Večernji list

BITKA KOD SLANKAMENA 1691. GODINE

Munjeviti prodor habsburške vojske dolinom Dunava po protuofenzivi poduzetoj nakon spašavanja Beča od osmanske opsade 1683. godine doveo je do zauzimanja područja od Budima do Beograda do 1688. godine. Dvorsko ratno vijeće raspravljalo je o mogućnosti dal

Tekst: Siniša Đuričić

Markgrof Wilhelm Ludwig von Baden (1654. – 1707.) bio je, pored vrhovnoga zapovjednika, vojvode Karla V. Lotarinškog (1643. – 1690.), i bavarskoga kneza izbornika Maksimilijana II. Emanuela (1662. – 1736.), najzaslužniji i najdarovitiji carski general Velikoga turskog ili Velikoga bečkog rata. Po majci, princezi od Savoje – Carignana, bio je rođak princu Eugenu Savojskom, koji je upravo pod njegovim mentorstvom stekao prva iskustva i znanja u vještini ratovanja. Ludwig Badenski svoju je vojnu karijeru započeo kao dobrovoljac u carskoj vojsci tijekom francuske invazije na Nizozemsku 1674. godine, a do 1679., penjući se po ljestvici vojne hijerarhije u carskoj vojsci, dogurao je do čina general-bojnika („Generalfeldwachtmeister“). Kako je nakon smrti maršala Raimunda Montecuccolija 1680. godine, dotad predsjednika Dvorskoga ratnog vijeća, na ovaj položaj stupio Ludwigov ujak Hermann Badenski, on je uskoro dalje napredovao te je prije druge osmanske opsade Beča 1683. godine već nosio čin feldmaršala. Zahvaljujući obimnomu djelu u dva toma koje je ostavio njemački arhivist i povjesničar Philipp Röder von Diersburg, zvano „Pohodi markgrofa Ludwiga Badenskog protiv Turaka“

(„Des Markgrafen Ludwig von Baden Feldzüge wider die Türken“), objavljenomu prvi put 1859. godine u Karlsruheu, poznati su brojni detalji njegovih bitaka vođenih protiv Osmanlija. Osim što je ovo djelo opisalo ratni put badenskoga markgrofa u Slavoniji, Bosni, Srbiji, Erdelju i Bugarskoj, neizbježno se dotaknulo i svih drugih važnih suvremenika i povijesnih događaja u koje je bio uključen.

Munjeviti prodor habsburške vojske dolinom Dunava po protuofenzivi poduzetoj nakon spašavanja Beča od osmanske opsade 1683. godine doveo je do zauzimanja područja od Budima do Beograda do 1688. godine. Još dok je bavarski izbornik opsjedao ovu vrlo važnu utvrdu na Dunavu, Dvorsko ratno vijeće raspravljalo je o mogućnosti daljega prodora u dubinu osmanskoga teritorija dolinom Morave te u Bosni, preko koje su Osmanlije već krenuli u protuudar na Slavoniju. U skladu s takvim planovima, Ludwig Badenski u srpnju 1688. godine okuplja vojsku u Osijeku i preko Vukovara i Đakova stiže krajem istoga mjeseca do Save, a potom preko Požege maršira na Kostajnicu (Hrvatska Kostajnica). Zajedno s hrvatskim graničarima („Carlstättischer Miliz“), koje hrvatski ban Nikola III. Erdödy dovodi iz Siska, carska vojska prelazi Unu te 16. kolovoza zauzima Kostajnicu. Odmah nakon Kostajnice, Badenski je zauzeo Dubicu i Gradišku. Pristup Slavonskomu Brodu pokušao je bosanski paša Badenskom zapriječiti kod Dervente, gdje ga je ovaj teško porazio 5. rujna. Smatrajući kako je nakon pobjede kod Dervente osigurano lako osvajanje Bosne, car je naredio markgrofu da je odmah napusti te se pridruži Maksimilijanu

Emanuelu u opsadi Beograda. On se okreće prema Drini i 20. rujna stiže do Zvornika s namjerom da izgradi most preko kojega će prijeći u Srbiju. Pet dana kasnije razbija vojsku zvorničkoga paše i zauzima tu utvrdu. No kako je u tome trenutku (27. rujna) izbio tzv. Devetogodišnji rat, ili rat Augsburške

lige, koalicije Habsburške Monarhije, Španjolske, Švedske, Nizozemske i Engleske protiv Francuske, caru je markgrof bio potreban na Rajni. Predao je svoje zapovjedništvo generalu Piccolominiju i otputovao u Beč.

