„EU Integrated Resolve 2020“: Prilika za učenje lekcija o upravljanju krizom?

Ovakvim i sličnim vježbama na razini Europske unije primarni je cilj sinkronizacija različitih nacionalnih resora i njihovih kriznih procedura s procesima i postupcima upravljanja krizom unutar okvira ZSOP-a

Dana 21. rujna 2020. Satelitski centar Europske unije, sa sjedištem u Torrejón de Ardozu u Španjolskoj, zabilježio je određene aktivnosti na afričkome kontinentu te su njihove geomape žurno dostavljene Operativnomu sjedištu vojne operacije (OHQ) u Italiji. Isti dan, OHQ obavještava Sjedište vojnih snaga (FHQ) u Belgiji o neuobičajenim aktivnostima u Africi. Naime, teroristička organizacija NEXSTA („Newborn Extremist State“) s teritorija Proxyland, kvazidemokratske države na jugu demokratske i partnerske Seglije, sve učestalije provodi napade, zbog čega dolazi do velikoga broja izbjeglica i prognanih osoba. Teška humanitarna situacija te pouzdani obavještajni podatci s internetske stranice Agora, koji naslućuju kako NEXSTA planira osnovati kalifat na teritoriju Proxylanda, prisiljavaju Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da rezolucijom osudi aktivnosti u ovome dijelu svijeta. Uskoro Vijeće sigurnosti UN-a povjerava mandat Europskoj uniji za potporu snagama države Seglije jer ona nije u stanju kontrolirati kriznu situaciju na vlastitome teritoriju. U narednih nekoliko mjeseci uslijedili su hibridni napadi, konzularna kriza, a vrhunac krize doveo je i do nekoliko kibernetičkih napada na delegaciju i institucije EU-a te djelomičnoga napada Kronena, antizapadne države koju vodi radikalna stranka, na Freeland, državu članicu Europske unije. Ne, ne radi se o stvarnoj geopolitičkoj situaciji na afričkome kontinentu, nego je prethodno navedeni scenarij uvod u simulacijsku vježbu Europske unije „Integrated Resolve 2020“(EU IR20), čija je prva faza provedena od 21. rujna do 23. listopada 2020. godine. Prema „Odluci o sudjelovanju Republike Hrvatske u simulacijskoj vježbi Europske unije ‘EU Integrated Resolve 2020’“, glavni je cilj vježbe „jačanje sposobnosti Europske unije za odgovor na sukobe i krize, u okviru Integriranog pristupa, s naglaskom na planiranje procesa Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP) i operativnu izvedbu u okruženju hibridnih prijetnji te jačanje suradnje s partnerskim državama i međunarodnim organizacijama, uključujući s NATO-om“, navodi se u Odluci od 17. rujna 2020. godine. Tom prilikom Vlada Republike Hrvatske dala je naputak kako u simulaciji sudjeluju Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, kao nositelj koordinacije svih aktivnosti za pripremu i provedbu vježbe u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa i uprave te CARNETov Odjel za Nacionalni CERT. U prvoj fazi vježbe fokus je bio na planiranju civilne misije i vojne operacije ZSOP-a, dok će u drugoj fazi, koja je počela 26. travnja i traje do 11. svibnja ove godine, fokus biti na provođenju misije i operacije te na događajima koji će se dodavati tijekom vježbe. Ovakvim i sličnim vježbama na razini Europske unije primarni je cilj sinkronizacija različitih nacionalnih resora i njihovih kriznih procedura s procesima i postupcima upravljanja krizom unutar okvira ZSOP-a. Sekundarni ciljevi svakako uključuju edukaciju osoblja u različitim resorima o kriznome upravljanju na razini Unije te stvaranje, prilagodbu i ojačavanje postojećih unutarnjih mehanizama kriznoga upravljanja koji bi trebali biti u skladu s postupcima i standardima Europske unije. Moderna računalna dostignuća, poput interneta, pametnih telefona i sličnih gadgeta, telekomunikacija, međunarodna trgovina, transnacionalni bankarski sustavi, olakšani međunarodni transport ljudi, dobara i usluga, te brojni drugi fenomeni suvremenoga svijeta doveli su do neprekidne i nepredvidive promjene u sigurnosnome okruženju. Odraz tih promjena na obrambene kapacitete ne samo Hrvatske, nego i Europske unije, dovodi do potrebe za stvaranjem onih obrambenih politika koje su u stanju istodobno pružiti sveobuhvatni odgovor na suvremene izazove sigurnosti. Većina suvremenih oružanih snaga nema toliko široke obrambene kapacitete da bi bila u stanju pružiti sveobuhvatni odgovor na sigurnosne prijetnje današnjice. Razlozi su često financijski, ali nezanemarivo mnogo razloga leži i u samoj prirodi suvremenih sigurnosnih prijetnji. Naime, klasično poimanje vojske, odnosno oružanih snaga, nije u stanju pružiti sveobuhvatne odgovore na izazove poput kibernetičkih napada, psihološkoga ratovanja, terorizma, propagande, „fake news“i sl.

