Publication:

Vojna Povijest - 2021-06-05

Data:

KOTA 112 „Krv za uzvisinu“

Drugi Svjetski Rat

Tekst: Hrvoje Spajić foto: Wikimedia Commons

Zauzimanje grada Caena bilo je ključno za pobjedu u normandijskoj kampanji, a kota 112 ključna za zauzimanje toga grada u čijoj se blizini nalazio aerodrom. General Bernard Montgomery, zapovjednik savezničkih kopnenih snaga u Normandiji, planirao je zauzeti Caen prvoga dana invazije Zauzimanje grada Caena bilo je ključno za pobjedu u normandijskoj kampanji, a kota 112 ključna za zauzimanje toga normandijskog grada u čijoj se blizini nalazio aerodrom. General Bernard Montgomery, zapovjednik savezničkih kopnenih snaga u Normandiji, planirao je zauzeti Caen prvoga dana invazije – 6. lipnja 1944. godine. Nakon nekih od najžešćih borbi u normandijskoj kampanji Caen je na kraju oslobođen tek 18. srpnja. A Nijemci su 3. kolovoza napustili svoje položaje na koti 112. Nijemci su na bojišnici prema britanskim i kanadskim snagama prikupili većinu svojega oklopništva, uključujući I. i II. SS-Panzerkorps (I. i II. SS oklopni zbor) u sastavu: 1. SS PanzerDivision „Leibstandarte Adolf Hitler“, 12. SS-Panzer-Division „Hitlerjugend“, 9. SS-Panzer-Division „Hohenstaufen“, 10. SSPanzer-Division „Frundsberg“i „Schwere SS-Panzer-Abteilung 101“te „Schwere SS-PanzerAbteilung 102“(bojne popunjene tenkovima Tiger). Britanske postrojbe suočene s Nijemcima uključivale su 15. škotsku diviziju („15th Scottish Division“), 43. diviziju „Wessex“(„43rd Wessex Division“), 49. pješačku diviziju „West Riding“(„49th West Riding Division“), 53. velšku diviziju („53rd Welsh Division“) i 7. oklopnu diviziju „Pustinjski štakori“(„7th Armoured Division ‘Desert Rats’“), 11. oklopnu diviziju („11th Armoured Division“), 79. oklopnu diviziju („79th Armoured Division“) i Gardijsku oklopnu diviziju („Guards Armoured Division“). Upravo u akcijama oko Caena odigrali su se neki od najvećih tenkovskih sukoba u zapadnoeuropskoj kampanji. Operacija „Jupiter“ Operacija „Jupiter“predstavlja ofenzivu VIII. zbora britanske 2. vojske koja je trajala od 10. do 11. srpnja 1944. godine. Cilj 43. pješačke divizije „Wessex“(general-bojnik Ivor Thomas) bio je zauzeti sela Baron-sur-Odon, Fontaine-Étoupefour, Chateau de Fontaine i povratiti iznimno važnu kotu 112. Pridodani zdrug 15. ( škotske) pješačke divizije trebao je zauzeti Éterville, Maltot i tlo do rijeke Orne, a zatim su tenkovi 4. oklopnog zdruga, uz potporu pješaštva, trebali napredovati kroz osvojeni teritorij i pritom osigurati nekoliko sela zapadno od rijeke Orne. Savezničko zapovjedništvo nadalo se da će se početni ciljevi moći ostvariti do 9 sati, nakon čega će 4. oklopni zdrug iskoristiti te uspjehe za daljnje izvođenje operacija. Britanski napredak isprva je tekao relativno dobro, ali borbe za kotu 112 (ključna točka – uzvisina – obrane kod Caena) potrajale su cijeli dan, a mjestašce Maltot nekoliko je puta mijenjalo vlasnika. Dana 11. srpnja protunapadi 9. SS Panzer-Division „Hohen staufen“, 10. SS Panzer-Division „Frundsberg“i „Schwere SS-Panzer-Abteilung 102“u poslijepodnevnim satima prisilili su Britance na uzmak s vrha brda 112 na položaje na padini okrenutoj prema sjeveru. Operacija je bila taktički neuspjeh za VIII. zbor, ali strateški uspjeh za Saveznike, jer je odbacivanje II. SS-Panzerkorpsa svelo njegove snage na takvo bijedno stanje iz kojega se više nije oporavio. Britanske operacije Druge bitke kod Odona vođene u dolini Odon nastavile su se u srpnju, a 53. (velška) pješačka divizija zauzela je kotu 112 gotovo bez ozbiljnijega otpora 4. kolovoza 1944. nakon što su se Nijemci povukli tijekom akcije „Cobra“i operacije „Bluecoat“dalje na zapad. Na koti 112 krajem četrdesetih godina 20. stoljeća izgrađen je kameni spomenik vojnicima 43. pješačke divizije „Wessex“. Prva bitka za kotu 112 Prva bitka za kotu 112 vođena je na kraju operacije „Epsom“kada su tenkovi 11. oklopne divizije izbili s mostobrana koji su u Tourmauvilleu uspostavili pripadnici 2. bojne, „Argyll i Sutherland Highlanders“, dio 227. pješačkog zdruga iz sastava 15. (škotske) pješačke divizije. Kota 112 bila je središnji cilj na putu do prijelaza rijeke Orne, ali zbog snažne i učinkovite njemačke reakcije pripadnici 23. husarske pukovnije („23rd Hussars“) tek uz teške muke uspjeli su zauzeti i zadržati brdo u svojim rukama. Kotu 112 na kraju uske izbočine držalo je pješaštvo 8. bojne, iz sastava streljačkoga zdruga („Rifle Brigade“). Ovdje su ostali pod vatrom njemačkih granata i minobacača sve