Večernji list

DŽEP KOD DEMJANSKA Eickeovi ljudi na smrtonosnoj kušnji

Eickeovi ljudi na smrtonosnoj kušnji Oko 90 000 njemačkih vojnika našlo se odsječeno početkom 1942. na Istočnome bojištu. Sama činjenica što su postrojbe izdržale oskudicu i održale džep neosvojenim, kao i što su preživjele te napokon bile oslobođene, ve

Svibanj 2021.

Početkom prosinca 1941. godine njemačke vojske, koje su brzo napredovale kroz Sovjetski Savez u lipnju iste godine, našle su se na izmaku napadačkoga trenutka. Naime, opskrbne linije bile su previše rastegnute, postrojbe na terenu iscrpljene, a strava ruske zime sručila se svom silinom na njemačke vojnike, koji su, uglavnom, bili još uvijek opremljeni s tek nešto malo više odjeće nego na početku ljetne kampanje. Crvena armija raspolagala je pričuvama na istoku iako je bila odbačena skroz pred vrata Moskve. Njezina zimska ofenziva okomila se na njemačke linije u čijim su redovima postignuti znatni proboji ruskih snaga. Naime, na sjeveru se šest njemačkih divizija, uključujući i SS diviziju „Totenkopf“(„SS-Division Totenkopf“), našlo odsječeno u džepu kod Demjanska.

Sovjetska zimska ofenziva

Dana 5. prosinca 1941. maršal Žukov upošljava svježe pričuve Crvene armije, čije su divizije odlično opremljene, dobro naoružane i u potpunosti popunjene ljudstvom, te ih usmjerava na iscrpljene vojnike Vojne skupine Centar („Heeresgruppe Mitte“). Njemačke linije odmah su se zatekle u popriličnome neredu i ruskim snagama uspijevaju proboji na nekoliko mjesta. Stoga su njemački zapovjednici na terenu predlagali povlačenje postrojbi prema Smolensku, čime bi se Crvenu armiju prisililo na borbu s jako izduženim opskrbnim linijama i to u snježnim uvjetima. Međutim, Hitler nije dopuštao nikakvo povlačenje, pa čak ni ono najmanje. Svaki njemački vojnik trebao je ostati tamo gdje se nalazio. Viši časnici koji su se usudili usprotiviti Hitlerovim naredbama jednostavno su zamijenjeni onima spremnima poslušati zapovijedi bez pogovora. Hitlerova odlučnost i tvrdoglavost da nikad ne dopusti povlačenje kasnije u ratu stajat će tisuće njemačkih života u nesvrhovitim pokušajima da se obrane tzv. „utvrđena područja“dugo nakon što se pokazalo da su izgubila bilo kakvu stratešku važnost. Ipak, u ovome slučaju njegova nefleksibilnost uvelike je doprinijela razvoju situacije na terenu u kojoj nije došlo do totalnoga rasapa njemačkih snaga pred Moskvom. U skladu s time, njemački obrambeni položaji izdržali su sovjetsku navalu, bojišnica se stabilizirala i krajem siječnja 1942. godine ruska ofenziva na središnjem dijelu trpi od iscrpljenosti.

Na sjevernome dijelu Istočne bojišnice također je došlo do okupljanja sovjetskih postrojbi, naime 11. i 34. sovjetske vojske te 1. udarne vojske, koje su oblikovale jedan smjer s namjerom napredovanja uzduž južnih obala jezera Iljmen. Sovjetska 16. udarna vojska također se priključila napredovanju kaneći se probiti oko nižega (južnijega) kraja jezera

Seliger, otkud se trebala pridružiti velikomu sovjetskom proboju kojim se kanilo opkoliti i uništiti njemačku 16. vojsku i tako stvoriti veliku prazninu između Vojne skupine Sjever („Heeresgruppe Nord“) i Vojne skupine Centar. Kroz to bi područje zatim, što je brže moguće, trebale napredovati sovjetske postrojbe. Njemačka obavještajna služba na sjeveru pravodobno je otkrila okupljanje sovjetskih snaga, isto kao što prikupljanje velike količine ruskih postrojbi i njihovih pokreta nije izmaknulo izviđačima u zrakoplovima. Stoga su Nijemci pravodobno znali što im se sprema te su se njihove snage na sjeveru mogle dobro organizirati i pripremiti na predstojeći sovjetski pritisak. Tako su se tijekom većine prosinca 1941. godine Nijemci koncentrirali na pojačavanje svojih obrambenih položaja. Na području između jezera Iljmen i Seliger, te uzduž rijeke Lovat pa prema zapadu, raspoređena su dva njemačka zbora, II. i X. zbor, u čijemu su sastavu raspoređeni pripadnici SS divizije „Totenkopf“pod zapovjedništvom „SS-Obergruppneführera“Theodora Eickea.