Rat Francuskoj službeno je objavljen 14. veljače 1689., a za zapovjednika carskih snaga na zapadnome bojištu imenovan je Karlo Lotarinški, koji je zbog toga morao napustiti ugarsko bojište. Jedini logičan izbor za njegova zamjenika bio je markgrof Badenski, kojemu je dodijeljeno zapovjedništvo nad 24 000 vojnika (kao i 6000 već smještenih u Erdelju) te naređeno da se vrati u Ugarsku. Žurnost je u danome trenutku bila izrazito važna, s obzirom na to da je novi veliki vezir Fazil Mustafa-paša Ćuprilić, sposobni vojnik i administrator, već okupljao brojnu osmansku vojsku kod Adrijanopola. Badenski je 11. lipnja stigao u Beograd, koji je carska vojska zauzela krajem rujna prethodne godine, te se pripremao za prodor prema jugu, dolinom Morave. Osmanska vojska u međuvremenu je već bila u Nišu te je 23. rujna stigla u Kruševac. Badenski je odlučio napustiti svoje utvrđene položaje kod Smedereva te se zaputio prema Jagodini kako bi Osmanlijama ondje presjekao put. No kako je imao ozbiljnih poteškoća u liniji opskrbe preko Morave, morao se povu

Habsburški prodor dalje bi išao dolinom Morave te u Bosni, preko koje su Osmanlije već krenuli u protuudar na Slavoniju

48

ći bliže improviziranim skladištima u Grabovcu. Uočivši njegovo povlačenje, veliki vezir 26. kolovoza šalje 12 000 Tatara u napad, a sam se s 40 000 vojnika povlači u Jagodinu. Markgrof je uspio prije njihova dolaska podignuti most i, utvrdivši se kod Grabovca, odbiti napad, a potom su se 30. kolovoza dvije protivničke vojske našle jedna nasuprot drugoj kod Batočine. Osmanlije su teško poraženi, brojeći više od 3000 mrtvih, dok je Badenski izgubio oko 400 vojnika. Veliki vezir se povukao u Niš te se ondje utvrdio očekujući napad, no markgrof je do sredine rujna morao čekati na provijante, koji su zbog obilnih kiša sporo putovali iz Beograda. Donekle nahranjena i opremljena, njegova vojska prošla je 16. rujna Paraćin i 21. rujna Aleksinac, da bi pred Niš stigla 22. rujna. Ne gubeći vrijeme, Badenski je odmah postavio svoju vojsku u bojni red nasuprot

Osmanlije su teško poraženi kod Niša 1689., brojeći više od 3000 mrtvih, dok je Badenski izgubio oko 400 vojnika. Veliki vezir se povukao u Niš

neprijatelju koji se smjestio ispred grada, s Nišavom kao zaštitom na lijevome krilu. Ocijenivši riskantnim izravan napad, ipak se odlučio na uzmak, pa je vojska prešla 23. rujna Nišavu preko na brzinu izgrađenoga mosta. Sljedećega dana spahije i janjičari u koordiniranome napadu pokušali su iznenaditi carsku vojsku, ali se ona brzo pregrupirala te ih natjerala u bijeg. Osmanlije nakon ovoga napuštaju Niš i Badenski pobjedonosno ulazi u ovu važnu osmansku utvrdu. Gotovo posve napuštena od Osmanlija, koji su se sada povukli u Sofiju, južna Srbija ostala je otvorena za osvajanje. Vojska je razdijeljena: dok je dio pod zapovjedništvom generala Piccolominija nastavio napredovanje prema jugu, markgrof je okrenuo svoje postrojbe prema Bugarskoj i opsjeo Vidin 14. listopada. Utvrda je pala pet dana kasnije i markgrof je nakon ovoga uspjeha vojsku odveo u zimska boravišta. Sam je ponovno otišao u Beč, a potom u Češku, gdje ga je čekalo vjenčanje s princezom Sibylle von Sachsen Lauenburg.