dok „Ultra“, iznimno složena operacija dešifriranja njemačkih vojnih telekomunikacija, nije otkrila dolazak II. SS-Panzerkorpsa u to područje. Prije nego što je njemačko pojačanje bilo u stanju izvesti snažniju akciju, general Bernard Montgomery mudro je naredio povlačenje svojih ljudi s vrha brda. Montgomery je potom, strateški gledano, namjeravao zadržati njemačke oklopne divizije (otprilike njih sedam) na britansko-kanadskoj bojišnici, dok je u međuvremenu Prva američka vojska trebala nastaviti bitku za Cherbourg i napokon izboriti izlaz s obalnih plaža. Američki cilj bio je izvediv jer su imali samo manji broj njemačkih tenkovskih divizija koje su sudjelovale u akcijama protiv njih, iako su neprestano trajali njemački pokušaji slanja njihovih oklopnih postrojbi s istočnoga kraja savezničkog mostobrana prema Amerikancima. Operacija „Charnwood“ Operacija „Charnwood“odvijala se od 8. do 9. srpnja kako bi se zauzeo Caen i spriječilo premještanje njemačkih oklopnih postrojbi s anglo-kanadske bojišnice na istoku u američki sektor. Tri pješačke divizije, podržane trima oklopnim zdrugovima, izvele su napad nakon snažne baražne vatre i postigle određeni napredak protiv pripadnika 12. SS Panzer-Division „Hitlerjugend“i 16. Luftwaffen-Feld-Division. Do kraja dana 3. kanadska divizija, britanska 3. pješačka divizija i 59. pješačka divizija („Staffordshire“) stigle su do Caena. U zoru su napadači susreli pozadine njemačkih postrojbi koje su se povlačile preko Orne. Uzletište Carpiquet palo je u ruke Kanađana tijekom jutra, a do 18 sati Britanci i Kanađani osigurali su sjevernu obalu rijeke Orne. S preostalim utvrđenim ili neprohodnim mostovima i s njemačkim pričuvama u blizini, britanski I. zbor završio je operaciju. Operacija „Charnwood“ispala je vrlo skupom akcijom, ali njezin taktički uspjeh za Saveznike bio je golem. Međutim, iako su Nijemci protjerani sa sjeverne strane rijeke Orne, oni su uspjeli uspostaviti novu obrambenu crtu južno od grada Caena i nastavili su s prebacivanjem svojih postrojbi na američku bojišnicu. Britanski plan Četrdeset treću pješačku diviziju „Wessex“(„43rd Wessex Infantry Division“), njoj pripojen 31. tenkovski zdrug („31st Tank Brigade“), zajedno sa 141. pukovnijom Kraljevskoga oklopnog zbora („141st Regiment Royal Armoured Corps“– 141st RAC), tenkovima Churchill Crocodile – prenamijenjeni tenkovi za izbacivanje velike količine plamena – iz 79. oklopne divizije („79th Armoured Division“) i 4. oklopnog zdruga („4th Armoured Brigade“) podržale su 3. i 8. vojna skupina Kraljevskoga topništva („3rd i 8th Army Group Royal Artillery“– AGRA) za napad koji je trebao biti proveden u fazama. U prvoj fazi 130. pješački zdrug („130th Infantry Brigade“) i 9. kraljevska oklopna pukovnija („9th Royal Tank Regiment“– 9th RTR) trebali su zauzeti njemačke položaje kod istaknutoga mjesta u okolici Les Duanesa i zauzeti Château de Fontaine, dok je 129. zdrug („129th Brigade“) zajedno sa 7. kraljevskom oklopnom pukovnijom („7th Royal Tank Regiment“– 7th RTR) trebao izvesti napad na kotu 112. U drugoj fazi 129. pješački zdrug („129th Infantry Brigade“) trebao je formirati obrambeno krilo duž sjeverne padine kote 112 koja je okrenuta prema Évrecyju na jugozapadu. Sto trideseti zdrug („130th Brigade“), 9. kraljevska oklopna pukovnija i tenkovi Churchill Crocodiles potom su trebali poduzeti napad na Éterville i Maltot, a ako bi napad uspio, uslijedio bi proboj jugoistočno od kote 112 prema St. Martinu. U trećoj fazi 129. zdrug („129th Brigade“) trebao je ostati na koti 112, dok je 130. zdrug („130th Brigade“) morao izvesti proboj od Étervillea do Maltota s njegove istočne strane. Četvrti oklopni zdrug („4th Armoured Brigade“) i 214. pješački zdrug („214th Infantry Brigade“) – iz sastava 43. divizije – potom bi mogli napredovati između rasporeda 129. („129th Brigade“) i 130. zdruga („130th Brigade“), južno do Orne, i tako formirati mostobran. Četrdeset šesti zdrug („46th Highland Brigade“) iz sastava 15. (škotske) divizije („15th Scottish Division“) i satnija tenkova iz sastava 7. kraljevske oklopne pukovnije („7th Royal Tank Regiment“– 7th RTR) očistili bi tlo između rijeke Odon, Ornea i zapadnoga predgrađa Caena. Bitka Operacija „Jupiter“započela je s mostobrana kod rijeke Odon, a koji je išao od mjesta Verson do Baruna, nakon što je 214. zdrug („214th Brigade“) prešao rijeku u noći s 8. na 9. srpnja. Nakon preliminarnoga bombardiranja prve bojne iz sastava 43. divizije do 8 sati uspjele su se probiti do Étervillea i