Na sjevernome dijelu Istočne bojišnice došlo je do okupljanja sovjetskih postrojbi, 11. i 34. sovjetske vojske te 1. udarne vojske

Tijekom noći 7./8. siječnja 1942. pod okriljem žestoke mećave Crvena armija započinje svoj napad uzduž čitavoga južnog boka Vojne skupine Sjever. Postrojbe 11. i

34. vojske te 1. udarne vojske probile su svoj put u punome zanosu sve do susjedstva pripadnika SS divizije „Totenkopf“– suboraca iz 30. i 290. pješačke divizije (30. i 290. „Infanterie Division“). Unutar samo 24 sata položaji pripadnika 290. pješačke divizije u potpunosti su pregaženi, a ljudstvo uništeno, čime se njemački neprijatelj probio 32 kilometra u dubinu njihove obrane.

Do 9. siječnja 1942. sovjetske postrojbe 11. vojske napredovale su sve do mjesta Staraja Russa, gdje su zaokrenule prema jugu i pozadini njemačkoga II. zbora. Istodobno s tim probojem i manevrima, postrojbe sovjetske 16. udarne vojske napredovale su u smjeru zapada nedaleko od obala jezera Seliger i tu skreću prema sjeveru uzduž linija rijeke Lovat kaneći se spojiti s postrojbama

11. vojske i 1. udarne vojske. Naime, ako sovjetske snage uspiju u tome, postrojbe njemačke 16. vojske naći će se opkoljene. Na veliko Eickeovo nezadovoljstvo,

Do 12. siječnja 1942. situacija je za njemačku vojsku postala kritična i feldmaršal Leeb zatražio je odobrenje za povlačenje

njegova se divizija, prema naredbama iz stožera 16. vojske, našla podijeljena, tako da su oformljene manje postrojbe čiji su se pripadnici zatekli raspoređeni po raznim kritičnim točkama njemačkih obrambenih položaja. Tako su pripadnici izviđačke bojne iz sastava SS divizije „Totenkopf“i pripadnici inženjerijske bojne, zajedno s dvjema bojnama popunjenima pješaštvom, raspoređeni kod mjesta Staraja Russa s naredbom da ne odstupaju ni pod koju cijenu. Dvije naredne bojne popunjene pješaštvom poslane su prema Demjansku s ciljem pružanja pomoći pri ojačavanju bokova njemačke 16. vojske.

Do 12. siječnja 1942. situacija je za njemačku vojsku na tome dijelu bojišta postala kritična i zabrinuti feldmaršal Leeb zatražio je odobrenje za povlačenje obaju svojih zborova preko rijeke Lovat kako bi se oformila nova obrambena linija. Hitler je to odlučno odbio i zapovijeda svojim postrojbama čvrsto držanje položaja. Zabrinuti i uvrijeđeni Leeb zatražio je da ga se razriješi dužnosti pretpostavljajući da takva Hitlerova naredba znači gotovo sigurnu smrtnu presudu 16. vojsci. Hitler se složio s tim i 12. siječnja Leeba zamjenjuje generalpukovnik Küchler. Situacija se za Nijemce u međuvremenu još više pogoršavala. Dva njemačka zbora zatekla su se stiješnjena u džepu oko Demjanska. Svega tri dana nakon što je Küchler preuzeo dužnost, sovjetske vojske uspjele su se probiti uzduž rijeke Lovat, odvojivši time njemačke postrojbe na zapadnim i istočnim obalama te rijeke. Ipak je pripadnicima jednoga dijela SS divizije „Totenkopf“, raspoređenima kod mjesta Staraja Russa, zajedno s vojnicima 18. motorizirane pješačke divizije (18. „Infanterie-Division“(mot.)), uspjelo održati položaje i pritom nanijeti teške gubitke Sovjetima.

Dana 8. veljače sovjetski prsten čvrsto je zatvoren oko njemačkih postrojbi II. i X. zbora, opkolivši tako vojnike 12., 30., 32., 123. i 290. pješačke divizije, te ostatke pripadnika SS divizije „Totenkopf“. Vrijedi istaknuti da su protiv iscrpljenih i teško granatiranih njemačkih vojnika Sovjeti mogli upotrijebiti 15 svježih divizija koje su podupirali vojnici brojnih nezavisnih skijaških bojni i oklopnih postrojbi. Budući da su opskrbne linije potpuno presječene, „Luftwaffe“je preuzela odgovornost dostave potrepština, streljiva i ostaloga materijala opkoljenim njemačkim postrojbama.

I u takvoj situaciji Hitler ne dopušta bilo kakav uzmak njemačkih postrojbi iz džepa kod Demjanska. Vojnici su morali čvrsto držati svoje položaje bez obzira na cijenu sve dok njemačko vrhovno zapovjedništvo neće biti u stanju osmisliti i izvesti protunapad svojih postrojbi prema zapadnoj obali rijeke Lovat. Tako su se hrana, streljivo, medicinski

