Publication:

Vojna Povijest - 2021-06-05

Data:

Kratka povijest geopolitičke transformacije e n vir on me n tali z ma

Aktualno

Pojavom industrijske revolucije razina zagađenje u brojnim europskim gradovima naglo je skočila. Gotovo paralelno s njom, javljaju se i brojni pritisci i zahtjevi prema vladama i industrijalcima za zaštitom zdravlja ljudi i okoliša. Takvi i slični pokreti mogu se smatrati prvim modernim primjerima onoga što danas definiramo kao ekologija, odnosno ideološki pokret koji za cilj ima zaštitu ekosustava, sprečavanje ili uklanjanje posljedica globalnoga zatopljenja, zagađenja te očuvanje životinjskoga i biljnoga svijeta, kao i njihovih prirodnih staništa. U početku, zagovaratelji ekoloških ideja bile su osobe i pojedinci koji su pružali otpor postojećim ekonomskim, kolonijalističkim i ekspanzionističkim vizijama različitih vlastodržaca u Europi i šire, a s ciljem zaštite zdravlja ljudi i prirode. Povijest 20. stoljeća pokazala je da su se brojni pokreti za zaštitu zdravlja i okoliša izravno sukobljavali sa službenim geopolitičkim vizijama država i međunarodnih organizacija. Tradicionalno, geopolitičke vizije nastajale su s pozicija političke, ekonomske, vojne i kulturne moći. Ovo snažno oružje u rukama nacionalnih moćnika i njihovih saveznika koristi se kao sredstvo za društveno-prostornu kontrolu. Nacistički pokret tako je iskoristio ekonomsku krizu da bi došao na vlast i ostvario ovaj vid kontrole ne samo u Njemačkoj, nego i šire, a sve to s pozicije moći i uz pomoć nacističke geopolitičke misli koja se u duhu toga vremena činila prihvatljivom širokim narodnim masama. S druge strane, trijumfalizam zapadne civilizacije, Fukuyamin početak „kraja povijesti“i pad glavnoga suparnika (Sovjetskoga Saveza) neposredno nakon kraja hladnoga rata doveli su do dodatne akumulacije moći u rukama Sjedinjenih Država (a time neposredno i Europske unije), koje su oblikovale liberalno-kapitalističko-globalističku paradigmu i viziju svijeta. Kapitalistički ekspanzionizam i težnja za galopirajućim napretkom svjetske ekonomije doveli su do ratova, gladi, neimaštine, narušenoga zdravlja i zagađenja u jednome dijelu svijeta, odnosno do općega napretka i nagloga ekonomskog uzleta u drugome. Time se perpetuirala nova razina otpora jednoga dijela stanovništva prema geopolitičkim vizijama onih koji su na pozicijama moći, odnosno na strani općega napretka. Prema Michaelu Foucaultu, ne postoje odnosi moći bez otpora, pa onda tom logikom i otpor, baš kao i moć, ima mogućnost akumulacije i stvarnoga djelovanja. U kontekstu pokreta za zaštitu ljudi i okoliša, povijest se oblikovala iz perspektive otpora prema moćnim elitama i njihovoj geopolitičkoj praski, koja je, ako promatramo iz perspektive euroatlantskoga prostora, bila usmjerena na ekonomsku eksploataciju, beskompromisni napredak i liberalnu ideološku paradigmu kao sredstvo obračuna s neistomišljenicima. U takvoj paradigmi politički liberalizam i ljudska prava ponekad su zloupotrebljavani kao sredstvo političke borbe, mehanizam za opravdavanje agresije i rata te ostvarenje ostalih geopolitičkih i geoekonomskih ambicija. Istodobno, razni ekološki pokreti i environmentalisti, uz pomoć ekologa, biologa i sličnih znanstvenika, prepoznali su način na koji je moguće akumulirati otpor koji se javlja prema hegemoniji, a u obliku tzv. meke moći, jer vojno, političko, ekonomsko i kulturno djelovanje narušava ekosustave, izaziva globalno zatopljenje i efekt staklenika, narušava zdravlje ljudi i životinja, zagađuje pitku vodu itd. Za vrijeme hladnoga rata environmentalisti nalaze način na koji uspješno pretaču akumulirani otpor prema ovako postavljenoj društveno-prostornoj paradigmi u stvarna djelovanja i to u vidu prosvjeda, bojkota, društvenoga aktivizma i festivala u kojima se slave priroda i život u skladu s prirodom. Prosvjedna demokracija osigurala je novi oblik moći, meke moći koja se razvila iz otpora prema hegemonizmu tradicionalnih centara tvrde moći. Taj novi oblik moći nije uvjetovan vojnim, zapovjednim, financijskim ni ideološkim uporištem, nego perpetuiranjem otpora i njegovanjem kulta otpora prema postojećem sustavu. Paul Routledge smatra da se otpor ustoličuje kao jedan vid „geopolitike odozdo“, a proizlazi iz podčinjenih slojeva unutar društva te crpi njihovo nezadovoljstvo transformirajući ga u moć koja ima sposobnost izazvati postojeću vojnu, ekonomsku, političku i kulturnu hegemoniju. Takva moć izazvala je postojeći konsenzus o vladavini „odozgo“, postala jedan od oblika liberalne demokracije (prosvjedna demokracija), a sam Routledge kontra-hegemonističku borbu koja artikulira otpor kao sredstvo protiv tradicionalne tvrde moći povezane s državom naziva antigeopolitika. Environmentalizam i povezani aktivizam u razdoblju hladnoga rata usmjerili su svoje djelovanje najviše na protivljenje utrci u naoružanju između Sovjetskoga Saveza i SAD-a te zaustavljanju lokalnih kriza