sjeverne padine kote 112, čime je započelo napredovanje prema Maltotu. Iako je uslijedio proboj u selo, odlučni njemački branitelji, njihova precizna minobacačka vatra i tenkovski protuudar učinili su britanski položaj u selu neodrživim, s obzirom na to da njihove snage nisu kontrolirale kotu 112. Njemački branitelji na brdu bili su iznimno dobro ukopani, a tenkovi profesionalno prikriveni i raspoređeni na žitnim poljima u zaleđu brda. Nijemci su tako uspješno zaustavili britansko napredovanje na cesti od Caena do Évrecyja i podno vrha kote 112 na njezinim bokovima. Navečer je 5. bojna („5th Battalion“), zajedno s lakim pješaštvom vojvode od Cornwalla („Duke of Cornwall’s Light Infantry“– 5th DCLI) iz sastava 214. zdruga („214th Brigade“), uz potporu tenkova 7. kraljevske oklopne pukovnije (7th RTR), uspješno izvela proboj na području kote 112 i u šumskome području u blizini. Zahvaljujući tomu proboju, sada su se četiri zdruga iz sastava 43. divizije nalazila kod kote 112. Sjeverno od Étervillea, postrojbe 3. kanadske divizije („3rd Canadian Division“) prešle su Odon i uspjele proširiti izbočinu dalje na istok. Njemački protunapadi uslijedili su oko ponoći i nekoliko puta njihove snage uspjele su ući u Éterville. Dotad je na koti 112 lako pješaštvo vojvode od Cornwalla (5th DCLI) bilo prisiljeno povući se natrag na cestu Caen – Évrecy, nakon što mu je tijekom borbi uništeno sve njegovo protuoklopno naoružanje uz gubitak 240 života. Tijekom tih žestokih borbi general Heinrich Eberbach, zapovjednik „Panzergruppe West“(Oklopne skupine Zapad), obranu kote 112 odredio je kao težište („Schwerpunkt“) II. SSPanzerkorpsa. Međutim, zahvaljujući uzastopnim britanskim pritiscima, njemački protivnici uspjeli su svoje snage probiti sve do sjeverne padine kote 112. Iako su njemački branitelji bili izloženi teškomu bombardiranju sa savezničkih brodova, te unatoč snažnomu zračnom napadu i topničkoj vatri, oni su očajnički uspjeli zadržati veći dio teritorija kod kote 112, a tomu ponajprije mogu zahvaliti pruženoj potpori tenkova Tiger iz sastava „Schwere SS-Panzer Abteilung 102“, koji je u Normandiju stigao dva dana ranije. Analiza Iskorištavanje njemačkoga povlačenja iz Caena nakon operacije „Charnwood“nije bilo moguće jer su se Nijemci tek povukli na južnu obalu Orne. Britanci su napadali diljem otvorenih padina u nastojanju da se probiju na vrh kote 112, gdje se nalazilo dobro ukopano njemačko pješaštvo kojemu su podršku pružali tenkovi u blizini. Uski frontalni napadi britanskih postrojbi u taktičkome smislu bili su nerazumni, ali nedostatak postrojbi i nepovoljna situacija na terenu učinili su ih neizbježnima, jer postojao je učestali problem zagušenja logistike iza britanske linije bojišnice. Zbog toga je često dolazilo do sudbonosnih kašnjenja u isporuci zaliha i pojačanja. General-potpukovnik Richard O’Connor, zapovjednik VIII. zbora, preporučio je da se pri odabiru ciljeva više vodi računa o topografiji i da se stoga zauzimaju visoki tereni, a u drugi plan stave napadi na sela. Britanci i Kanađani koristili su svoje sve veće borbeno iskustvo i često su znali zadržati inicijativu, ali Nijemci se nisu povlačili unatoč visokoj cijeni svojih obrambenih operacija. Vidokrug i preglednost bojišnice s kote 112 bili su od ključne taktičke važnosti, ali Britanci su se odrekli te najviše točke bojišta i ostavili je kao „ničiju zemlju“, dok su njihovi protivnici bili ukopani s njezine obje strane. Britanci i Kanađani uspjeli su zauzeti nekoliko sela u blizini (iako su Britanci na koncu bili potisnuti iz Étervillea), a Nijemci su zbog toga bili prisiljeni izvoditi protunapade na takve britanske uspjehe. Deveta SS-Panzer Division, koja se pomicala s linije da bi formirala operativnu pričuvu, na koncu je vraćena da zaustavi napad, dok su Nijemci bili izloženi brodskomu i kopnenomu topničkom djelovanju te napadima iz zraka, što je nanijelo ozbiljne žrtve i lišilo branitelje u koncentriranju njihovih većih snaga. To je ozbiljno utjecalo na njemačku obranu i njezinu potencijalnu sposobnost izvođenja veće protuofenzive. Angažiranje tenka protiv tenka nastavilo se odvijati na manje od 910 metara udaljenosti, pri čemu britanski tenkovi Churchill sa 150 mm prednjega oklopa nisu imali odgovarajuću zaštitu protiv paljbe njemačkih brzometnih 75 mm i 88 mm protuoklopnih topova. Britanski 75 mm tenkovski topovi srednje brzine nisu mogli prodrijeti frontalni oklop Panthera ili Tigera ni iz jednoga smjera. Žrtve Vojnici 43. („Wessex“) divizije pretrpjeli