Klasično poimanje vojske, odnosno oružanih snaga, nije u stanju pružiti sveobuhvatne odgovore na izazove poput kibernetičkih napada, psihološkoga ratovanja, terorizma, propagande, „fake news“i sl.

Znanstvena i stručna literatura u području sigurnosno-obrambenih znanosti često spominje fenomen hibridnoga ratovanja. Iako sama pojava hibridnoga ratovanja nije nova – različiti elementi hibridnoga ratovanja prisutni su u vojnoj povijesti vjerojatno jednako dugo koliko i sam rat – nova razmišljanja akademske i stručne zajednice o ovome fenomenu dovode do potpunoga zaokreta u pristupanju obrambenim politikama. Transformacija obrambenih kapaciteta u smjeru njihove sposobnosti da prate suvremene izazove sigurnosti započela je za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U tome kontekstu opasnost od hibridnoga ratovanja i s njim povezani izazovi sigurnosti postaju središnji element u slagalici nove i sveobuhvatne obrambene taktike ne samo svjetskih država, nego i pojedinih međunarodnih organizacija, međunarodnih korporacija i sl. Urednik časopisa „Global Security Review“Joshua Ball definira hibridno ratovanje kao strategiju koja koristi konvencionalnu vojnu silu potpomognutu taktikama neregularnoga i kibernetičkoga ratovanja. Ball zastupa tezu kako takav način ratovanja, odnosno prijetnji, zahtijeva novo pravno, psihološko i strateško razumijevanje ratovanja i uporabe sile. Slijedom navedenoga ne čudi da brojne države i međunarodne organizacije ulažu sve svoje raspoložive kapacitete u stvaranje tzv. sveobuhvatnog pristupa (eng. „comprehensive approach“). Laički objašnjeno, u kontekstu obrane, to je pristup koji nije ograničen samo i isključivo na konvencionalnu vojnu silu, nego obuhvaća i brojne druge civilne i necivilne kapacitete koji su u stanju koordiniranom aktivnošću biti brzo i uspješno mobilizirani za odgovore na nekonvencionalne izazove sigurnosti.

U Hrvatskoj, administracija bivšega ministara obrane Krstičevića započela je transformaciju obrambenih kapaciteta utoliko što je stvaranjem tzv. sustava domovinske sigurnosti pokrenula međuresornu suradnju i djelomičnu institucionalnu reorganizaciju Oružanih snaga i Ministarstva obrane s ciljem stvaranja sveobuhvatnoga sustava obrane koji će biti u stanju pružati odgovore na hibridne prijetnje. Hrvatski sustav domovinske sigurnosti, nažalost, čini se kao hrpa dobrih želja, a stvarni učinci stvaranja jednoga takvog sveobuhvatnog sustava do danas ostaju nemjerljivi, a dijelom i nejasni, s obzirom na to da se koordinacija i kooperacija različitih dijelova toga sustava teško iščitavaju iz javno dostupnih službenih dokumenata na ovu temu.

