čitav rat na Istočnome bojištu pretvori u dugotrajni, iscrpljujući sukob zaraćenih strana koji je potrajao tri i pol krvave godine i doveo do propasti dvaju carstava, austrougarskoga i ruskoga, tim više je važnost same Galicijske bitke 1914. godine veća. Premda su se pojedini povjesničari, pogotovo u novije vrijeme, bavili sudjelovanjem hrvatskih postrojbi u Prvome svjetskom ratu, o sudjelovanju Hrvata u Galicijskoj bitki nitko dosad nije pisao. Ova je bitka do danas bila potpuno nepoznata i neobrađena u hrvatskoj historiografiji i vojnoj znanosti. Davne 1943. godine, u jeku Drugoga svjetskog rata, hrvatski vojni povjesničar Slavko Pavičić dao je u svojoj knjizi „Hrvatska ratna i vojna povijest“, objavljenoj u Zagrebu, samo kratki pregled onoga što se dogodilo u Galiciji i sudjelovanju Hrvata u velikoj Galicijskoj bitki 1914. godine. Ovako piše Pavičić: „Borbe u Galiciji u kolovozu 1914. i sliedećih mjeseci nadasve su zanimljive, posebno za nas Hrvate, jer se u njima odlučivala i naša sudbina i jer su u njima sudjelovale i brojne hrvatske čete raznog oružja, i one, koje su razštrkane i dodieljene kao posebne bojne i pukovnije po vojnim zborovima bivše monarhije, i one, koje su kasnije iz Srbije prebačene na sjever. U Prvom redu bili su tu Bosanci i Hercegovci, čije su pukovnije i lovačke bojne bile dodieljene vojnim zborovima, koji su bili u posadama izvan područja Hrvatske, pa zatim karlovačka 96. pješačka pukovnija i sriemska pukovnija broj 70, koje su u sklopu Temešvarskog VII. vojnog zbora prebačene još sredinom kolovoza na sjever, pa bosanska pješačka pukovnija BH 3, koja je nakon nesretne bitke kod Šabca, u kojoj se baš ona osobito iztakla, prebačena na sjever s 2. vojskom.“Također, Pavičićeva knjiga, koliko god dobro i kvalitetno napisana, jer je i sam bio sudionik Prvoga svjetskog rata, ipak ne kazuje sve. Kako vidimo, Pavičić navodi samo tri postrojbe austrougarske vojske u kojima su se borili hrvatski vojnici u Galiciji, bez navođenja hrvatskih časnika i zapovjednika. A upravo je njihov broj, kao i broj postrojbi u kojima su služili Hrvati, znatno veći nego što se dosad pisalo i nagađalo. Stoga knjiga koju sam napisao prvi put na svjetlo dana donosi cjelovitu priču o onome što se dogodilo u Galiciji u ljetu 1914. godine i što su hrvatski vojnici i časnici pritom prošli. Pored toga, knjiga donosi i broj poginulih i stradalih Hrvata u ovoj bitki. Razlozi za ovakav izravan pristup u pisanju knjige su očigledni: događaji na Istočnome bojištu imali su prvorazredno vojno značenje u ovoj prvoj, uvodnoj fazi rata. Štoviše, s područja hrvatskih povijesnih zemalja značajne su vojne snage usmjerene na rusko, a ne na srpsko bojište na početku rata. Tako su pet od osam pješačkih pukovnija Zajedničke carske i kraljevske vojske i zagrebačka lako-streljačka bojna poslane u Rusiju, a ne na Balkan. K tome, sedam od 12 hrvatskih časnika austrougarske vojske najvišega zapovjednog ranga raspoređeno je u Galiciji, a ne u Srbiji. S druge strane, Rusija je postavila gotovo pet i pol puta više vojnika protiv Dvojne Monarhije na bojno polje, dok je na galicijskim bojišnicama s obiju strana bilo gotovo tri puta više konja i čak 10 puta više topničkoga naoružanja nego na objema zaraćenim stranama na Balkanskome bojištu. U krajnjoj liniji, Rusija je bila mnogo opasniji neprijatelj Austro-Ugarskoj od Srbije i Crne Gore 1914. godine. Borbe u Galiciji daleko su premašivale opsegom i značajem one na Balkanskome bojištu, bile su dugotrajnije i kompleksnije s obzirom na veličinu prostora i brojnost vojski na terenu, a na Balkanskome bojištu, uza sve poraze i gubitke, austrougarskoj vojsci ipak nije prijetila takva opasnost poput one u Galiciji. Koji su to Hrvati bili onda sudionici ove velike sudbonosne bitke? Najbolje bi bilo krenuti redom, od časnika najvišega prema časnicima najnižega zapovjednog ranga. Feldmaršal Svetozar Borojević u hrvatskoj povijesnoj znanosti i publicistici najpoznatiji je hrvatski vojskovođa Prvoga svjetskog rata. Međutim, o njemu i njegovu vojnom djelovanju na početku Prvoga svjetskog rata malo se zna upravo zato što je svjetsku slavu i reputaciju neslomljivoga vojskovođe i branitelja Austro-Ugarske Monarhije stekao u kasnijoj fazi rata. Upravo se u ovoj knjizi prvi put ističe njegova uloga u Galicijskoj bitki i nastanak Borojevića kao uspješnoga vojskovođe. Također, analizira se način na koji je Borojević poduzimao ratne operacije i po čemu je on bio poseban u odnosu na druge austrougarske zapovjednike. Za svoje zasluge u Galicijskoj bitki Borojević je posthumno dobio najviše austrougarsko vojno odlikovanje, Željezni križ reda Marije Terezije, jer je bio jedan od rijetkih uspješnih austrougarskih zapovjednika u Galiciji. Borojević je prozvan „Lavom sa Soče“jer je tri i pol godine na Talijanskome bojištu odolijevao napadima superiornih neprijateljskih snaga, tako da je jasno da