su gubitak od 2000 ljudi u operaciji „Jupiter“i daljnjih 7000 žrtava u borbama od 10. do 22. srpnja. Trideset prvi oklopni zdrug izgubio je 39 tenkova, što je iznosilo oko 25 posto njegove snage. Deveta SS Panzer-Division od 2. do 18. srpnja pretrpjela je 746 ljudskih žrtava, dok je 9. srpnja na svojemu raspolaganju imala 19 operativnih tenkova Panzer IV, 50 Panthera i 25 StuGova III. Desetoga srpnja raspolagala je s 20 tenkova Panzer IV, 50 Panthera i 27 StuG-ova III, a 12. srpnja imala je 13 tenkova Panzer IV, 35 Panthera i 12 StuG-ova III. Deseta SS Panzer-Division pretrpjela je u srpnju gubitak od 403 ubijena čovjeka, 1263 ranjenih i 470 nestalih; 9. srpnja imala je 27 tenkova Panzer IV i 25 StuGova III, a 12. srpnja 17 tenkova Panzer IV i osam StuG-ova III. Schwere SS-Panzer Abteilung 102 imao je 25 operativnih tenkova Tiger kada je prvi put stupio u akciju 9. srpnja, a 14 Tigera 11. srpnja i deset Tigera dan kasnije. Ponovno zauzimanje kote 112 Kako se ključna točka njemačke obrane u Normandiji nalazila pred potencijalnim padom, Nijemci su okupljali snage s kojima su planirali uzvratiti udarac. Deveta SS-Panzer Division „Hohenstaufen“, koja se nalazila pod zapovjedništvom „SSStandartenführera“Sylvestera Stadlera, oslobođena je dužnosti obrane na zapadnoj strani rijeke Odon i hitno je poslana u protunapad s ciljem ponovnoga zauzimanja kote 112. Do podnevnih sati 11. srpnja britanske pješačke pukovnije bile su sasječene na komadiće djelovanjem njemačke strojničke, tenkovske, topničke, minobacačke i raketne vatre. Bojna samokretnih jurišnih topova iz sastava 9. SS-Panzer Division „Hohenstaufen“predvodila je još jedan napad nakon kojega su vojnici „Duke of Cornwall’s Light Infantry“u potpunosti izbačeni sa svojih položaja, ostavljajući iza sebe na brdu 250 mrtvih ili ranjenih, uključujući i svojega zapovjednika. Nijemci su ponovno zadobili nadzor nad kotom 112 i ostali su na njoj sve do kraja srpnja. Dana 15. srpnja Montgomery je pokrenuo operaciju „Greenline“kako bi proširio britansko bojište sve do doline rijeke Odon. Njezin cilj bio je što više zadržati II. SS-Panzerkorps u sitnijim okršajima, dok su Britanci trebali okupiti veliku masu oklopništva s kojim se trebalo poduzeti glavni napad istočno od Caena. U toj nakani operacija je i uspjela. Proboj kod Noyersa prisilio je Bittricha da 16. srpnja uputi 9. SS-Panzer Division „Hohenstaufen“na to područje kako bi zatvorio prazninu nastalu u njemačkim redovima. Nijemci su uspjeli prikupiti samo 20 tenkova koji su podupirali jednu borbenu skupinu („kampfgruppe“) koja je s kote 113 poduzela napad prema rijeci Odon. Njezini tenkovi naišli su na britanski oklopni zdrug i nanijeli mu teške gubitke, uništivši 48 tenkova Sherman i zarobivši ih još nekolicinu uz gubitak samo pet vlastitih. Ta divizija Waffen-SS-a uskoro se našla u iznimno teškoj bitki, a nakon nje su – idućega dana – njezine dvije oklopnogrenadirske pukovnije morale biti ustrojene u jednu borbenu skupinu („kampfgruppe“), dok je njezina oklopna pukovnija raspolagala sa samo 25 Panthera, 13 PzKpfw IV i 15 StuG-ova III. Deseta SS-Panzer Division „Frundsberg“i dalje je ostala na koti 112, stalno odbijajući uzastopne protivničke napade. U samo nešto više od dva tjedna borbi ta divizija izgubila je više od 2200 ljudi. Njezina oklopna pukovnija imala je svega 12 tenkova PzKpfw IV i šest StuG-ova III. Samo uz pomoć „Schwere SS-Panzer Abteilung 102“ta je divizija Waffen-SS-a uspijevala zadržati Britance podalje od kote 112. Ogorčene borbe vođene zapadno od Caena ostavile su traga na II. SS-Panzekorps, smanjivši njegove posljednje tenkovske pričuve na sjenu njihove prijašnje snage. Operacija „Goodwood“ Kako su se britanske i kanadske postrojbe malo pomalo primicale ruševinama Caena, feldmaršal Montgomery odlučio je pokrenuti svoju sljedeću veliku ofenzivu. On je za ostvarenje svojih namjera planirao angažirati tri oklopne divizije – s ukupno 877 tenkova, 10 000 pješaštva i 8000 vozila. Usto, na njemačke crte past će više od 7700 tona bombi i granata, ispaljenih iz 712 topova i bačenih iz 942 britanska i 571 američkog teškog bombardera, što predstavlja najveće pripremno bombardiranje u dosadašnjoj savezničkoj kampanji u Normandiji. Ta nova operacija kodno je nazvana „Goodwood“, a započet će iz smjera maloga mostobrana preko rijeke Odon, pa prema istočnome području od Caena. Glavni cilj operacije „Goodwood“bio je greben Bourguebus kod Caena. Britancima na putu nalazili su se njemački obrambeni položaji koji su