naoružanje i sve ostalo trebali dopremiti zračnim mostobranom. Suprotno situaciji koja će se kasnije dogoditi pri debaklu kod Staljingrada, Göringovi transportni zrakoplovi uspijevali su nekako, barem ispočetka, dopremati opskrbni materijal potreban dnevnim zahtjevima opkoljenih postrojbi. Posvjedočeno je da su minimalna dnevna potraživanja zahtijevala 200 tona opreme i Göringove opskrbne operacije ispočetka su uspjele dopremiti gotovo 300 tona. Međutim, takva situacija nije se održala dugo jer je ukupna količina dostavljenih potrepština po tonaži uskoro pala za pola. Jedna bitna pogodnost za pripadnike SS divizije „Totenkopf“bila je što su časnici za njihovu opskrbu uspjeli nabaviti, putem izvora SS-a, dovoljan broj tople odjeće prije nego što su se kopnene opskrbne linije našle presječenima. Kada se sovjetski prsten oko džepa kod Demjanska napokon zatvorio, zapovjedništvo nad postrojbama unutar džepa prešlo je na generala Grafa Brockdorff-Ahlefeldta, koji je dodatno frustrirao Eickea jer je nanovo podijelio ostatke postrojbi SS divizije „Totenkopf“unutar džepa na dvije borbene skupine koje su uz pripadnike Waffen-SSmaterijal,

a pomiješane s vojnim osobljem. Veću borbenu skupinu predvodio je Eicke, a njemu je naređeno da brani veliku skupinu sela i zaselaka te njihovu komunikacijsku mrežu na jugozapadnome sektoru džepa. Eickeov osnovni borbeni zadatak bio je da njegovi vojnici čvrsto drže koridor između njemačkih postrojbi na zapadnim i istočnim obalama rijeke Lovat napravljen sovjetskim probojem. Drugom borbenom skupinom zapovijedao je „SS-Oberführer“Max Simon, a njihovi položaji nalazili su se na sjeveroistočnome rubu džepa sučelice sovjetskoj 34. vojsci.

Pripadnici Eickeove borbene skupine našli su se suočeni s ekstremno odlučnim pritiskom sovjetskih postrojbi u pokušajima zauzimanja tih sela. Borbe su se vodile u snijegu koji je dosezao više od metar dubine i na temperaturama ispod -30 °C. Usto, sovjetski zrakoplovi bacili su zapaljive bombe na svaku neoštećenu kuću kako bi onemogućili pripadnicima SS divizije „Totenkopf“da pronađu zaklon od hladnoće. Na terenu je sovjetsko topništvo neprekidno granatama zasipalo Eickeove ljude pa su sovjetske snage krajem veljače uspjele probiti njemačke položaje na nekoliko mjesta. Time se određeni broj zasebnih sela našao potpuno odsječen i u potpunome okruženju. Tijekom toga razdoblja pripadnici SS divizije

Pripadnici Eickeove borbene skupine suočeni su s odlučnim pritiskom sovjetskih postrojbi u pokušajima zauzimanja okolnih sela

„Totenkopf“zatekli su se izloženi bombardiranju njemačkih zrakoplova koji su u totalnoj pomutnji na terenu položaje pripadnika Waffen-SS-a zamijenili za ruske, a da stvar bude još gora, i bačeni kontejneri s materijalom iz zraka vrlo su često završili u sovjetskim rukama. Gubitci pripadnika SS divizije „Totenkopf“ubrzo su jako narasli, ali njihovi položaji uglavnom su ostali obranjeni.

Fragmentacija i slabljenje

Eicke se sada zabrinuo za opstanak svoje divizije čiji su pripadnici trpjeli teške gubitke i bili fragmentirani. Zbog toga se izravno obratio Himmleru, koji je nakon brojnih Eickeovih argumenata pokušao osigurati nekoliko stotina vojnika za zamjenu, a koji su bili spremni odletjeti u džep kod Demjanska. Međutim, „Luftwaffe“nije raspolagala dovoljnim brojem slobodnih zrakoplova za njihov transport, zbog čega se odustalo od takve ideje. Usto, da stvar bude još gora po Eickea, Sovjeti su sada upotrijebili nove i svježe divizije koje su poslane u mahnit napad na njemačke položaje, što je dovelo do gorkih i očajnih borbi tijekom kojih nijedna strana nije davala ili tražila milost. Koncem veljače Eickeova borbena skupina brojila je samo 1460 časnika i ljudi, a sovjetskim postrojbama uspjela je infiltracija među njihove redove, čime su pripadnici Waffen-SS-a izgubili gotovo svaki kontakt s ostalim njemačkim postrojbama. Eicke je obavijestio stožer II. zbora o svojoj gotovo bezizlaznoj situaciji smatrajući da je sve očajno loše i beznadno te da preostalim pripadnicima njegove borbene skupine prijeti pokolj. Sovjetski napadi postali su još uporniji tijekom toga razdoblja jer su pod svaku cijenu pokušavali slomiti njemačke postrojbe u džepu kod Demjanska prije nego što proljetno vrijeme pretvori smrznutu zemlju u nepregledno more blata i onemogući svaki veći i ozbiljniji pokret postrojbi i opreme u izvedbi operacija. Naime, takva situacija prije će ići na ruku onoj strani koja se brani, a ne onoj koja napada.

