Kulturno-povijesni roman o zlu i dobru

Antifašisti, a ne samo komunisti, pobijedili su Hitlerov kukasti križ i Mussolinijev fascio, ali zlo nije pobijeđeno. Pobjednici su „pod petokrakom“upotrijebili iste metode kao fašizam

Roman „Pula na Pola“je kulturno-povijesni roman ne samo o Istri, nego o čitavoj Hrvatskoj. To je roman o zlu i dobru. Njegova radnja događa se u zemlji „koja se odavno nalazi na seizmički aktivnom tlu. Do 1941. godine kod većine pučanstva, a i dobrog dijela inteligencije, prevladavala je radićevska ideologija“, ističe prof. dr. sc. Josip Županov, te nastavlja: „Kad se raspala prva Jugoslavija, instalira se ustaštvo kao službena ideologija. Ustaštvo smjenjuje komunistička ideologija…“Antifašisti, a ne samo komunisti, pobijedili su Hitlerov kukasti križ i Mussolinijev fascio, ali zlo nije u potpunosti pobijeđeno. Štoviše, pobjednici su, ne svi, nego dijelovi „pod petokrakom“, nakon obračuna s fašizmom upotrijebili iste metode kao fašizam: separacije, likvidacije, kolone ratnih zarobljenika s civilima, diktaturu za postizanje „viših ciljeva“… Metode iste, a drukčija simbolika. Komunističke vlasti ponašale su se po modelu „tko nije s nama je protiv nas“. U sklopu toga odvijala se osveta prema Talijanima-fašistima za sva zla koja su Istranima, odnosno Hrvatima, učinjena za vrijeme dominacije talijanske vlasti u Istri, i to kako prije uspostave fašizma tako i za vrijeme njegova trajanja te nakon toga. Sličan odnos bio je i prema nevinim, normalnim i dobrim Talijanima-nefašistima. Zbog agresivne i brutalne talijanske „kulturne“okupacije, odnosno sustavne i nasilne talijanizacije, dogodio se egzodus Istrana odnosno Hrvata u ostale dijelove tadašnje Hrvatske. O tome kako su talijanske vlasti gledale na Hrvate u Istri, između ostalih, pokazuju trojica autora. Naime, Bernardo

Benussi, uz De Franceschija i Carla Combija, smatra da su „Slavi/Slaveni“, a to su današnji Hrvati, „narod bez povijesti, bez pamćenja, bez pismenosti i kulture, bez institucija i da su dobri divljaci te ljudi dobre duše i da se slavenski puk može civilizirati jedino ako prihvate talijansku kulturu i talijanski jezik, dakle postanu Talijani“. Ideologije, desne i lijeve, služile su vođama da se prema građanima odnose kao prema podanicima, da ih drže podijeljenima i da njima vladaju. Istra je bila dio takve stvarnosti, odnosno takvoga zla. Sve što se događalo bile su posljedice ideološko-političkih tsunamija. Može li to biti prethodnica novomu tsunamiju u obliku „nove Vargarole“? Ivan Pletikos, autor ovoga romana, ne kaže izravno da je to moguće, ali upozorava da „orobljavanje sjećanja kroz zabrane i laži vodi u konclogor budućnosti iz kojeg nema izlaza“. U biti, Pletikos opisuje ono što nije poznato u vezi „slučaja Vargarola“te ono što se jednostrano i iskrivljeno prikazuje kao „istinu“. Osim što opisuje ono što se događalo nakon Vargarole, poznato kao Goli otok, Pletikos opisuje i ono što joj je prethodilo: … „bijesno divljanje mržnje“. Na oltar zloga podnesene su stotine tisuća nevinih ljudskih života, a unesrećeno je mnogo, mnogo više. Mnogi koji su na ovaj ili onaj način bili dio toga bijesnog ubilačkog stro“ja neće se htjeti sjećati. Upravo zbog Mira (op. Miroslava Bulešića) i zbog mira u sebi, zbog oprosta i pomirenja, ja (op. autor romana) neću zaboraviti te godine, godine grijeha u sebi i oko sebe, te dodaje: Pritom znam da će svaka riječ istine kojom se otimaju zaboravu te godine za zaborav biti ukršteni mač u borbi sa zlom. Jer zli u svijetu ne vlada samo svojim vrućim i oštrim oružjem ubitačnog bijesa i mržnje. To oružje on koristi dok ne ovlada. A kad zavlada, koristi svoja meka i hladna oružja“: laž, cinizam i zaborav. Ovim riječima autora romana treba dodati: te – „briše identitet“, tj. provodi nasilno potalijančivanje u Istri između 1919. i 1945. godine. To je u knjizi „Izbrisani identitet“opisao Paolo Parovel (u Hrvatskoj je knjiga tiskana 1993. godine). U tome smislu podnaslov ovoga romana mogao bi biti: „Prije i nakon Vergarole ili Roman o zlu i dobru“. Čitatelj romana, osim što upoznaje složenu prošlost, može shvatiti što bi njezino ponavljanje, u bilo kakvomu obliku, značilo za Istru i čitavu Hrvatsku, pa i šire. U biti, čitatelj ima dojam kao da se pred njim vrte kadrovi izvrsno režiranoga filma snimljenoga na temelju stvarnih događaja. Međutim, kraj filma je s jedne strane “happy end”, a istodobno je i njegova suprotnost, tj. “bad end”. Drugim riječima, etnička, kulturna odnosno nacionalna pripadnost, koja je temelj ljudskosti i moralnosti, nerijetko potiče ponašanje koje je suprotno tomu. U tome smislu autor nema jedna mjerila za “našu” etno zajednicu, a druga za “njihovu”. Nemoralno i neetično ponašanje ne opisuje samo kod “njih”, nego i kod “nas”. Zapravo, uvjerava nas da jedinoga, pravoga i neokaljanoga pobjednika nema. Ali i to da su, na različite načine i u različitim segmentima, svi gubitnici. Roman ima svoju iznimnu kulturno-povijesnu te politološku, sociološku, filozofsku, moralnu i etičku vrijednost. Naime, autor analizira stanje duha tadašnjega stanovništva i njihov odnos prema strancima. U zbilji jedan te isti stranac može biti i neprijatelj i prijatelj. To se odnosi, primjerice, na Nijemce koji su došli u Istru kao neprijatelji i okupatori. Međutim, na mikro razini između nekih Nijemaca i nekih domaćih ljudi osim neprijateljstva razvilo se i prijateljstvo, razumijevanje i suradnja. Međutim, pojedinci koji su se nametali kao jedini zaštitnici lokalnoga stanovništva (kao što to rade suvremeni političari) poticali su neprijateljstvo prema svim Nijemcima zajedno i svakomu pojedinačno po modelu – svi su oni zločinci! Sličan odnos bio je i prema Talijanima. Značenje romana je u činjenici što osvjetljava potpuno ideologizirano, iskrivljeno i po naravi mračno razdoblje prije i za vrijeme rata, ali i nakon rata, i to kao razdoblje u kojemu se rat nastavio na drugi način: u Puli, Istri, Hrvatskoj i šire. Već zbog same činjenice što se i danas radi o tabutemama, tj. ne samo o zločinima Nijemaca i Talijana, nego i partizanskim odnosno komunističkim zločinima, vrijedno je što je ovaj roman ugledao svjetlo dana.