se u određenoj mjeri protezali u dubinu, a njemačkim snagama na području Caena zapovijedao je general oklopništva Heinrich Eberbach, koji je netom prije preuzeo to zapovjedništvo. Njemački najistureniji dio bojišnice branili su ostatci 16. Luftwaffe-Feld-Division, dok su se iza nje nalazili ostatci 21. oklopne divizije koju je podupirao određen broj 88 mm protuzračnih topova i tenkova Tiger. U pričuvi kod grebena Bourguebus nalazile su se 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“i jedan dio 12. SS-Panzer Division „Hitlerjugend“, a te snage trebale su stupiti u akciju pod zapovjedništvom općepoznatoga Josefa Seppa Dietricha. To je trebao biti prvi veliki test za oklopnike i grenadire 1. SSPanzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“koji su tek prije oko tjedan dana pristigli na novu bojišnicu. Posvjedočeno je da je samo 14 000 ljudi sudjelovalo u borbama u Normandiji jer je 6000 novaka i osoblja iz logistike ostavljeno iza bojišnice u bazama u Belgiji. Nakon sudjelovanja u borbama, koje su trajale više od mjesec dana, pripadnici 12. SS-Panzer Division „Hitlerjugend“nalazili su se u pričuvi i na odmoru, izuzev jake borbene skupine („kampfgruppe“) pod zapovjedništvom Maxa Wünschea, kojemu je Hitler naredio da na obalama ušća rijeke Orne spriječi svaku potencijalnu neprijateljsku prijetnju. Stoga će najveći dio predstojećih borbi pasti na teret SS-Panzer Regiment 1 – iz sastava 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“– a koja se nalazila pod zapovjedništvom iskusnoga „SSObersturmbannführera“(potpukovnika SS-a) Joachima Peipera, koji je 30. siječnja 1944., na svoj 29. rođendan, promaknut u taj čin. SS-Panzer Regiment 1 na svojemu je raspolaganju trenutno imala 59 tenkova PzKpfw IV i 46 Panthera, dok je divizijski sklop jurišnih samokretnih topova raspolagao s nekih 35 StuGova III i kao potporu je imao „Schwere SS-Panzer Abteilung 101“s 25 Tigera. Poznati pobjednik kod Villers-Bocagea Michael Wittmann sada je zapovijedao ovom skupinom tenkova Tiger. Sve u svemu, Nijemci su mogli prikupiti 4800 pješaka, oko 200 tenkova i 50 samokretnih jurišnih topova. S tom relativno slabom silom oni su računali i na podršku 36 protuoklopnih topova 75 mm, 72 protuzračna topa 88 mm, 194 teška topa i 17 Nebelwerfera (višecijevni raketni bacači). Njihovi realni izgledi oko suzbijanja operacije „Goodwood“stoga nisu bili preveliki. Saveznička topnička baražna vatra započela je 18. srpnja u 5:25, da bi zatim, deset minuta kasnije, uslijedio zračni napad RAF-ovih bombardera koji su bombama obasuli položaje armijske 21. oklopne divizije i 16. Luftwaffe-Feld-Division. Nakon što je približno 1000 bombardera Lancaster završilo sa svojim bombardiranjem meta iznad zone jugozapadno od Caena, uslijedila su još dva zračna vala američkih bombardera B-17 koji su se pridružili bombardiranju. Tako je stotine njemačkih vojnika bilo ubijeno ili ranjeno, a oštećen im je ili uništen velik broj opreme i vozila zatečenih na otvorenome. Zna se za slučajeve da su čak i masivni 56-tonski Tigeri pod eksplozijama bombi bačenih iz zraka bili uništeni okrećući se potpuno naglavačke. Iako su mnogi njemački vojnici pod težinom takvoga bombardiranja doživjeli svojevrsne psihičke smetnje, Montgomeryjeva očekivanja u pogledu bombardiranja uskoro su se pokazala poprilično pretjeranima. Kada su posljednji tragovi savezničkih zrakoplova na nebu oko 9 sati napokon nestali, nesigurni branitelji počeli su se izvlačiti iz svojih bunkera, rovova ili ispod tenkova kako bi ponovno zauzeli položaje i ojačali svoju obranu. Dok su položaji 16. LuftwaffeFeld-Division poprilično stradali pod utjecajem snažnoga bombardiranja, zbog čega je znatno oslabio njihov otpor, njemačke pričuve nisu stradale toliko teško. Postrojbe Waffen-SS-a gotovo su ostale netaknute i Dietrich je odmah počeo pripremati svoje ljude za protunapad. Saveznički napad započela je britanska 11. oklopna divizija („11th Armoured Division“) s nekih 214 tenkova iz sastava 29. oklopnog zdruga („29th Armoured Brigade“), koja se nalazila na samome čelu napadačke formacije. Najistureniji tenkovi toga zdruga uspjeli su se bez većih poteškoća probiti iz mostobrana na rijeci Orni istočno od Caena, a čitavo vrijeme potporu im je pružalo samokretno topništvo. Te su britanske snage zatim skrenule prema jugu s ciljem da se probiju do grebena Bourguebus, ali njihove prateće postrojbe našle su se u pravome kaosu. Naime, budući da nije postojalo više mostova preko rijeke Orne, te činjenice da su