Neupitno je da je ideja sustava domovinske sigurnosti stvaranje sveobuhvatnoga sigurnosnog pristupa koji se izdiže nad tradicionalnim pitanjima obrane, ali do kraja ostaje nejasan aplikativni i implementacijski postupak. Drugim riječima, kako novostvoreni sustav domovinske sigurnosti nadograđuje tradicionalne oblike ekspertize?; nudi li i na koji način kombinaciju sposobnosti iz obavještajne, vojne, pravne, ekonomske, političke i policijske struke?; te osigurava li uspješnu transnacionalnu, nacionalnu, lokalnu i regionalnu koordinaciju? Najnoviji primjeri sekuritiziranih pojava u Hrvatskoj – epidemija i potresi – ne ostavljaju puno prostora za odgovarajuće ocjenjivanje ključnih imperativa suvremenoga sustava nacionalne sigurnosti poput adaptivnosti, efektivnosti, odaziva i suradnje njegovih komponenti. Čak suprotno, kvaliteta odgovora na spomenute krize i sposobnost upravljanja krizama koje još uvijek utječu na sigurnost hrvatskoga pučanstva izrazito su kontroverzna tema u hrvatskome društvu.

S druge strane, u Europskoj uniji „Provedbeni plan za sigurnost i obranu“predviđa poboljšanje sposobnosti brzoga djelovanja

EU-a uz upotrebu, među ostalim, borbenih skupina EU-a te uspostavu jedinstvenoga i stalnoga mehanizma strukturirane suradnje država članica. Dodatno, Unija ulaže značajna sredstva u razvoj kapaciteta i istraživanja na području obrane i sigurnosti, ali strateška autonomija i dalje ostaje veliki problem Unije utoliko što i dalje u mnogome ovisi o NATO-u, iako se i sadašnji i bivši članovi Komisije kunu kako suradnja na relaciji EU – NATO ne kompromitira stratešku autonomiju Unije u području obrane i sigurnosti. Evidentno je kako Europska unija u posljednje vrijeme nastoji pronaći svoje niše unutar domene sigurnosti i obrane koje joj osiguravaju stratešku autonomiju s jedne strane, a s druge strane ne kompromitiraju dosegnutu suradnju koju ostvaruje s NATO savezom. Za razliku od NATO-a, koji je primarno obrambeno-vojni savez, Europska unija u razvijanju svojih obrambenih kapaciteta, a time i postupaka upravljanja kriznim situacijama, koristi sve prednosti duboke integracije u obliku političkoga sustava koji čini 27 država članica.

U tome kontekstu, EU IR20 praktičan je primjer simulacije transnacionalne koordinacije upravljanja krizom i jedinstvena prilika za Europsku uniju da iz naučenih lekcija tijekom ove vježbe ojača radne procedure između svojih institucija i nacionalnih struktura te dovede do visokoga stupnja interoperabilnosti između različitih unutarnjih radnih procesa država članica. U tome kontekstu, EU IR20 jedinstvena je prilika i za hrvatski sustav domovinske sigurnosti da se usmjeri k efikasnijoj koordinaciji svih svojih komponenti te aktivnije uključi civilni kadar u postupak kriznoga upravljanja na nacionalnoj i europskoj razini. Posebno važne bit će naučene lekcije druge faze simulacijske vježbe gdje će se naučiti brzina i preciznost, tj. kako sustav reagira na misije i operacije te na događaje koji će se dodavati tijekom vježbe. Drugim riječima, dominantna paradigma u kriznim situacijama je tzv. „eventdriven situation“gdje akcija nije unaprijed određena, nego ovisi o samome događaju koji oblikuje krizu, a brzina i preciznost odgovora na te situacije ključne su za rješavanje ili upravljanje krizom. Primjenom tako naučenih lekcija poboljšava se kvaliteta upravljanja kriznim situacijama, ali i cjelokupnom funkcioniranju sustava domovinske sigurnosti i to u potpunosti besplatno, s obzirom na to da EU IR20 ne zahtijeva dodatna sredstva iz proračuna.

U opasnost od hibridnoga ratovanja i s njim povezani izazovi sigurnosti postaju središnji element u slagalici nove i sveobuhvatne obrambene taktike ne samo svjetskih država, nego i međunarodnih organizacija, korporacija