je legenda o Borojeviću nastala u kasnijoj fazi rata, premda bi se moglo opravdano tvrditi da je Borojević bio i „Lav u Galiciji“. Upravo ova knjiga pokazuje i zašto. Osim Borojevića u ovoj bitki istaknuli su se i hrvatski generali Pavao Puhallo von Brlog, Anton Lipošćak, Stjepan Ljubičić, Georg Edler von Miščević, Viktor Simon Njegovan, mlađi brat poznatijega admirala Maksimilijana Njegovana, Ivan Nikić te pukovnici Martin Radičević i Otmar Babić. Oni su također zapovijedali značajnim formacijama u glavnim austrougarskim vojskama, sudjelovali u glavnim bitkama, istaknuli se i bili odlikovani, ali relativno gledajući, samo su se imena Puhalla, Lipošćaka, Njegovana i Ljubičića otela općemu zaboravu i spominjala u kasnijoj austrijskoj historiografiji. Uz ova imena prosječnomu čitatelju ništa neće značiti ime Lothara Rendulića, tada poručnika austrougarske vojske, koji je svoje vatreno krštenje doživio u Galiciji. Vojni povjesničari Drugoga svjetskog rata itekako znaju tko je bio general Lothar Rendulić u tome ratu i koja je bila njegova uloga, no manje je poznat njegov ratni put u Prvome svjetskom ratu 25 godina ranije. U nastavku će čitatelji saznati zašto je njegovo ime tako zanimljivo i značajno za vojnu povijest 20. stoljeća. Opet, kao i u Borojevićevu slučaju gdje je „Lav sa Soče“spavao gotovo 100 godina, a probudila ga je obljetnica Prvoga svjetskog rata, imena ovih časnika uskrsnula su u recentnoj međunarodnoj literaturi i dobila određeni historiografski prostor u domaćim radovima, ali opet nedovoljan, s obzorom na njihovu ulogu u velikim ratnim zbivanjima. Posebnu je ulogu u ratnim operacijama 1914. godine odigrao potpuno nepoznati časnik hrvatskoga podrijetla Oskar von Hranilović. Hranilović je na početku rata bio na čelu austrougarske vojno-obavještajne službe – „Evidenzbüro“. On je bio zadužen za prikupljanje, ocjenu i pravilnu distribuciju obavještajnih podataka o vojnoj snazi neprijatelja. Konkretno, Hranilović je raspolagao brojnim izvještajima s terena o kretanju i snazi ruskih postrojbi u Galiciji i odigrao je vrlo važnu ulogu u spasu austrougarske vojske već na samome početku rata kada je Galicijska bitka bila u kritičnim trenutcima, a austrougarska vojska na rubu potpunoga poraza. Ova se knjiga također prvi put bavi i njime, jer je Hranilović potpuno nepoznat hrvatskoj akademskoj i publicističkoj publici i o njemu se uopće nije pisalo. Gotovo je nevjerojatno što nitko nije obratio pozornost na ovoga visokog časnika, na čelu tako važne institucije kao što je vojno-obavještajna služba, jedne značajne vojske koja je sudjelovala u Prvome svjetskom ratu. Jer, koliko god bila istinita činjenica da je Austro-Ugarska u velikoj mjeri izgubila status velike sile do 1914. godine, ipak je njezina vojska bila još uvijek značajna vojna sila, dobro organizirana i opremljena, s vrlo profesionalnim časničkim zborom, razvijenom vojno-znanstvenom djelatnošću i u pojedinim segmentima opremljena naprednijim tipovima naoružanja od svojih neprijatelja. U krajnjoj liniji, koliko god današnja predodžba o austrougarskoj vojsci bila negativna, a ova vojska doživljavana kroz Hašekove prikaze u „Doživljajima dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu“kao groteska, ostaje činjenica da je ta vojska izdržala tijekom rata sve moguće i nemoguće napore, nije se raspala, a njezin je kraj korespondirao s prestankom AustroUgarske Monarhije kao države u studenome 1918. godine. Davno nakon početnih udara 1914. godine, povodom kojih su se Antantini vojni stručnjaci nadali da će se ova vojska sama od sebe raspasti pri snažnome naletu neprijateljskoga oružja. S toga aspekta može se zaključiti da su ova knjiga i prvo poglavlje o procesu raspada austrougarske vojske, koji je zahvatio stotine tisuća Hrvata u ovoj vojsci, utjecali i na političku sudbinu Hrvatske 20. stoljeća. Osim ovih najistaknutijih i najviše rangiranih časnika, mnogi hrvatski časnici nižega ranga ratovali su na ruskome bojištu. Nalazimo ih u činovima od pukovnika do poručnika. U činu pukovnika nalazimo Milana Grubića, natporučnika Augusta Marića te kasnije u povijesti zapisanoga, a 1914. godine anonimnoga poručnika Lothara Rendulića. Uz njih, topnički poručnik Janko Švrljuga, Zagrepčanin koji se istaknuo u borbama za tvrđavu Przemyśl, jedan je od najpoznatijih protagonista događaja na Istočnome bojištu 1914. godine. Švrljugina sudbina stvarno je zanimljiva, od ratnoga heroja preko ruskoga zarobljenika, do časnika u Drugome svjetskom ratu u starijim godinama života. Osim Švrljuge u konjaničkim postrojbama carske i kraljevske vojske bili su i pojedini sinovi uglednih obitelji hrvatsko-slavonskoga plemstva. Tako su u Galiciji ratovali grof Juraj OršićSlavetićki, Davorin Turković von Kutjevo i Otto von Klobučar. Ovi su konjanički časnici, kao i Švrljuga, vidjeli borbu izbliza i njihovi zapisi i dojmovi prikazani su u ovoj knjizi. Od