vojnici 11. oklopnog zdruga („11th Armoured Brigade“) usporeni zbog čišćenja dvaju beznačajnih sela od njemačkih izoliranih postrojbi, znatno je usporeno prebacivanje savezničkoga topništva i opskrbnih vozila. Gotovo čitava 7. oklopna divizija („7th Armoured Division“) zatekla se nepokretna ostatak dana, ne zbog neprijateljskoga granatiranja, nego zbog jakoga prometnog čepa koji je blokirao prelazak preko rijeke Orne. Uto su ostatci 200. bojne samokretnih jurišnih topova („Sturmgeschütz Abteilung 200“) iz sastava 21. oklopne divizije počeli sukob s vodećim dijelovima pukovnije iz sastava 29. oklopnog zdruga („29th Brigade“), „2nd Fife and Forfar Yeomanry“, uništivši pritom više od 20 Shermana. Te njemačke postrojbe predvodile su borbeno povlačenje prema crti zaustavljanja na grebenu Bourguebus, gdje su se nalazili pripadnici 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“. Oko 10 sati Wittmannovi Tigeri stupili su u akciju uspješno napavši Shermane iz sastava 3. kraljevske oklopne pukovnije („3rd Royal Tank Regiment“– 3 RTR). Zapovjednik 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“, „SS-Brigadeführer“Teddy Wisch, uspješno je s položaja na grebenu organizirao i prikupljao podatke izvidničkih postrojbi. Saveznički zrakoplovi bili su prvi put neuspješni u zaustavljanju pokreta njemačkih tenkova, tako da je do podneva Peiperova bojna Panthera spremno čekala svoje stupanje u akciju. Naime, ona je spretno rasporedila svoje tenkove pripremivši stupicu na sjevernim obroncima grebena Bourguebus, gdje je postojala serija podzemnih putova koji su pružali odličnu zaštitu tenkovima Waffen-SS-a. Dok su Pantheri uspješno zadržavali britansko napredovanje, Wisch je kanio upotrijebiti svoju bojnu samokretnih jurišnih topova u napadu na britansku oklopnu falangu na njezinu desnom krilu. Peiperova taktika „udari i bježi“ Peiperovi Pantheri vodili su mobilnu bitku. Dok su njegovi tenkovi PzKpfw IV i Tigeri držali položaje, on je predvodio Panthere u četirima navratima u brzim prepadima na britanske tenkove, prije nego što se povukao u zaštitu u želji da se ponovno opskrbi streljivom i gorivom te da se reorganizira. U 12:45 tenkovi tipa Panther uputili su se prema selu Soliers kako bi se prvi put suočili s „29th Armoured Brigade“. Naime, u samo nekoliko minuta bitke „Fife and Forfar Yeomanry“izgubili su 29 tenkova. Pukovnija je tako prestala postojati kao borbena postrojba. Trebala su dva sata da britansko zapovjedništvo organizira koloArmoured nu za spašavanje iz sastava „23rd Hussars“, koji su zapeli pred paljbom 88 mm protuzračnih topova kod mjesta Cagny. Kada su stigli ispod grebena Bourguebus, naišli su na prizor u kojemu su na obroncima grebena gorjele olupine nekoliko Shermana. Zatim su tenkovi „23rd Hussars“počeli primati pogotke od vatre kombinirane snage Panthera 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“, Wittmannovih Tigera i 21 samokretnog jurišnog topa tipa StuG III. Odmah su četiri saveznička tenka eksplodirala, dok je idućih 16 onesposobljeno za daljnju borbu. U tome trenutku počeli su pristizati samokretni jurišni topovi StuG III iz sastava 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“, a Wisch ih je uputio da napadnu desno krilo „3rd Royal Tank Regiment“(3 RTR). Tada je daljnjih 20 britanskih tenkova bilo uništeno i „29th Armoured Brigade“ozbiljno je oslabljena. Međutim, njezini tenkovi nastavili su s napadom toliko dugo kako bi omogućili „1st and 2nd Northamptonshire Yeomanry“(oklopna pukovnija) da poduzmu još jedan napad. Ipak, sve to nije dalo većih rezultata, i kada je u borbi uništeno još 16 tenkova Cromwell, pukovniji nije ostalo drugo nego da obustavi napad. Do pada mraka tenkovske posade 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“gledale su na sablasno tenkovsko groblje ispred sebe. Najmanje 160 od 200 tenkova „29th Armoured Brigade“u borbi je pretvoreno u olupine. Sve britanske postrojbe – „2nd Fife and Forfars“te „3rd Royal Tank Regiment“(3 RTR) – svaka za sebe, pretrpjele su gubitak više od 40 tenkova, dok je „Guards Armoured Division“– dio VIII. zbora („VIII Corps“) – izgubila više od 60 tenkova tijekom neuspješnoga sukoba s 21. oklopnom divizijom kod mjesta Cagny. Crta SS-a je ojačana Tijekom noći Britanci su očajnički pokušavali nekako dovesti u red prometni čep kod mostobrana na rijeci Orni i nastojali su reorganizirati svoje znatno stradale oklopne divizije za novi napad koji je ovoga puta trebao uključivati tri divizije čije je napredovanje moralo teći