Ulazak Italije u Prvi svjetski rat

Italija je bila članica Trojnoga saveza, ali je 1914. godine proglasila neutralnost i nije se odmah uključila u Prvi svjetski rat. Iako su se talijanske iredentističke težnje poklapale s velikosrpskim presizanjima za dalmatinskom obalom, Italija je ipak procijenila da će joj Srbija i Crna Gora u budućnosti biti puno manji konkurenti na Jadranu od Austro-Ugarske. Italija je težila trgovinskoj i vojnoj diplomaciji nad Jadranom, a htjela se postaviti i kao pomorska sila na središnjem dijelu južnoga Sredozemlja. Kako bi privukle Italiju na svoju stranu, zemlje Antante, u zamjenu za izdaju saveza Središnjih sila, ponudile su joj austrougarske teritorije – Trentino, Južni Tirol, Trst, Goricu, dijelove Koruške i Kranjske, Istru, Cres, Lošinj, područje Dalmacije između Šibenika i Splita te sve dalmatinske otoke od Premude do Mljeta. U Londonu je Italiji obećana i južna Albanija, priznata joj je aneksija Libije, a obećani su joj i dijelovi jugozapadne Turske. Italija je potpisala Londonski ugovor 26. travnja 1915., ali je javno prešla na stranu Antante 23. svibnja 1915. godine.

Ulaskom Italije u rat otvorena je bojišnica na rijeci Soči, na kojoj su se sukobljavale talijanske i austrougarske snage. Provođenje akcija na bojištu bilo je povjereno vrhovnomu zapovjedniku talijanskih snaga, generalu Luigiju Cadorni. Zanimljiva je činjenice da Kraljevina Italija nije objavila rat Njemačkoj sve do kolovoza 1916. godine nakon opsade grada Gorice. Razlog zbog kojega nisu objavili rat je strah da bi tim činom izbjegli ratovanje s glavnim saveznikom Austro-Ugarske Monarhije. Tim potezom Italija je prekršila uvjete Londonskoga ugovora.