postrojbi koje su se popunjavale s hrvatskih područja, odnosno teritorija Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, na galicijskoj bojišnici borile su se petrovaradinska 70. pješačka pukovnija, karlovačka 96. pješačka pukovnija, 5. i 12. ulanska konjanička pukovnija i zagrebačka 31. poljsko-streljačka bojna. Od postrojbi koje su se popunjavale izvan teritorija Trojednice, Hrvati su se borili u svim bosansko-hercegovačkim pješačkim pukovnijama, od 1. do 4. te u 1. bosansko-hercegovačkoj poljsko-lovačkoj bojni. Zatim u 6. pješačkoj pukovniji, 87. pješačkoj pukovniji, 97. pješačkoj pukovniji i 2. husarskoj konjaničkoj pukovniji, dok je kao samotni topnik Janko Švrljuga branio čast Hrvata u 5. pukovniji tvrđavnoga topništva. Sveukupno je tako u Galiciju otišlo 18 000 hrvatskih vojnika i časnika, broj koji je činio jednu pješačku diviziju. Sve su postrojbe u kojima su služili Hrvati iskusile borbu, imale značajne uloge u glavnim bitkama i hrabro se borile s velikim gubitcima. U knjizi se rekonstruira njihov ratni put, prate borbena djelovanja i sudbine pojedinaca koji su u nemalome broju slučajeva nestali u ratnome vihoru i nikad više nisu vidjeli svoju domovinu. Upravo zato, a i zbog toga što se o Galicijskoj bitki iz 1914. godine toliko malo zna, u ovoj se knjizi prvi put donose informacije o poginulim, ranjenim, nestalim i zarobljenim Hrvatima koji su sudjelovali u Galicijskoj bitki. Ovi su popisi rađeni prema dostupnim arhivskim izvorima i poznatim podatcima iz „Popisa gubitaka“austrougarskoga Ministarstva rata, objavljenih u Beču 1914. godine, i najnovijim istraživanjima iz literature. Budući da je općepoznato da je Austro-Ugarska Monarhija bila višenacionalna i višeetnička država (15 jezika govorilo se na području Austro-Ugarske Monarhije), uloga Hrvata u ovoj prvoj velikoj bitki Prvoga svjetskog rata, koju je vodila austrougarska vojska, tim je veća. Etnički sastav carstva nije se odražavao ravnomjerno na etnički sastav vojske. Austrijski Nijemci tako su činili 24 posto ukupnoga stanovništva, što je svakako bila manjina, no činili su većinu u časničkome i dočasničkome sastavu vojske te u pričuvnome sastavu. Također, kako ističe Manfried Rauchensteiner u svojoj knjizi „Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije“, u pričuvnome sastavu časnika i dočasnika dominirali su Nijemci, koji su bili višega stupnja obrazovanja od ostalih pa su ispunjavali uvjete za prijam u vojne škole i akademije te pomorske akademije. Tako je 1911. godine od 98 generala i 17 811 časnika austrougarske vojske čak 76,1 posto bilo Nijemaca, 10,7 posto Mađara, 5,2 posto Čeha, uz manji broj Slovaka, Rusina, Poljaka, Rumunja, Slovenaca, Srba i Talijana. U pričuvnim sastavima čak 56,8 posto časnika i dočasnika bili su austrijski Nijemci, 24,5 posto Mađari i 10,6 posto Česi. Hrvati su također imali neravnomjeran udio u vojsci s obzirom na veličinu teritorija i ukupan broj stanovnika, ali za razliku od Nijemaca on je bio negativan. Ukupno je područje Trojednice i Bosne i Hercegovine činilo nešto manje od 10 posto ukupnoga teritorija carstva, ali je tijekom rata s područja ovih zemalja mobilizirano između 13 i 14 posto stanovništva. No disparitet je očit: samo 2,7 posto časnika i dočasnika Hrvata nalazimo u prvome sastavu, 1,9 posto u pričuvnim sastavima, dok je 9,2 posto činilo vojnički sastav. Po etničkoj strukturi vojničkoga sastava, austrougarska vojska 1914. godine izgledala je ovako: među vojnicima je bilo najviše Nijemaca, čak 26,7 posto, zatim Mađara 22,3 posto (s time da se ovdje misli na vojnike koji su živjeli na teritoriju Ugarske, a nisu nužno mađarske nacionalnosti, primjerice Slovaci, Rumunji i drugi), 13,5 posto Čeha, 8,5 posto Poljaka, 8,1 posto Ukrajinaca, 6,4 posto Rumunja, 3,8 posto Slovaka, 2,6 posto Slovenaca i 1,4 posto Talijana. Hrvat na čelu austrougarske vojno-obavještajne službe Točno dva tjedna prije sarajevskih hitaca koji su bili okidač svjetskoga rata, hrvatski pukovnik austrougarske vojske Oskar Hranilović von Cvetassin preuzeo je „Evidenzbüro“– austrougarsku vojno-obavještajnu službu. Za razliku od svojih hrvatskih kolega časnika, Hranilović je imao kombiniranu karijeru obavještajnoga časnika i zapovjednika na terenu. Rođen je u Zagrebu 1867. godine, a umro je u Beču 1933. godine. Nakon završetka Vojne akademije u Beču 1889. godine raspoređen je kao poručnik u službu zagrebačke 53. pješačke pukovnije. Odmah na početku 20. stoljeća Hranilović počinje raditi u obavještajnome uredu glavnoga stožera austrougarske vojske u Beču. Zatim slijedi razdoblje kada je bio vojni „attaché“i načelnik vojnoga stožera pri diplomatskim misijama Austro-Ugarske Monarhije, prvo u Bugarskoj u Sofiji od 1907. godine, a zatim u Rumunjskoj u Bukureštu od 28. lipnja 1913., točno godinu dana prije Sarajevskoga atentata. Kao vojni „attaché“Hranilović je bio zadužen za prikupljanje