Večernji list

KONJIČKE PUKOVNIJE HRVATA U HABSBURŠKOJ VOJSCI (1618. – 1700.)

Kako je čak i ova vojska imala nedostatak lakih konjanika, počela je u svojim redovima formirati odrede hrvatskih konjanika, koji će sudjelovati u svim važnijim bitkama Tridesetogodišnjega rata, već od samoga njegova početka

Tekst: Siniša Đuričić

Osnivanje prvih konjičkih pukovnija, poznatih pod zajedničkim imenom Hrvati (Krawaten, ponegdje i Crabaten), počelo je zbog posebnih vojnih potreba Habsburgovaca na početku Tridesetogodišnjega rata. Ubrzo nakon početka otvorene pobune čeških staleža i proglašenja falačkoga kneza Fridrika V. za kralja, počele su se podizati protestantske vojske koje su opasno zaprijetile i samome Beču, s obzirom na to da car Ferdinand II. (1619. – 1637.) nije raspolagao vlastitom vojnom silom kojom bi im se suprotstavio. Ovisio je o pomoći vojske Katoličke lige, kojoj je glavni sponzor bio ćudljivi bavarski izbornik Maksimilijan I., a glavni general Johann Tserclaes, grof Tilly. Kako je čak i ova vojska imala nedostatak lakih konjanika, počela je u svojim redovima formirati odrede hrvatskih konjanika, koji će sudjelovati u svim važnijim bitkama ovoga rata, već od samoga njegova početka, a to će se nastaviti i u narednim ratovima Habsburgovaca do kraja 17. stoljeća, kako na bojištima jugoistočne Europe protiv Osmanlija tako i na zapadnoueropskima, u prvome redu protiv Šveđana i Francuza.

Taktika, organizacija i izgled

Konjica je u ono vrijeme uglavnom bila sastavljena od teško oklopljenih kirasira i lakše oklopljenih karabinjera ili arkebuzira, naoružanih kraćom i lakšom inačicom muškete prilagođene konjici, po kojoj su dobili i ime. Dragune se formalno uopće nije smatralo konjicom, nego pješaštvom na konjima, pa ih se kao takve i posebno navodilo u popisima pukovnija. Konjanici koji su se uskoro počeli novačiti u Hrvatskoj, najpogodniji za vrstu lake konjice koja je Habsburgovcima bila potrebna, uglavnom su bili naoružani arkebuzama i pogodni za defenzivne, pozadinske akcije, kao i one koje su u bitkama podrazumijevale napade na neprijateljski bok ili zalaženje s leđa. Ovakav način ratovanja temeljen je na iskustvima stečenima u ratovima s Osmanlijama, u kojima su mobilnost i brzina bili ključni čimbenici za postizanje ciljeva ratnih akcija. Zbog svoje mobilnosti Hrvati služe i kao ordonansi, izviđači, ali i za lov na potencijal

Konjanici koji su se počeli novačiti u Hrvatskoj, uglavnom su bili naoružani arkebuzama i pogodni za defenzivne akcije

Sadržaj

hr-hr

2021-06-05T07:00:00.0000000Z

2021-06-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281565178690219

Vecernji List