usporedno. S prvim jutarnjim zrakama „3rd Royal Tank Regiment“ (3 RTR) pokušavao je proboj kroz redove Panthera 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“, no odmah su naišli na iznimno jak otpor. U kratkoj bitki pukovnija je izgubila 43 od svojih 60 tenkova pa su preostali Shermani povučeni u sigurnost iza obližnjega željezničkog nasipa. Tek je u kasno prijepodne generalu O’Connoru, još uvijek zapovjedniku VIII. zbora, uspjelo izdati naredbu svojim znatno stradalim divizijama o pokretanju koordiniranoga napada. Međutim, napad nije uspio započeti prije kasnoga poslijepodneva (prometni čep), što je Dietrichu dalo vremena da reorganizira i popuni najisturenije dijelove 12. SS-Panzer Division „Hitlerjugend“. Njima su pristigle dvije oklopno-grenadirske bojne i nešto tenkova, a te snage raspore đene su na položajima između desnoga krila 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“i 21. oklopne divizije. Wischovi tenkovi PzKpfw IV također su pridošli na crtu zaustavljanja kod grebena Bourguebus, čime je u dubinu ojačana obrambena crta koju su branili grenadiri 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“. Kasnije toga poslijepodneva pristigla je i borbena skupina („kampfgruppe“) „Wünsche“, koja se sada vratila na bojišnicu, a zadužena je za pružanje oklopne pričuve opsjednutim Dietrichovim postrojbama. Nasuprot položajima WaffenSS-a, počevši od istoka prema zapadu, nalazile su se teško stradala 11. oklopna divizija („11th Armoured Division“) i svježa 7. oklopna divizija („7th Armoured Division“, čiji su pripadnici nosili nadimak „Deserts Rats“ili „Pustinjski štakori“), dok je Gardijska oklopna divizija („Guards Armoured Division“) bila zadužena za obračun s 12. SS-Panzer Division „Hitlerjugend“. Wisch je favorizirao taktiku koncentracije većine svojih tenkova u centru nasuprot osovine rasporeda „Pustinjskih štakora“. Takva odluka značila je da su se na lijevome krilu divizije Waffen-SS-a nalazili samo grenadiri i šačica samokretnih jurišnih topova StuG III te 88 mm protuzračni topovi. Kada je „11th Armoured Division“započela svoj napad u 16 sati, njemačke obrambene crte ispočetka su nekako izdržale. Međutim, ponovno ojačana „3rd Royal Tank Regiment“(3 RTR) opet je podržala napad i, kada je uspjela uništiti jedan od ukupno dvaju samokretnih jurišnih topova StuG III koji su branili selo Bras, neoštećeni StuG III se povukao. To je bojnu grenadira raspoređenu u selu ostavilo nezaštićenu od savezničkih tenkova. Do 17:10 „3rd Royal Tank Regiment“(3 RTR) i britanska pješačka bojna očistili su selo, a pritom je zarobljeno 300 pripadnika Waffen-SS-a. „1st and 2nd Northamptonshire Yeomanry“(oklopna pukovnija) sada su započele novi napad s ciljem iskorištavanja toga uspjeha, ali naišle su na Peiperove Panthere i StuG-ove III koji su ih spremno čekali na svojim položajima. U kratkoj bitki od tek nekoliko minuta uništena su 32 Shermana, a britanska pukovnija prestala je postojati kao borbena postrojba. Dok su njezini tenkovi sudjelovali u toj bitki, „7th Armoured Division“okomila se na Peiperovu „crtu zaustavljanja“u središtu grebena Bourguebus. U nastaloj borbi Britanci su izgubili osam Shermana, što je zaustavilo „Pustinjske štakore“u njihovu daljnjem napredovanju te su oni odlučili ne ulaziti više u dvoboje protiv StuG-ova III i 88 mm protuzračnih topova 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“. Na lijevome krilu 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“, 12. SS-Panzer Division „Hitlerjugend“našla se pod napadom „Guards Armoured Division“. Ipak su njezini položaji ojačani dolaskom prvih samokretnih protuoklopnih topova tipa Panzerjäger IV, naoružanih moćnim L70 dugocijevnim 75 mm topovima. Taj 19. srpnja predstavljao je veliki obrambeni uspjeh za I. SS Panzerkorps, koji je uništio 65 tenkova i veliki broj ostalih vozila „11th Armoured Division“. „7th Armoured Division“pokušala je pronaći svoju drugu sreću protiv Peiperovih tenkova tijekom jutra 20. srpnja, ali ni ovoga puta nije prošla puno bolje jer je „County of London Yeomanry“ izgubio dosta tenkova u borbi protiv Panthera i Tigera. Poslijepodne je konačno došao trenutak da se i Kanađani pridruže operaciji „Goodwood“sa svojega mostobrana južno od Caena. Uz zračnu podršku lovaca-bombardera 3. kanadska pješačka divizija („3rd Canadian Infantry Division“) napala je najistureniji dio lijevoga krila 1. SSPanzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“na kojemu su se nalazili grenadiri i izvidničke postrojbe. Lovci-bombarderi