Osmanska protuofenziva i ponovni pad Beograda 1690. godine

Do zime iste godine general Piccolomini (Enea Silvio Piccolomini, 1640. – 1689.) s vojskom je zauzeo Kosovo i veliki dio Makedonije.

Naredio je da se spali Skoplje kako bi spriječio širenje epidemije kuge koja je ondje izbila, no i sam joj je podlegao 9. studenoga. Nakon njegove smrti nije bio nazočan nijedan carski general koji bi preuzeo vojsku, stoga je taj zadatak dobio general Veterani, koji se još uvijek oporavljao od ranjavanja u Vidinu. Vojvoda od Holsteina, koji je imenovan privremenim zapovjednikom, trošio je preostalu snagu carske vojske na sulude prepade na lokalne osmanske posade zbog kojih je uskoro izgubio Pirot i Kačanik. Holstein i princ Karlo od Hanovera, od kojih nijedan nije imao potrebno vojno iskustvo, smatrali su kako je potrebno pokrenuti ofenzivu 27. prosinca prije dolaska sultana Sulejmana II. s 30 000 Tatara. U tu svrhu pukovniku

50

iskazu nekih zarobljenih osmanskih vojnika, Starhemberg je doznao da se neprijatelj pribojavao da gradu u pomoć stiže velika vojska i odlučio se poslužiti lukavom varkom. Pored svojih vojnika, okupio je sve ljude iz grada, pokupio sve zastave te glazbene instrumente, radeći toliku buku i galamu usred noći ispred zidina kako bi Osmanlije pomislili da se doista približava velika neprijateljska vojska. Varka je uspjela: paša se počeo pribojavati pojačanja koje je dobio osječki garnizon i već sljedećega dana odustao je od opsade te otišao.

Pohod velikoga vezira Fazila Mustafa-paše Ćuprilića i bitka kod Slankamena

U proljeće 1691. godine veliki vezir Fazil Mustafa-paša Ćuprilić (tur. Fazıl Mustafa Köprülü) okupljao je novu vojsku od nekih 120 000 ljudi i sastavljenu od Makedonaca, Bugara, Albanaca i ugarskih kuruca (Tökölyjevih pobunjenika). Car Leopold te je godine uspio skupiti 85 000 vojnika, od kojih je tek 50 000 bilo dostupno Ludwigu, jer je ostatak pukovnija ostao na Rajni. Mjesto skupljanja bio je Budim; general Karl Ludwig de Souches imao je zadatak od početka lipnja nadgledati okupljanje pukovnija, jer je i ranije, dok je markgrof zbog bolesti boravio u Češkoj, bio odgovoran za postrojbe u Ugarskoj. Souches je vrlo brzo primio zapovijed za pokret prema Dravi, što je i učinio 29. lipnja, povevši 15 pukovnija. Markgrof se između 10. i 14. srpnja zadržao u taboru podignutomu između Mohača i Branjina Vrha u Baranji, a potom je produžio preko Drave prema Osijeku, gdje se nalazio Starhemberg s preostalim postrojbama. Ondje je odmah doznao da su značajne osmanske snage bile na putu, u blizini Beograda. Veliki vezir podignuo je mostove preko Save i pripremao se prijeći u Srijem kod Zemuna. Okupljene carske snage brojile su oko 55 bojni, 104 eskadrona i 90 topova. Pješaštvom je zapovijedao Souches, kojemu je, pored ostalih, bio podređen i Guido Starhemberg. Konjicom je zapovijedao grof Hermann Otto von Styrum, a topništvom već proslavljeni „feldzeugmeister“Johann Börner. Markgrof je 22. srpnja bio u blizini Sotina, na maršu prema Petrovaradinu, kada je stigla novost da je došlo do promjena na osmanskome prijestolju. Umro je sultan Sulejman II., a naslijedio ga je brat Ahmed II. (1691. – 1695.). Obje su vojske već bile u pokretu pa ovo u trenutačnoj situaciji nije značilo puno, osim činjenice da je novi sultan odmah potvrdio Mustafa-pašu kao velikoga verzira. Carska vojska ugledala je 29. srpnja utvrdu Petrovaradin, zadržavši se nekoliko dana u njezinoj obnovi. U isto vrijeme osmanska vojska bila je već kod Titela, a njihova riječna flotila ponovno je bombardirala Petrovaradin. Markgrof je, ne gubeći vrijeme, između 4. i 6. kolovoza pomaknuo svoju vojsku, nenaviklu na močvarnu klimu i oslabljenu bolestima, bliže Slankamenu. Istoga dana stigao je u tabor grof Heinrich von Dünewald (carski general koji je 1687. godine s grofom