vojno-obavještajnih podataka i suzbijanje kontraobavještajnih djelatnosti protiv Monarhije. S obzirom na vrlo neizvjestan stav Rumunjske u budućem ratu, Hranilovićev položaj bio je delikatan: bio je zadužen za prikupljanje informacija i o potencijalnome neprijatelju (Rusiji, Srbiji i Crnoj Gori), ali i o zemljama koje su načelno bile u prijateljskome, savezničkome odnosu s Monarhijom, premda su postojale opravdane sumnje u njihove namjere prema njoj (upravo Rumunjska). Međutim, Hranilović je odlično obavio posao u Bukureštu jer je ostavio dobru mrežu suradnika od kojih je dobivao pouzdane informacije tijekom Galicijske bitke i koje su se pokazale dragocjenima. U Prvome svjetskom ratu dostigao je čin general-bojnika. Odmah po preuzimanju dužnosti Hranilović je pokazao organizacijsku sposobnost i vještinu: u kratkome roku brzo se snašao i obnovio austrougarske špijunske operacije na tlu Rusije. Kako se u prikupljanju podataka morao osloniti na druge izvore jer je mreža austrougarskih obavještajaca u Rusiji potpuno uništena Redlovom izdajom, Hranilović je intenzivnije počeo surađivati s obavještajnom službom austrougarskoga glavnog saveznika, njemačkim pandanom „Kundschaftsgruppe“, „Sekcijom IIIb“i poljskim ilegalnim pokretima koji su potkopavali rusku vlast u Ruskoj Poljskoj. Tako je Hranilović organizirao operaciju prikupljanja podataka iz skupštinskih rasprava ruske dume, izvještaja stranih atašea o ruskoj vojsci i iz svojih posebnih izvora, informacije stranih veleposlanstava u Petrogradu koje se tiču ruske vojske. Također, Hranilović je prikupljao i mnogo vrijednih podataka o stanju ruske željezničke mreže, njezinim kapacitetima, kvaliteti i smjerovima, posebno u poljskome izbočenju i Podilju, koje je graničilo s Galicijom, od agenata prerušenih u civilnu odjeću koji su kao poslovni ljudi putovali Rusijom. Kako se pokazalo, podatci koje je Hranilović prikupio većinom su bili vrijedni i točni, što je samo povećalo njegovu reputaciju sposobnoga i pouzdanoga operativca. Tako su s puno manjim proračunom od svojih protivnika, ograničenim novčanim sredstvima, nedostatkom materijalno-tehničkih sredstava za osnovni rad, uništenom mrežom suradnika i doušnika i kompromitiranim izvorima Hranilović i njegov „Evidenzbüro“započeli svoj rad u „Posljednjem ratu Austro-Ugarske“. Od Borojevića do Rendulića: hrvatski časnici od najvišega do najnižega zapovjednog ranga u Galiciji Svetozar Borojević u hrvatskoj povijesnoj znanosti i publicistici najpoznatiji je hrvatski vojskovođa Prvoga svjetskog rata. Međutim, o njemu i njegovoj ulozi u Galicijskoj bitki 1914. godine jako se malo zna. Razumljivo, s obzirom na to da se lik i djelo „Lava sa Soče“, kako su suvremenici nazivali Borojevića i kako je ostao upamćen u historiografiji zbog svoje uloge branitelja Austro-Ugarske Monarhije na Jugozapadnome odnosno Talijanskome bojištu od prvo talijanske, a zatim i združene vojske Antante (francuske, britanske i talijanske postrojbe), uglavnom veže za kasnije razdoblje Prvoga svjetskog rata. No Borojević je svoju reputaciju i slavu stekao u Galiciji 1914. godine i zbog njegovih su ga zasluga, kako navodi Danijel Tatić u biografiji „Feldmaršal Svetozar Borojević“, „Mađari gledali kao u Boga“. Prije početka rata Borojević je bio zapovjednik VI. vojnog zbora sa zapovjednim mjestom u Košicama u današnjoj Slovačkoj. Kada je objavljen rat Rusiji, s činom generala austrougarske vojske raspoređen je u 4. austrougarsku vojsku pod zapovjedništvom generala Moritza von Auffenberga i poslan u središnju Galiciju, odakle je započeo veliku Galicijsku bitku. Borojević je vatreno krštenje imao u Bitki kod Komarowa, koja se, kako je rečeno ranije, odigravala u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj od 26. kolovoza do 2. rujna 1914. godine. U ovu je bitku Borojević ušao na čelu svojega košićkog VI. zbora i u nizu doista teških, krvavih i zahtjevnih borbi izišao je kao pobjednik. Upravo zbog ove bitke Borojević je posthumno, 1931. godine, odlikovan za svoje zasluge najvišim austrougarskim vojnim odličjem – Viteškim križem Marije Terezije prvoga razreda, što ga čini, osim po najvišem rangu feldmaršala koji je dosegao krajem 1917. godine, i najodlikovanijim hrvatskim i slavenskim visokorangiranim časnikom austrougarske vojske. Kako je i zašto Borojević odlikovan u Bitki kod Komarowa detaljno se izlaže u knjizi, pa se domaćim čitateljima prvi put predočava i ova ratna epizoda „Lava sa Soče“. Drugi najviše rangirani hrvatski časnik u Galiciji bio je general topništva Pavao Puhallo von Brlog. Prije rata Puhallo je bio zapovjednik V. vojnog zbora u Bratislavi, koja se tada nazivala Poszony na mađarskome jeziku, odnosno Pressburg u svojoj germaniziranoj verziji. Puhallo je, kao i Borojević, rođen u časničkoj obitelji, no nije uživao Borojevićevu popularnost izvan austrougarskih vojnih krugova. Početkom rata Puhallo je na čelu svoga