Himmler je u međuvremenu intervenirao i osobno se založio kod Hitlera vezano za situaciju u kojoj su se našli pripadnici SS divizije

„Totenkopf“te je odobreno da sva Himmlerova pribavljena pojačanja budu prebačena čim prije. Tako su zračnim putem 7. ožujka u Demjansk pristigla svježa pojačanja za pripadnike Waffen-SS-a. Ujedno su i bolji vremenski uvjeti dopustili zrakoplovima „Luftwaffe“da njemačkim vojnicima u okruženju dostavljaju veće količine neophodne hrane, lijekova i streljiva.

U vrijeme kada su sredinom ožujka sovjetski napadi počeli jenjavati, jer je vrijeme zatoplilo i odmrznulo tlo, oni su već izgubili više od 20 000 vojnika koji su pokušavali uništiti njemačke snage u džepu kod Demjanska. Dotadašnji gubitci SS divizije „Totenkopf“iznosili su približno 7000 ljudi. Ovdje treba istaknuti da nestašica ljudstva za Sovjete gotovo nikad nije predstavljala veći problem jer su vrlo lako dopremali nove zamjene na bojišnicu. S druge strane, isto ne možemo

za Nijemce koji su gubitke SS divizije „Totenkopf“nadomjestili s tek 5000 ljudi.

Od početka ožujka 1942. godine počelo je okupljanje njemačkih snaga na zapadnoj obali rijeke Lovat s ciljem oslobađanja opkoljenih postrojbi u džepu kod Demjanska, a tom oslobodilačkom silom zapovijedao je general-pukovnik Walter von Seydlitz-Kurzbach. Prikupljeno je pet njemačkih divizija – 5. i 8. laka pješačka divizija te 122., 127. i 329. pješačka divizija (5. i 8. („leichte“) „Infanterie-Division“te 122., 127. i 329. „Infanterie Division“) – koje su se trebale probiti prema istoku preko rijeke Lovat i zatim prema džepu, da bi, kada vrijeme sazrije, bio dan znak Eickeu i njegovoj borbenoj skupini za pokretanje istodobnoga pritiska prema zapadu. Operacija oslobađanja njemačkih postrojbi u džepu kod Demjanska kodno je nazvana „Fallreep“(= pokretne brodske stepenice od užeta).

Djelomičan odmor za Eickeove ljude

Ofenziva je započela 21. ožujka i u dva dana postrojbe SeydlitzKurzbacha postignule su dobar napredak koji su podupirali masivni zračni napadi „Luftwaffe“. Tada je sovjetski otpor ojačao i njemačko je napredovanje usporeno jer je njihov protivnik odlučno i mahnito pokušavao spriječiti svako moguće spajanje njemačkih postrojbi. Stoga Seydlitz-Kurzbach nije bio dovoljno uvjeren dati Eickeu naredbe o započinjanju napada prema zapadu još dva tjedna od započinjanja njemačkoga proboja prema istoku. Takva odgoda značila je da će se Eickeovi ljudi morati probijati preko tla pretvorenoga u močvaru zbog proljetne južine. Pa ipak, pješaštvo SS divizije „Totenkopf“napalo je sovjetske položaje čvrstom odlučnošću te su se okršaji ubrzo pretvorili u žestoke borbe prsa o prsa. Zbog nepovoljnih vremenskih prilika i čvrstoga sovjetskog otpora pripadnici SS divizije „Totenkopf“uspjeli su postići rutu napredovanja od približno kilometar i pol dnevno. Dana 20. travnja pripadnici jedne satnije iz sastava protutenkovske bojne SS divizije „Totenkopf“uspjeli su dostići istočnu obalu rijeke Lovat te su se idućega dana spojili s ostatkom borbene skupine. Dana 22. travnja, nakon 73 dana, osiguran je mostobran preko rijeke Lovat, čime je SeydlitzKurzbachu omogućeno započinjanje prebacivanja postrojbi i opskrbe u ono što je sada postala izbočina kod Demjanska. Međutim, to daleko da je bio kraj nevolja pripadnika SS divizije „Totenkopf“. Eickeovi ljudi sada su se nalazili u strahovito lošemu fizičkom stanju i njihov se zapovjednik nadao da će ostatci njegove nekad moćne divizije sada biti povučeni s bojišnice zbog oporavka i reorganizacije. No Hitler je naredio da oni bez obzira na sve trebaju ostati na položajima, s kojih su trebali pod svaku cijenu održati koridor otvorenim jer se pretpostavljalo da će taj njemački važan sektor uskoro doći pod udar sovjetskih postrojbi. Eickeu je dano zapovjedništvo nad svim pripadnicima SS-a i vojnim postrojbama raspoređenima na zapadnome dijelu izbočine. Te postrojbe sada su koliko je bilo moguće reorganizirane u „zbor“, no u stvarnosti je njegova snaga dosezala brojku od gotovo samo jedne u cijelosti ljudstvom popunjene divizije. Eickeov pesimizam bio je dobro poznat general-pukovniku Buschu, iznimno simpatičnomu čovjeku koji je iz prve ruke svjedočio uistinu šokantnomu

Ofenziva je započela 21. ožujka i u dva dana postrojbe SeydlitzKurzbacha postignule su dobar napredak uz podršku „Luftwaffea“

stanju mnogih pripadnika SS divizije „Totenkopf“. Busch je osobno uvjeravao Himmlera da Eickeov oslabjeli „zbor“može nastaviti s borbom samo ako mu se što prije dopremi najmanje 5000 svježih vojnika. U slijedu događaja „Reichsführer-SS“Himmler uspio je poslati tek 3000 novih ljudi kao zamjenu.