i ratova putem kojih su ove dvije sile pokazivale mišiće, jer su gomilanjem oružja za masovno uništenje, utrkama u svemiru i nuklearnim testiranjima, kao i posljedicama tih lokalnih ratova, doveli čovječanstvo i prirodu pred kolaps. Osporavajući militarizam tadašnjih supersila, eko pokreti artikulirali su brojne ekološke probleme koje je takva konstelacija političkih odnosa donosila i na materijalnoj i na intelektualnoj razini. Upravo je intelektualna razina iz toga vremena dovela do stvaranja environmentalizma kakav danas poznajemo na Zapadu. Naime, podizanjem svijesti o važnosti brige za okoliš, planet i prirodu, razvio se ne samo pokret, nego i cijeli filozofski, a dijelom i ideološki pogled na zaštitu okoliša. Nakon hladnoga rata novi svjetski poredak donio je geoekonomsku doktrinu neoliberalizma. Ekonomske slobode koje ova doktrina implicira prisilile su svjetske države na deregulaciju svojih tržišta kako bi se ostvarila ravnomjerna alokacija resursa od strane svjetskoga tržišta, a različite međunarodne monetarne institucije, koristeći svoju moć, primorale su države, pogotovo države u tranziciji, na tržišnu deregulaciju kako bi mogle dobiti njihove zajmove. Kao ishod, novac se ulagao u osiguranje neometanoga protoka kapitala, roba i usluga tržištem, odnosno na osigurano funkcioniranje neoliberalne doktrine, a istodobno su socijalne i ekološke politike u potpunosti zanemarene. To je dovelo do otpora u dijelu država, odnosno do nagloga jačanja protekcionizma i onih političkih opcija koje su se zalagale za tradicionalno lijeve socijalne politike. Istodobno dolazi do transformacije ekoloških pokreta. Nagli ekspanzionizam svjetske ekonomije, kao i posljedice koje je ostavila po okoliš te potreba SAD-a da glumi svjetskoga policajca, odnosno američke ekonomske i vojne intervencije u novome svjetskom poretku, dovode do žestokih kritika ekoloških pokreta i organizacija. Otvara se priča o akumulaciji višestoljetnoga zanemarivanja okoliša, posljedicama koje to zanemarivanje ima na ledenjake, izvore pitke vode, životinje, biljke i ljude te ekosustav u cjelini. Vlastodršcima je u pravilu uvijek u interesu ograničiti (ako ne i dokinuti) učinak anti-geopolitike, odnosno jeku koju izazivaju svi aktivisti, pa tako i environmentalisti. Snažnim umrežavanjem eko organizacija i njezinih aktivista, formiranjem svjetskih krovnih organizacija koje se bave temama zaštite okoliša, kao i korištenjem svim tehnološkim prednostima novoga doba, eko pokreti postali su toliko jaki i glasni da se njihov glas više nije mogao zanemariti niti zatomiti. Mogućnost da se lokalni ekološki problem globalizira u samo nekoliko sekundi postao je dorastao izazov za opstojnost dominantnih geopolitičkih vizija trenutačnoga svjetskog poretka. Jedini način da ga se zatomi bilo je primanje za vrat i izvlačenje pred oči cjelokupne svjetske javnosti. Tako se trenutačno neoliberalna ekonomska globalizacija isprepliće s učinkom staklenika, globalnim zatopljenjem, podizanjem razine mora, topljenjem ledenjaka itd. Pojavljuju se političke struje koje žele kapitalizirati priču o zaštiti okoliša i environmentalizmu kao takvomu jer pokreti dobivaju sve više i više podupiratelja. Tako nastaju prve uspješne političke opcije „zelenih“, kao lijevih političkih opcija čije je središte političkoga djelovanja zaštita i briga o okolišu. Danas gotovo da i nema europske države koja nema određeni broj članova parlamenta upravo iz ove političke opcije. Postupno, environmentalizam gubi svoj anti-geopolitički diskurs iz kojega je inicijalno crpio snagu i postaje dio vladajućih struktura i centara tvrde moći. Prisjetimo se samo žestokih kritika svjetske javnosti nakon što je Trumpova administracija objavila kako se namjerava povući iz Sporazuma o klimatskim promjenama. Štoviše, s vremenom se glavne ideje environmentalizma isprepleću s ekonomskim neoliberalizmom. Dojučerašnji anti-environmentalisti koriste općeprihvaćeni diskurs o potrebi za zaštitom okoliša i pervertiraju ga u postojeće strukture novoga svjetskog poretka kako bi kapitalizirali i legitimirali daljnji ekspanzionizam i intervencionizam. Jednostavno, glavne ideje i misli environmentalizma utkane su u postojeće geopolitičke prakse. Na ovaj način dolazi do onoga što Marcelo Lopes de Souza naziva eko-geopolitika, odnosno upravljanje prirodom i okolišem od strane struktura moći, a pritom koristeći zaštitu okoliša, pa čak i diskurs ekološke sigurnosti kao oružje za društveno-prostornu kontrolu. Suvremene geopolitičke vizije tradicionalnih struktura moći sada uključuju i environmentalističku dimenziju kao sredstvo legitimacije. Tako je briga za zaštitu okoliša iz prosvjedne demokracije prerasla u moćni diskurs geopolitičke prakse koji danas koriste apsolutno svi: i lijevi i desni. Pitanje je samo tko se uistinu brine za okoliš, a kome je ta briga sredstvo za postizanje drugih ciljeva?

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.