zbora raspoređen u najjaču austrougarsku vojsku u Galiciji, 1. austrougarsku vojsku pod zapovjedništvom generala Viktora Dankla. Ova se vojska rasporedila u zapadnoj Galiciji i 20. kolovoza počela pokret prema sjeveru, u ondašnje poljsko izbočenje, današnje područje jugoistočne Poljske, u skladu s austrougarskim ratnim planom uništenja ruskih vojski u okupljanju u poljskome izbočenju. Puhallo je na čelu svoga zbora sudjelovao u Bitki kod Krasnika i Bitki za Lublin. Premda ga je vojni vrh pohvalio za vođenje V. zbora u ovim bitkama, Puhallo nije posebno odlikovan. Treći visokorangirani hrvatski časnik austrougarske vojske u Ga bio je Stephan Freiherr von Ljubičić, odnosno Stjepan barun Ljubičić. Ljubičić je relativno nepoznata figura u hrvatskoj vojnoj povijesti, povjesničari se nisu posebno bavili njegovom osobom, a u radovima o Prvome svjetskom ratu ne ističe se njegova uloga, što je svakako nepravedno prema generalu njegova ranga koji je prošao cijeli Prvi svjetski rat. Ljubičić je odmah na početku rata u Galiciji imao priliku pokazati svoje ratničko umijeće. Poput Puhalla, raspoređen je u najjaču borbenu formaciju austrougarske vojske u Galiciji, 1. austrougarsku vojsku generala Dankla, i poput Puhalla, sudjelovao je u dvjema velikim bitkama, onoj za Krasnik i onoj za Lublin. Bio je zapovjednik 45. divizije austrijskoga domobranstva, odnosno 45. „Landwehr“divizije u sastavu X. zbora 1. austrougarske vojske pod zapovjedništvom generala Dankla. Nakon njih još je jedna važna osoba hrvatske vojne povijesti sudjelovala u Galicijskoj bitki kao zapovjednik jedne austrougarske formacije. To je bio podmaršal Anton Lipošćak. Poput Borojevića, nije imao jakih veza ni zaštite u austrougarskoj vojsci, nego se svojim znanjem i trudom probijao u vojnoj nomenklaturi. Po karakteru je bio sličan Borojeviću, tvrdokoran, ozbiljan, odgovoran i ambiciozan, ali u pozitivnome smislu riječi, a ne častohlepan. No za razliku od Borojevića široj javnosti nije bio poznat prije rata niti je imenovan na tako visoke funkcije. Prije Prvoga svjetskog rata Lipošćak je od 13. listopada 1913. bio zapovjednik 2. pješačke divizije u Jaroslavu (poljski Jaroslaw, njemački Jaroslau) u sklopu X. vojnog zbora u Przemyślu s činom podmaršala. Kada je proglašeno pripremno stanje i neposredna opasnost od rata, Lipošćak je 1. kolovoza kao zapovjednik 2. pješačke divizije X. zbora premješten u Przemyśl. Nakon objave rata Lipošćak je na istome položaju razmješten u sastav 1. austrougarske vojske koja je zauzela svoj položaj na zapadu Galicije. Njegova je divizija prošla Bitku kod Krasnika i Bitku za Lublin, a Lipošćak je posebno pohvaljen za svoje držanje. Zanimljivo, u svojemu izvještaju na kraju Galicijske bitke Lipošćak se nije ustručavao kritizirati austrougarsko vrhovno vojno zapovjedništvo i pojedine nesposobne kolege časnike. No nije pao u nemilost te je nastavio svoj ratni put na Istočnome bojištu do samoga kraja rata. Još jedan nepoznati visokorangirani časnik austrougarske vojske hrvatskoga podrijetla koji je svoje vatreno krštenje doživio u Galiciji bio je brigadni general („generalmajor“) Georg Edler von Miščević. Miščević je 20. kolovoza 1914. imenovan zapovjednikom 2. pohodne brigade 19. pješačke divizije XVII. zbora u sastavu 4. austrougarske vojske pod zapovjedništvom generala Auffenberga, koja se rasporedila u središnjoj Galiciji i započela svoj pokret prema sjeveru na ruski teritorij 23. kolovoza. Miščević je sa svojom brigadom prošao Bitku kod Komarowa, Drugu bitku za Lemberg i austrougarsko povlačenje iz Galicije. Nakon Miščevića, nepoznati ugarski časnik hrvatskoga podrijetla, koji je ratovao u Galiciji na samome početku rata, bio je Johann odnosno Ivan Nikić. Dana 3. travnja 1914., neposredno prije izbijanja rata, Nikić je imenovan zapovjednikom 41. pješačke divizije ugarskoga domobranstva, odnosno 41. „Hónved“divizije u činu podmaršala. Po izbijanju rata Nikićeva „Hónved“divizija priključena je 3. austrougarskoj vojsci pod zapovjedništvom generala Rudolfa von Brudermanna, koja se rasporedila na istoku Galicije i prošla kroz sve teške galicijske bitke. Nakon početne katastrofe ove 3. austrougarske vojske krajem kolovoza 1914. godine Nikić će se naći pod Borojevićevim zapovjedništvom i nastaviti borbu u Galiciji sve do 27. prosinca 1914., kada je razriješen službe. Međutim, u nastavku je rata reaktiviran, da bi 22. prosinca 1917. dobio počasni čin generala pješaštva i 1. travnja 1918. konačno bio umirovljen. Za ratne zasluge dobio je brojna austrougarska vojna odlikovanja. Dalje prema rangu slijedi brigadni general Martin von Radičević. Radičević je 1913. godine umirovljen u činu brigadnoga generala s položaja zapovjednika 69. pješačke brigade. No, poput Miščevića, i Radičević je po izbijanju rata reaktiviran i imenovan zapovjednikom 4. pohodne brigade („Marschbrigade“). Radičevićeva brigada odmah je upućena