Do svibnja 1942. godine Crvena armija ponovno pokreće ofenzivu i započinje s napadima na taj koridor koji su njemački vojnici uspjeli održati tek uz velike napore i poteškoće. Početkom proljeća nastavilo se nagomilavanje sovjetskih postrojbi čije akcije rastu u snazi i odlučnosti. Učestalost sovjetskih napada nije dala nikakvu mogućnost iscrpljenim postrojbama SS-a da se odmore, a uzastopni sukobi velike žestine uvelike su oslabjeli i iscrpili brojčanu snagu Eickeova zbora, kao što su fizički iscrpili i samoga zapovjednika. Sredinom lipnja Eickeu je zapovjeđeno da ode na zasluženi odmor, a zamjenjuje ga „SS-Oberführer“Max Simon. Na koncu dopusta Eickeu je naređeno da podnese izvješće u Führerovu stožeru u Rastenburgu, gdje ga je osobno odlikovao sam Hitler dodijelivši mu hrastovo lišće na njegovu Viteškom križu. Eicke je iskoristio tu priliku da povede osobni razgovor s prvim čovjekom Trećega Reicha, tijekom kojega je istaknuo i opisao očajno stanje u kojemu se nalaze njegovi vojnici. Hitler je pokazao razureći

mijevanje oko toga pitanja, ali još nije dopustio povlačenje pripadnika SS divizije „Totenkopf“iz Demjanska. Međutim, obećao mu je da kada će diviziji napokon biti dopušten odlazak s bojišnice, ona će nanovo biti popunjena ljudstvom i reorganizirana kao oklopno-grenadirska divizija („Panzergrenadier Division“), u čijemu će se sastavu tada nalaziti i bojna popunjena tenkovima. Eickeu je zapovjeđeno da ostane na dopustu sve dok diviziji ne bude dopušteno povlačenje s bojišnice. Početkom srpnja 1942. godine sovjetski pritisak ponovno jača na područja koja drže pripadnici SS divizije „Totenkopf“. Simon je u očajničkome pokušaju nastojao učiniti sve kako bi se pripadnici te divizije povukli i time izbjegli potpuno uništenje. Smatrao je da je samo pitanje vremena kada će SS divizija „Totenkopf“u potpunosti biti uništena. Upoznat sa Simonovim izvješćima, Eicke je ponovno pokušao umoliti povlačenje svoje divizije, ali bezuspješno. Naime, Hitler je inzistirao da njezini ostatci moraju čvrsto držati položaje te da ne smiju biti povučeni sve dok postrojbe X. zbora ne ojačaju izbočinu u dovoljnoj mjeri da su u stanju izdržati sve buduće napade Sovjeta. Predviđeno je da će za to biti potrebno još najmanje idućih od šest do osam tjedana.

Dana 17. srpnja uslijedio je masivni sovjetski napad na položaje koje su držale postrojbe SS-a, no

napad je odbijen tek uz fanatično odlučan otpor iscrpljenih pripadnika SS divizije „Totenkopf“, koji su tom prigodom pretrpjeli znatne gubitke. Dana 18. srpnja

Crvena armija oslobađa mjesto Vasilyevschina uništavajući pritom tamošnje pripadnike SS divizije „Totenkopf“gotovo do posljednjega čovjeka. Simonu je zapovjeđeno da odmah poduzme protuudar, no to je odbio u nevjerojatnoj igri neposlušnosti svojim nadređenim vojnim zapovjednicima, sugerirajući da ako regularna vojska želi da posao bude izvršen, neka to učini sama. Vjerojatno je zapovjedništvo zbora uočilo jadno stanje u kojemu su se nalazili pripadnici WaffenSS-a pa nije uslijedila kazna za Simonovo odbijanje naredbe za napad. Štoviše, regularna vojska poslala je vlastite postrojbe u napad. Naime, vojnici 8. lake pješačke divizije zamijenili su pripadnike SS divizije „Totenkopf“u misiji koja nije polučila uspjeh jer su sovjetske postrojbe zadržale mjesto Vasiljevšćina u svojim rukama, nanijevši pritom teške gubitke njemačkim napadačima. U iznimno nepovoljnim vremenskim uvjetima sovjetski su napadi s ciljem uništenja izbočine nastavljeni. Uslijedile su ogorčene borbe u trajanju od nekoliko dana što je sve otežavalo more blata. Napokon, 30. srpnja sovjetski napadi jenjavaju, a vojnici Crvene armije iscrpljeni su kao i postrojbe Waffen-SS-a. Mogli bismo zaključiti da su pripadnici SS divizije „Totenkopf“gotovo u potpunosti iscrpili svoje snage. Simonove postrojbe sada su trpjele posljedice dugih razdoblja borbi u nečemu

što je nalikovalo na pravu močvaru. Upala pluća, dizenterija i mnoge druge bolesti širile su se među ostatcima pripadnika SS divizije „Totenkopf“.