Draškovićem zauzeo Osijek) te od Styruma preuzeo zapovjedništvo nad konjicom. Grof je izvijestio Ludwiga Badenskog da se Osmanlijama pridružio Tököly sa 600 husara, vodeći sa sobom kao taoca generala Heisslera, nedavno zarobljenoga u

Erdelju. Osim toga, veliki vezir imao je i pomoć Luja XIV. Francuski kralj poslao mu je časnike i oko 300 inženjera i topnika. Po dolasku pojačanja Francuzi su savjetovali Ćupriliću da napadne carske položaje. Markgrof je bio oprezan, ne dopuštajući da ga iznenadne čarke brze i lake osmanske konjice izazovu na preuranjenu bitku. Osmotrivši dobro utvrđene osmanske položaje, odlučio se 12. kolovoza povući bliže Zemunu. Veliki vezir odabrao je uzvisinu kojoj se s desne strane protezao Dunav, dok je lijevu pokrivala Sava; pobrinuo se dodatno osigurati opkopom i zemljanim nasipom (parapet), postavivši 200 topova koje je dovukao iz Beograda. Ludwig nije želio riskirati napad na tako čvrsto utvrđenoga neprijatelja, s obzirom na to da je imao samo 45 000 naspram osmanskih 100 000 ljudi. Uočivši da se Badenski povlači uzduž Dunava, Ćuprilić je 17. kolovoza odlučio krenuti za njim, prijeteći mu napadom sa svim raspoloživim snagama. Markgrof se nije dao zaplašiti, nego je zastao kod

Slankamena i ondje, postavivši lijevo krilo svoje vojske uz Dunav, a desno uz uzvisinu, odlučio čekati.

Poslušavši savjet Francuza, veliki vezir odlučio je iste noći izvesti prikriveni manevar kojim bi neprijatelju došao iza leđa. Zaobišavši Ludwigov tabor, paša je dio svoje konjice postavio iza njega, na brdu Koševac, tako mu odsjekavši odstupnicu i stavljajući ga u gotovo bezizgledan položaj. Situaciju je dodatno pogoršala novost da je markgrof izgubio svaku nadu da će njegovoj iscrpljenoj vojsci stići provijanti. Osmanlije su presreli konvoj, pobili pratnju i sve oteli. Odsječen od Petrovaradina i okružen, Badenski je bio prisiljen učiniti ono što je najmanje želio – napasti. Markgrof piše o ovome caru:

„… Prema svemu ovomu je za vjerovati... s obzirom na to da je neprijatelj utvrdio svoj tabor na brdu te se ondje ukopao s namjerom da nam ne samo uskrati mogućnost povlačenja, nego da nas potpuno uništi.“(Philipp Röder von Diesburg, „Des Markgrafen Ludwig von Baden Feldzüge wider die Türken“, Vol II., 162–163.) Osmanski tabor štitila je uzvisina valovitoga oblika koja se u nizini Slankamena naslanja na Dunav. Veliki vezir naredio je da se uz rijeku, na desnoj strani, iskopaju opkopi, dok je njihov lijevi bok štitila konjica. S prednje strane prilaz je branio uski isušeni dunavski rukavac koji je osmanski zapovjednik također utvrdio. U sve rovove smjestio je oko 40 – 50 tisuća osmanskih pješaka, a podržavalo ih je 160 topova. Markgrof je imao samo 90 topova, a svojih 45 000 vojnika rasporedio je u tri linije, koncentriravši pješaštvo na desnome krilu, kojim je zapovijedao Souches. Na lijevo krilo postavio je konjicu, nasuprot osmanskoj, 85 eskadrona i 16 bojni pod Dünewaldom. Badenski je planirao udariti na neprijateljsku konjicu svojim desnim krilom, razbiti ga te pokušati s leđa prići neprijateljskim rovovima i njihovu desnom boku kako bi ih razdvojio, nakon čega bi Souches s glavnicom pješaštva udario u središte osmanskih redova. Bitka je započela 19. kolovoza u 15 sati udarom carskoga topništva na osmanske položaje, kojim je Souches želio pripremiti pozornicu za napad svoga pješaštva. Veliki vezir naredio je da se uzvrati istom mjerom. Nakon razmje

U proljeće 1691. godine veliki vezir Fazil Mustafa-paša Ćuprilić okupljao je novu osmanlijsku vojsku od nekih 120 000 ljudi

52

53

54

jela bojna, stradao je od topničke vatre po njihovu boku a da nisu stigli ispaliti ni metka. Već sigurni u pobjedu, iz drugoga plana pojavljuju se spahije, ali od sigurne propasti i potpunoga uništenja vojsku Badenskog spašava samo hrabrost brandenburškoga pješaštva, koje je pretrpjelo gubitke od 500 mrtvih u tome sudaru. Zapovjednik se nakon toga okrenuo prema lijevome krilu, kojim je zapovijedao Dünewald i koje se još uvijek dobro držalo. Na toj strani Ćuprilićeva snaga bila je manja i pružala je jedinu nadu već očajnomu markgrofu da preokrene bitku koju je očigledno gubio. Tu su janjičari brzo nadvladani, pruživši pritom žilav otpor, a nakon što su Ludwigovi vojnici probili obranu, Dünewaldova konjica obuhvatila ih je i s leđa napala osmansku konjicu. Veliki vezir ovdje je pao, pokazujući osobni primjer junaštva.

Na bojnome polju ostalo je, pored velikoga vezira, 18 drugih paša i oko 16 tisuća vojnika. Ludwig Badenski u ovome nemilosrdnom klanju i sam je pretrpio teške gubitke, oko 7000 mrtvih (od toga 300 časnika, pored Souchesa i Adama Zrinskog, Georg Christian von Schleswig-Holstein-Sonderburg, Philippe Charles François, vojvoda od Arenberga i dr.), no plijen je bio ogroman: 154 topa, 10 000 šatora i isto toliko volova, 5000 konja i 2000 deva te 54 kovčega s bakrenim novcem. Prema kasnijim markgrofovim riječima, ovo je bila najkrvavija bitka toga stoljeća. Doista, rijetko je carska vojska u nekoj bitki pretrpjela tako velike gubitke. Slankamenska bitka imala je dalekosežne posljedice koje, istina, nisu bile odmah vidljive. Badenski nije imao snage ni mogućnosti provesti plan o ponovnome zauzimanju Beograda, no Osmanlije više nikad neće zaprijetiti Slavoniji, iako će u još nekoliko navrata prelaziti Dunav i Savu. Pobjeda koju će nekoliko godina kasnije, 1697. godine, kod Sente izboriti princ Eugen Savojski zaustavit će i takve osmanske prodore za dugi niz godina.

Naslovna Strana 

hr-hr

2021-05-05T07:00:00.0000000Z

2021-05-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281968905564607

Vecernji List