u Galiciju, bez kalkulacija treba li je uputiti na Balkansko bojište, jer je matično pripadala budimpeštanskomu IV. zboru, koji je, kako smo vidjeli, prvotno raspoređen na gornju obalu Dunava i Save i sudjelovao je u teškim borbama sa srpskom vojskom iako su borbe u Galiciji već počele. Brigada je 28. kolovoza razmještena u sastav 3. austrougarske vojske generala Brudermanna. Zanimljivo je pritom da su se i dijelovi pojedinih hrvatskih postrojbi našli u sastaliciji vu ove brigade. Brigada je bila sastavljena od dviju pohodnih pukovnija. Sedmu pohodnu pukovniju činile su pričuvne bojne 32., 44., 69. i 3. bosansko-hercegovačke pješačke pukovnije. Osmu pohodnu pukovniju činile su pričuvne bojne 6., 23., 70. i 86. pješačke pukovnije. Tako su Bošnjaci iz 3. BiH pješačke pukovnije i Hrvati iz pričuvnoga sastava 6. i 70. pješačke pukovnije u sastavu ove brigade upućeni sjeverno od Lemberga, gdje će se krajem kolovoza i početkom rujna boriti s ruskim vojskama zajedno s lemberškim XI. vojnim zborom 3. austrougarske vojske. U nastavku Galicijske bitke Radičević je pod Borojevićem, koji je preuzeo zapovjedništvo 3. austrougarske vojske 5. rujna, prošao Drugu bitku za Lemberg i povlačenje austrougarske vojske kroz Galiciju u drugoj polovici rujna 1914. godine. Nakon njega značajnu je, iako iz vojničkoga kuta gledano nesretnu ulogu, jer je njegova postrojba pretrpjela velike gubitke i umalo bila potpuno uništena, odigrao podmaršal Viktor Simon Njegovan. Njegov stariji brat Maksimilijan Njegovan bio je jedini Hrvat s činom admirala Carske i kraljevske ratne mornarice te vrhovni zapovjednik austrougarske Ratne flote od 8. veljače 1917. do 3. studenoga 1918., odnosno kraja rata za austrougarsku vojsku i mornaricu. Njegovan je poput svoga brata Maksimilijana imao odličnu vojnu karijeru. Od 1882. do 1905. godine bio je natporučnik zagrebačke 53. pješačke pukovnije. Godine 1906. preuzima zapovjedništvo nad varaždinskom 16. pješačkom pukovnijom (tradicionalno zadržala ime varaždinska iako se radilo o bjelovarskoj pukovniji, čije je zapovjedništvo bilo u Zagrebu, a koja se većinski popunjavala s područja tadašnje Bjelovarsko-križevačke županije) u činu pukovnika s drugim Hrvatom, također pukovnikom Josephom Marjanovićem. Neposredno prije rata Njegovan je 13. travnja 1914. imenovan zapovjednikom 35. pješačke divizije u sastavu XII. vojnog zbora iz Sibiua, odnosno Nagyszebena, a 1. svibnja stječe čin podmaršala. Izbijanjem rata 1. kolovoza 1914. Njegovan je imenovan ratnim zapovjednikom 35. pješačke divizije i dodijeljen XII. zboru generala Kövessa, koji je raspoređen na istoku Galicije u blizini Ivano-Frankovska (Stanislava). U sastavu njegove divizije nalaze se 5. i 6. konjanički eskadron 2. husarske konjaničke pukovnije, postrojbe još jednoga Hrvata u Galiciji, Augusta Marića. Nakon Njegovana, Joseph Paić odigrao je veliku ulogu na mjestu načelnika stožera XIV. vojnog zbora, koji je izvorno bio u sastavu 3. austrougarske vojske koja se rasporedila na istoku Galicije. Razvojem situacije i obratom sudbine njegov će se vojni zbor tijekom Galicijske bitke podijeliti između 4. austrougarske vojske generala Auffenberga i 3. austrougarske vojske. Paić će se tijekom bitke tako naći pod enormnim pritiskom tereta odgovornosti i zahtjeva da odgovori na višestruke izazove koji su se postavljali pred njega i njegove vojnike i časnike. Očigledno je svoj zadatak izveo uspješno, jer za razliku od brojnih austrougarskih časnika koji su obavljali dužnost poput njegove, u stožerima i zapovjedništvima, Paić nije smijenjen s dužnosti, nego je nastavio svoju vojnu službu do završetka rata i napredovao. U kritičnim trenutcima Galicijske bitke, tijekom rujna 1914. godine, Paić je imenovan načelnikom stožera 4. austrougarske vojske. Na ovome se položaju osobito istaknuo pri planiranju i provedbi austrougarskoga povlačenja kroz Galiciju. Uspješno je nastavio svoj ratni put pa rat završava s činom general-bojnika. Poput mnogih austrougarskih časnika hrvatskoga podrijetla, umirovljen je 1. siječnja 1919. u novoj Državi SHS. Za Milana Grubića hrvatska leksikografija i historiografija nema nikakvih biografskih podataka. Ovaj potpuno nepoznati hrvatski časnik austrougarske vojske bio je važna figura habsburške oružane sile. Od listopada 1909. do kolovoza 1911. godine bio je načelnik stožera dubrovačkoga XVI. vojnog zbora. Godinu 1914. Grubić je u činu pukovnika dočekao na važnome položaju, kao načel nik stožera V. vojnog zbora kojim je zapovijedao hrvatski general Puhallo. Međutim, Grubić nije u Galiciji bio Puhallov načelnik stožera, jer je na navedenoj dužnosti ostao do travnja 1914. godine, kada je promoviran u čin brigadnoga generala („generalmajor“) i preuzima zapovjedništvo nad 21. pješačkom brigadom koja je bila u sastavu 11. pješačke divizije pod zapovjedništvom podmaršala Aloisa Pokornyja, koja je početkom rata pod izravnim