Sudbonosno vrijeme

Eicke se razbjesnio zato što je njegova divizija ostavljena da malakše u takvim uvjetima i još se jednom obraća Hitleru zahtijevajući da divizija bude povučena iz izbočine kod Demjanska zbog odmora i oporavka ili da mu se dopusti povratak na bojišnicu gdje bi umro sa svojim ljudima. Ne iznenađuje da je Hitler odbio takve prijedloge i zapovijeda Eickeu da uzme dulji dopust. Dana 6. kolovoza sovjetska 11. vojska i I. gardijski zbor poduzimaju velike napade na sjevernim i južnim rubovima koridora. Pripadnici SS divizije „Totenkopf“ponovno trpe iscrpljujuće gubitke. Postrojbe SS-a trpjele su masivne topničke napade, a zrakoplovstvo Crvene armije bombardiralo je njemačke položaje po volji jer je izostala potpora „Luftwaffe“. Do 12. kolovoza sve neborbeno osoblje SS divizije „Totenkopf“– kuhari, administracija, medicinsko osoblje i pripadnici vojne policije – naoružano je i poslano u rovove u pomoć suborcima. Sada, naime, nitko nije preostao u pričuvi divizije.

Baš kada je izgledalo da će Crvena armija uspjeti pregaziti položaje preostalih pripadnika SS divizije „Totenkopf“, njihov spas došao je s neba kada su započele kiše. Tijekom iduća dva dana vrijeme je bilo toliko loše da su otkazane sve vojne operacije. Takav predah dobro je došao Nijemcima koji su se sada uspjeli prerasporediti, a tijekom iduća dva tjedna očajnički pripadnici SS divizije „Totenkopf“prikupili su dovoljno snage da im uspijeva odolijevati naletima sovjetskih postrojbi. „Zbor Totenkopf“sada je imao snagu od oko 7000 ljudi, od kojih je većina pripadala pomoćnomu osoblju.

Simon je u očaju predlagao da se divizija „Totenkopf“mora otpisati kao divizija jer se tu gotovo ništa vrijedno više nije dalo spasiti. Dana 25. kolovoza koridor se ponovno našao na udaru masivnih sovjetskih napada jer su vojnici 7. gardijske divizije, 129., 130., 364. i 391. pješačke divizije te 30. streljačke brigade izveli snažan udar na njemačke položaje. Postrojbe Crvene armije prokrčile su put kroz protivničke položaje podijelivši pritom SS diviziju „Totenkopf“na brojne izolirane džepove. Simonovo zapovjedništvo izgubilo je više od 1000 ljudi u samo nekoliko sati, no njemačke postrojbe uspjele su zadržati položaje u svojim rukama uspješno odbijajući uzastopne sovjetske udare. Tada je Eickeu dopušteno da se pridruži svojoj istrošenoj diviziji, ali je ubuduće svakoga tjedna morao odlaziti u Treći Reich

Preostali pripadnici SS divizije „Totenkopf“u listopadu 1942. povučeni su s bojišnice nakon što su njemački protunapadi odbili sovjetske postrojbe

gdje je trebao nadgledati pripreme oko njezine popune i reorganizacije.

Preostali pripadnici SS divizije „Totenkopf“u listopadu 1942. godine povučeni su s bojišnice nakon što su njemački protunapadi na koncu odbili sovjetske postrojbe dovoljno daleko od izbočine, čime je ona postala sigurna za pokret postrojbi i bila je izvan dometa sovjetskoga topništva. Samo je 6400 pripadnika SS divizije „Totenkopf“ostalo živo.

Hitler je odobrio ustanovljavanje specijalnoga odličja u spomen na obrambene akcije oko Demjanska u 1942. godini. To odličje imalo je oblik metalnoga štita koji je na svojemu vrhu imao orla i svastiku dok se u središtu nalazio prikaz prekriženih mačeva i zrakoplova iscrtanih preko godine 1942. s natpisom „Demjansk“.

Sam štit pričvršćen je na komad tekstila, koji se zatim ušivao na gornji lijevi rukav nositelja toga odličja. Mnoge fotografije pripadnika SS divizije „Totenkopf“prikazuju kako ponosno nose tu uspomenu na sudjelovanje u jednoj od najskupljih bitaka u povijesti njihove divizije. Također, trebalo bi još spomenuti da je nekolicina pripadnika SS divizije „Totenkopf“odlikovana toliko priželjkivanim Viteškim križem Željeznoga križa za odvažnost i hrabrost tijekom bitaka za džep kod Demjanska. Studije nekih akcija za koje su uručena ta visoka vojna odličja možda najbolje ilustriraju kako su mogle izgledati neke od žestokih bitaka tijekom tadašnjih iscrpljujućih mjeseci.

Wilfried Richter rođen je u Pforzheimu 9. svibnja 1916. i pridružio se SS-u 1937. godine. Tijekom bitaka kod Demjanska zapovijedao je malenom borbenom skupinom smještenom kod sela Kalitkino na obalama rijeke Robja. Žestoka topnička vatra Crvene armije pretvorila je to malo selo i okolicu u pustopoljinu ispunjenu kraterima, a pripadnici Waffen-SS-a bili su apsolutno iscrpljeni zbog učestalih pokušaja proboja sovjetskih postrojbi. Dana 5. travnja osobito moćan sovjetski napad strovalio se na njemačke obrambene položaje kod Kalitkina prijeteći da će ih u potpunosti pregaziti. Naime, inače je bilo uobičajeno da su

pripadnici Waffen-SS-a prije sovjetskoga napada bili upozoreni njihovom topničkom vatrom kao pripremom terena prije akcije. Međutim, u zoru toga dana sovjetske su postrojbe, kojima je 16 tenkova T-34 pružalo potporu, izvele brzi napad bez upozorenja. Budući da su Sovjeti vrlo brzo svladali protutenkovske položaje na sjevernome dijelu sela, oni su uspostavili uporište, ali tek nakon što su izgubili šest tenkova. Zatim su pripadnici Waffen-SS-a izveli munjeviti protunapad koristeći Tellerove mine protiv sovjetskih tenkova, od kojih je narednih pet uništeno u tim borbama. Međutim, sovjetsko pješaštvo još uvijek je predstavljalo prijetnju i situacija je izgledala prilično loše za brojčano nadjačane pripadnike Waffen-SS-a. Richter je odlučio pozvati njemačko topništvo u pomoć, dajući im koordinate sela kao cilj u kojemu su se nalazili i njegovi ljudi. Budući da su se oni zaklonili na sigurno u dobro zaštićene bunkere, neprijateljski vojnici nisu shvaćali o čemu je riječ sve dok iznenađeni bombardiranjem nisu pretrpjeli teške gubitke. Kada je baražna vatra završila, Richter i njegovi ljudi nasrnuli su na ruske postrojbe, što se ubrzo pretvorilo u žestoke borbe prsa o prsa. Bitka je trajala sve dok sovjetski vojnici nisu ležali mrtvi ili se dali u bijeg. Za osobnu hrabrost i vodstvo prikazano tijekom te akcije „SS-Obersturmführeru“Richteru 21. travnja 1942. uručen je Viteški križ Željeznoga križa te je promaknut u čin „SS-Hauptsturmführer“. Richter je završio svoju vojničku karijeru kao zapovjednik bojne iz sastava 38. SS oklopno-grenadirske divizije „Niebelungen“(„Panzergrenadier Division Niebelungen“) i na koncu je uspio preživjeti rat. Erwin Meierdress rođen je u prosincu 1916. godine i pridružuje se elitnoj „Leibstandarte“. Nakon završetka školovanja za časnika u „SS-Junkerschule Braunschweig“prebačen je u diviziju „Totenkopf“.

Na početku 1942. godine Meierdress je zapovijedao malom borbenom skupinom s oko 120 ljudi raspoređenih u blizini Bjakova u džepu kod Demjanska. Gotovo očajnički otpor i obrana koju je organizirao Meierdress sa svojim ljudima uspješno su odbijali svaki pokušaj sovjetskih postrojbi da se probiju kroz njihove redove, no ruski vojnici zadali su im i teške gubitke. Iako je naime tek nekolicina njegovih ljudi smrtno stradala, tri četvrtine bilo ih je ranjeno. Njegovu skupinu sačinjavala je mješavina pripadnika SS divizije „Totenkopf“, vojnoga osoblja i topništva te članovi bojne policije SS-a.

Jedna radijska poruka koju je primio stožer zbora sadržavala je izvješće o napadima sa zapada, sjevera i sjeveroistoka, ali i da je neprijatelj pretrpio teške gubitke od oko 200 mrtvih. Nekoliko sati kasnije pristigla je i druga poruka: „Bjakovo je još jedanput napadnuto iz pravca istoka. 150 neprijatelja mrtvo. Naši gubitci su jedan poginuli i sedam ranjenih.“Teške su borbe i nakon toga nastavljene, ali brojčano superiorniji Sovjeti nisu uspjeli izbaciti malu skupinu branitelja SS-a s njihovih položaja te su pritom ponovno pretrpjeli velike

gubitke. Uskoro je Meierdress ozbiljno ranjen i hitno je prebačen izviđačkim zrakoplovom tipa Fieseler Storch u bolnicu. Dana 13. ožujka 1942. uručen mu je Viteški križ Željeznoga križa. Njegova borbena skupina na koncu je izišla iz borbe s ukupno 85 preživjelih, od kojih je 56 bilo ranjeno. Meierdress se oporavio od posljedica ranjavanja, da bi uspješno preuzeo zapovjedništvo nad 1. bojnom „SS-Panzer Regiment 3“iz sastava „SS-Panzer-Grenadier Division Totenkopf“, zasluživši kasnije (12. listopada 1943.) hrastovo lišće na Viteškome križu. Međutim, smrtno je stradao 4. siječnja 1945. tijekom borbi u Mađarskoj.