zapovjedništvom 2. austrougarske vojske generala Böhm-Ermollija. Tako Grubić nije ratovao pod generalom Puhallom na zapadu Galicije i u južnoj Poljskoj, nego pod generalom Böhm-Ermollijem na istoku Galicije 1914. godine. Nakon Grubića, u velikoj Galicijskoj bitki sudjelovao je i potpukovnik Otmar Babić. On je bio u sastavu 95. pješačke pukovnije i to kao jedini Hrvat među časnicima pukovnije, uz zastavnika Krunoslava Brajkovića među dočasnicima. Babićeva je pukovnija, zajedno s 58. pješačkom pukovnijom i 32. poljsko-lovačkom bojnom, činila 22. pješačku brigadu kojom je zapovijedao brigadni generalvitez Alexander Wasserthal von Zuccari. Ona je zajedno s 21. pješačkom brigadom (zapovijedao Hrvat Milan Grubić) činila 11. pješačku diviziju kojom je zapovijedao podmaršal Alois Pokorny. Ova divizija bila je izravno pod zapovjedništvom 2. austrougarske vojske generala Böhm-Ermollija i odmah po izbijanju rata upućena je u istočnu Galiciju. Tijekom Galicijske bitke Babić se dobro borio te je bio odlikovan, da bi 1. studenoga 1914. bio promaknut u čin pukovnika. Osim Babića, od niže rangiranih časnika treba istaknuti Augusta Marića i Peru Blaškovića, autora poznatih memoara „Sa Bošnjacima u svjetskom ratu“, koji je u ovoj knjizi opisao krvave borbe u Galiciji kroz koje je njegova 3. bosansko-hercegovačka pješačka pukovnija prošla. Moja knjiga, osim što detaljno prenosi Blaškovićeve opise borbi u Galiciji, dodaje i druge izvore, tako da se dobiva kompletna slika cjelokupne ratne situacije. Posebno mjesto u knjizi dobili su konjanički časnici Davorin Turković von Kutjevo, plemić i nasljednik imanja Kutjevo koje i dandanas proizvodi poznata vina, Otto von Klobučar, sin hrvatskoga generala Vilima Klobučara, Alexander Musulin von Gomirje, sastavljač čuvenoga austrougarskog Ultimatuma koji je predan Kraljevini Srbiji 23. srpnja 1914., te Juraj Oršić-Slavetićki. Svi su ovi hrvatski plemići, osim Musulina koji je ostao u diplomatskoj službi Austro-Ugarske iako je bio u pričuvnome sastavu 5. ulanske konjaničke pukovnije pa nije otišao na bojište, sudjelovali u galicijskim bitkama kao austrougarski konjanici 5. i 12. ulanske konjaničke pukovnije. Zagrebački topnik, poručnik Janko Švrljuga, Galicijsku bitku proveo je u sastavu 5. pukovnije tvrđavnoga topništva u Przemyślu, „sa sigurne udaljenosti u tvrđavi Przemyśl“, gdje se do 11. rujna poslijepodne nalazio i AOK – austrougarsko vrhovno vojno zapovjedništvo. Švrljuga je većinu bitke proveo pasivno jer borbi oko tvrđave nije bilo, da bi od 16. rujna nadalje, kada se glavnina austrougarskih snaga povukla zapadno i južno od rijeke San, na sektorima oko tvrđavnoga kompleksa započele prve veće borbe s ruskim snagama. Ove su borbe nastavljene sve do kraja Galicijske bitke i prenijele su se i u listopad 1914. godine, kada Borojevićeva vojska nakratko oslobađa tvrđavu opsade. Tijekom same Galicijske bitke Švrljuga nije odlikovan, nego nešto kasnije. Odlikovan je željeznim križem za vojničke zasluge za borbe koje su slijedile u nastavku 1914. godine pri opsadi Przemyśla, gdje je Švrljuga osobno zaustavio nekoliko naleta ruskih snaga na svojemu, kako se pokazalo, ključnomu obrambenom sektoru kompleksa. Na kraju, posebno mjesto zauzima poručnik Lothar Rendulić. On je bio austrougarski časnik hrvatskoga podrijetla iz Bečkoga Novog Mjesta, koji je u sastavu 99. pješačke pukovnije bio u sastavu II. zbora 4. austrougarske vojske generala Auffenberga. Rendulić je u Galiciji prošao Bitku kod Komarowa, Drugu bitku za Lemberg i austrougarsko povlačenje iz Galicije. U Drugome svjetskom ratu kao zapovjednik 2. njemačke oklopne vojske vodio je čuveni „Desant na Drvar“, vojnu operaciju njemačke vojske od 25. svibnja do 5. lipnja 1944., poznatu i kao „Konjićev skok“, pokušaj njemačkih snaga da na području zapadne Bosne unište glavni stožer i zapovjedništvo Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Drvaru te uhvate i eliminiraju njezina vrhovnog zapovjednika i vođu Narodnooslobodilačkoga pokreta u okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji Josipa Broza Tita. Upravo je po tome Rendulić najviše poznat u domaćoj historiografiji. Nakon drvarske operacije zapovijedao je njemačkim snagama u Skandinaviji 1944. i 1945. godine. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata na sudu za ratne zločine proglašen je krivim i osuđen je na 20 godina zatvora, no pušten je nakon odsluženja tri godine zatvorske kazne 1951. godine. Potom se posvetio pisanju memoara i lokalnoj austrijskoj politici. Umro je u mjestu Eferding u Austriji 18. siječnja 1971. godine. Sve do danas Rendulićevo sudjelovanje u Prvome svjetskom ratu domaćim čitateljima bilo je nepoznato, dok njegovi zapisi o borbama u Galiciji nude obilje podataka i predstavljaju prvorazredan povijesni izvor. Austrougarske vojne postrojbe u kojima su se Hrvati borili u Galiciji Vojne postrojbe austrougarske vojske u kojima su Hrvati sudjelovali u ratnim operacijama u Galiciji bile su postrojbe Zajedničke carske i kraljevske vojske. Postrojbe iz drugih dvaju sastava, domobranskih i pučko-ustaških formacija, nisu slane na ovo bojište 1914. godine, nego su svoj krvavi ratni put imale na Balkanskome bojištu. To su bile postrojbe s područja Banske Hrvatske i Slavonije, koje je činio XIII. vojni zbor (zapovjedništvo Zagreb), Ugarske (današnja Vojvodina) u sastavu IV. vojnog zbora sa zapovjedništvom u Budimpešti i VII. zbora sa zapovjedništvom u Temišvaru, koji se danas nalazi u Rumunjskoj, Markgrofovije Istre koja je bila u sastavu III. vojnog zbora (zapovjedništvo Graz) i Bosne i Hercegovine koja je u vojnome smislu bila podijeljena između XV. vojnog zbora sa zapovjedništvom u Sarajevu i XVI. vojnog zbora (obuhvaćao područje Dalmacije, Dubrovnika, Boke kotorske, dalmatinskoga zaleđa u današnjoj Bosni i Hercegovini i Hercegovinu) sa zapovjedništvom u Dubrovniku. Dakle, Hrvati su u austrougarskoj vojsci koja je ratovala u Galiciji bili raspoređeni u postrojbe s povijesnih područja Hrvatske koja su i danas u njezinu sastavu, ali i s teritorija izvan Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koji su danas dijelovi drugih država. S područja Banske Hrvatske i Slavonije bile su dvije pješačke pukovnije: 70. petrovaradinska i 96. karlovačka, i jedna lako-pješačka postrojba: zagrebačka 31. poljsko-lovačka bojna. Od konjaničkih postrojbi to su bile 5. i 12. ulanska konjanička pukovnija. Posljednje tri bile su u sastavu XIII. zbora sa zapovjednim mjestom u Zagrebu, dok su naši Karlovčani iz 96. pješačke pukovnije bili u sastavu temišvarskoga VII. zbora, a 70. pješačka pukovnija u sastavu IV. zbora sa zapovjedništvom u Budimpešti. Vojvođanski Hrvati koji su bili raspoređeni u 6. pješačku pukovniju sa zapovjedništvom u Novome Sadu bili su dio, kao i Petrovaradinci, budimpeštanskoga IV. zbora. Istrijani koji su ratovali u Galiciji bili su u sastavu 97. pješačke pukovnije carske i kraljevske vojske, koja je imala zapovjedništvo u Trstu i bila je dio III. zbora sa zapovjedništvom u Grazu. Također, malobrojni Hrvati u 87. pješačkoj pukovniji bili su dijelom ovoga zbora. U Galicijskoj bitki 1914. godine Hrvati iz Bosne i Hercegovine ratovali su u sastavu 3. bosansko-hercegovačke pješačke pukovnije, koja je bila dio sarajevskoga XV. zbora, ali koja je priključena u kolovozu 1914. godine 34. pješačkoj diviziji IV. zbora i poslana u Galiciju. Tako su se Bošnjaci u Galiciji našli u istoj formaciji s Karlovčanima. Od topničkih postrojbi, Hrvati su bili u 13. pukovniji brdskoga topništva, dok je Janko Švrljuga bio raspoređen u 5. pukovniju tvrđavnoga topništva u Przemyślu. Sve u svemu, prema rasporedu Hrvata u brojnim i disperziranim postrojbama austrougarske vojske vidimo zanimljivosti austrougarskoga vojno-teritorijalnog ustroja, jer, primjerice, Karlovčani i Petrovaradinci nisu bili dio matičnoga XIII. zbora za područje Banske Hrvatske i Slavonije sa zapovjedništvom u Zagrebu iako su bili zavičajnici (u današnjem smislu državljani) ovoga područja, nego drugih zborova izvan područja Trojednice. No opet, broj hrvatskih vojnika i časnika je značajan: za hrvatske prilike, relativno gledajući u odnosu na ukupan omjer stanovnika koji je Trojedna Kraljevina imala 1914. godine, to je velik broj sudionika velike Galicijske bitke 1914. godine. Vidimo dakle da su brojni Hrvati sudjelovali u velikoj Galicijskoj bitki 1914. godine. Njihov broj i značaj s obzirom na istaknute položaje bio je puno veći nego što se pretpostavljalo i u dosadašnjim radovima pisalo. U kolovozu 1914. godine otišla su u Galiciju 104 hrvatska časnika i dočasnika, 16 100 vojnika u pješačkim i 1780 konjanika u konjaničkim postrojbama. Uz posebno i pojedinačno navedene visokorangirane časnike, od kojih su neki bili glavnostožerni časnici, kojih je bilo ukupno 12, hrvatski kontingent austrougarske vojske u Galiciji bio je nešto slabiji od jedne pješačke divizije, prema mjerilima 1914. godine. Osim usamljenoga topnika Švrljuge, ostaje otvorenim pitanjem koliko ih je još bilo u topničkim i drugim postrojbama. Njihov broj nije velik, ali bi se prema procjenama mogao kretati do 100 vojnika, časnika i dočasnika. Tako je ukupni broj hrvatskih časnika i vojnika u Galiciji iznosio malo više od 18 000. Budući da je Monarhija u Galiciji tijekom kolovoza i početkom rujna raspolagala s ukupno 1 125 000 vojnika, udio je Hrvata u ukupnome broju austrougarskih snaga malen i čini samo 1,6 posto. No brojnost Hrvatima u ratnoj povijesti nikad nije bila jača strana, nego kvaliteta ratničkoga umijeća. Galicijska bitka 1914. godine potvrdit će ovaj postulat, a čitateljima knjige ostavljam da otkriju kako je vatreno krštenje Hrvata u Galiciji 1914. godine potvrdilo navedenu zakonitost ratničkoga umijeća.

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.