„SS-Sturmbannführer“Karl Ullrich

Jedna od najistaknutijih osoba SS divizije „Totenkopf“te još jedan dobitnik Viteškoga križa za akcije prikazane kod Demjanska svakako jest Karl Ullrich, u vrijeme tih borbi „SS-Sturmbannführer“i zapovjednik divizijske inženjerijske bojne. Ullrich i njegovi ljudi nalazili su se s pripadnicima 18. motorizirane pješačke divizije u blizini Staraja Russe čvrsto braneći uporište kod mosta preko rijeke Lovat između Korowitschina i Kobylkina. Protiv Ullrichove borbene skupine upotrijebljene su tri sovjetske gardijske pukov

Jedna od najistaknutijih osoba SS divizije „Totenkopf“kod Demjanska svakako jest Karl Ullrich, u vrijeme tih borbi „SS-Sturmbannführer“

24

nije, dvije skijaške bojne i oko 30 tenkova T-34. Sovjetsko topništvo i zrakoplovstvo pretvorili su sve objekte u okolici u ruševine. Bez prikladnoga i dostupnoga zaklona Ullrichovi ljudi ostavljeni su gotovo na otvorenome pri temperaturama od -45 °C, a pokušavali su se zagrijati u svojim rovovima što i nije bio lak zadatak. Gotovo svaki čovjek pretrpio je posljedice smrzavanja. Zapravo je nevjerojatno da su u takvim neljudskim uvjetima ti borci odolijevali sovjetskoj nadmoći u brojnosti jer su Ullrichovi ratnici odbijali jedan napad za drugim. Tijekom noći sovjetski borci pokušavali su se infiltrirati među njemačke redove pod okriljem mraka i obučeni u bijela skijaška odijela kako bi se što manje isticali od smrznutoga zimskog krajolika.

Tijekom tih akcija Ullrich se uvijek mogao pronaći na „prvoj liniji“borbi zajedno sa svojim ljudima. Njegovo osoblje iz redova vezista pokušavalo je na sve načine pravodobno obavještavati

U neljudskim uvjetima ti borci odolijevali su sovjetskoj nadmoći u brojnosti jer su Ullrichovi ratnici odbijali napad za napadom

stožer zbora o trenutačnoj situaciji, no uvijek su primali istu zapovijed: „Führerbefehl! (izravna Hitlerova naredba) Kobylkina se mora održati.“Zajedno s takvim porukama pridošla je i vijest da je Ullrich nagrađen Viteškim križem kao priznanjem za gotovo nadljudske napore svoje borbene skupine pred licem teških uvjeta i brojčane moći protivnika. Kada je čuo tu vijest, Ullrich je jednostavno komentirao: „Radije bih da su mi poslali svježu pukovniju.“Na koncu je Ullrichu ipak dopušteno da se probije prema istoku, gdje se trebao spojiti s Eickeovom glavnom borbenom skupinom koja se nalazila na sjeverozapadu džepa kod Demjanska. Ullrich je kasnije promaknut u čin „SSOberführer“i služit će kao zapovjednik „SS-Panzergrenadier Regiment 6 Theodor Eicke“. Kod mjesta Vasilješćin na sjevernome dijelu džepa kod Demjanska „SS-Sturmbannführer“Franz Kleffner i ljudi njegova „Kradschützen“(izviđači motociklisti), bojne iz sastava SS divizije „Totenkopf“, zatekli su se pod pritiskom brojčano jačih sovjetskih postrojbi, no održali su svoj sektor uz velike teškoće i znatne gubitke. Naime, protiv te bojne sovjetske postrojbe upotrijebile su brojčanu snagu dviju i pol bojni svježih postrojbi. Nakon pet sati iscrpnih i žestokih borbi nekih 300 sovjetskih vojnika ležalo je mrtvo diljem bojišta ispred njemačkih rovova. Dva dana kasnije dvije sovjetske bojne ponovno su napale te položaje pripadnika Waffen-SS-a, ali opet su odbijene uz gubitak 150 života napadača. Takva žilavost u obrani omogućila je visoku stopu borbenoga rezultata, no i to je imalo svoju cijenu. Pripadnici SS divizije „Totenkopf“trpjeli su od hladnoće, iscrpljenosti, napada uši i smrzavanja, ali odbijali su brojčano superiornije sovjetske napade. Kada su napokon maknuta tijela ubijenih sovjetskih vojnika s bojišnice, otkriveno je da su mnogi usmrćeni pogotkom u glavu, što svjedoči o preciznosti gađanja pripadnika Waffen-SS-a. Za vođenje tijekom tih istaknutih bitaka Kleffneru je 19. veljače 1942. dodijeljen Viteški križ.

Nisu samo časnici SS divizije „Totenkopf“bili ti koji su nagrađeni tim priželjkivanim odličjem. Kod Kobylkina je, primjerice, „SSOberscharführer“Ernst Stäudle služio kao istureni promatrač topničke pukovnije u trenutku kada je baražna vatra sovjetskih minobacača upozorila Nijemce na nadolazeći pješački napad.

26

Sadržaj

hr-hr

2021-05-05T07:00:00.0000000Z

2021-05-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281638193082815

Vecernji List