Typhoon kružili su iznad bojišnice gotovo neometano napadajući u brišućem letu njemačke tenkove i topničke položaje. Ispočetka je zračna potpora bila odlučujuća pa su neka sela očišćena od postrojbi Waffen-SS-a. Zatim je oko 17 sati uslijedio snažan njemački protuudar – oklopno-grenadirske bojne iz sastava 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“koje je podupirala satnija samokretnih jurišnih topova StuG III – koji je na koncu zaustavio kanadsko napredovanje. Kanadska „Saskatchewan Regiment“je pregažena, a 208 ljudi ubijeno je ili ranjeno. Zatim je borbena skupina („kampfgruppe“) napala „Essex Scottish Regiment“, koja je bila prisiljena na povlačenje u popriličnome neredu. Unatoč jakoj kiši koja je uslijedila, grenadiri 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“nastavili su s borbama i tijekom noći, potiskujući Kanađane natrag i obnavljajući njemačku crtu obrane. U zoru 21. srpnja I. SS Panzerkorps čvrsto je držao svoju crtu obrane. Operacija „Goodwood“završila je tako neuspješno jer nije postignut njezin glavni cilj: zauzeti greben Bourguebus i načiniti proboj kroz njemačku obranu istočno od Caena. Montgomery nije odustao od svojih ambicija da uništi njemačke branitelje jugoistočno od Caena. On je sada planirao poduzeti uzastopnu seriju ofenziva koje su za cilj imale što dulje vrijeme zadržati Hausserove i Bittrichove oklopne pričuve na tome sektoru, dok su Amerikanci trebali poduzeti dugo očekivani odlučni udar na zapadu. Prvu u seriji tih ofenziva započeli su Kanađani, koji su poduzeli napad na položaje 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“kod grebena Bourguebus. Oni su napadali preko gotovo istoga područja na kojemu je O’Connorov VIII. zbor doživio iznimno teške gubitke šest dana ranije. Operacija „Spring“započela je noćnim napadom u ranim satima 25. srpnja nakon što je poduzet zračni napad koji je izvršilo 60 srednjih bombardera. Zatim je kanadska pješačka pukovnija iz sastava „3rd Canadian Infan(CLY) try Division“napala točno na dobro pripremljene položaje 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“. Na oko 400 metara od svojih položaja tenkovi i grenadiri Waffen-SS-a otvorili su koncentriranu paljbu. Vojnici postrojbe „The North Nova Scotia Highlanders“– iz sastava „9th Canadian Infantry Brigade“koja je pripadala „3rd Canadian Infantry Division“– gotovo su 16 sati bili izloženi njemačkoj smrtonosnoj vatri. U trenutku kada se pukovnija povukla pod zaštitom sumraka, na početne položaje vratilo se samo 100 njezinih ljudi. Napad „3rd Canadian Infantry Division“tako je završio potpuno neuspješno. U vrijeme toga napada 2. kanadska pješačka divizija („2nd Canadian Infantry Division“) također je poduzimala napad na lijevo krilo 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“. Budući da su raspolagali bitnicom 17-funtaških protuoklopnih topova, Kanađani su polučili dobar uspjeh jer su uspješno neutralizirali sve pokušaje manevara Waffen-SS tenkova i StuG-ova III kada su njihova četiri tenka uništena u tim borbama. Bez potpore tenkova grenadiri 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“bili su prisiljeni na povlačenje, a u osvit su vojnici „Royal Highland Light Infantry“(RHLI) zauzeli selo Verrieres. Kako bi Saveznici čim prije iskoristili ovaj uspjeh, odmah su u bitku uputili britanske tenkove 1. kraljevske oklopne pukovnije („1st Royal Tank Regiment“). Međutim, oni su naišli na dobro ukopane položaje StuG-ova III iz sastava 1. SSPanzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“te je nakon kratke i oštre bitke velik broj britanskih tenkova pretvoren u goruće olupine. Nešto kasnije toga jutra došao je red da vojnici postrojbe „Black Watch of Canada“poduzmu napad. Oni su se međutim našli izloženi uzdužnoj (flankiranoj) vatri njemačkih tenkova koji su se nalazili na uzvisinama nešto zapadnije, a njihovi prateći tenkovi također su uništavani u većem broju. Tako je samo 60 ljudi uspjelo izvršiti proboj do vrha grebena Bourguebus, a više od 300 mrtvih i ranjenih prekrivalo je bojišnicu u 17 sati. Sada su grenadiri 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“izveli protuudar koji je podupiralo deset tenkova PzKpfw IV. Upravo u tome trenutku, kada su se te njemačke snage približavale vojnicima „Royal Highland Light Infantry“(RHLI) u selu Verrieres, dva jata RAF-ovih lovaca-bombardera Typhoon iznenada su napala neprijateljske tenkove svojim raketama, od kojih su tri odmah uništena. Kada su izvješća o gubitcima i stanju na terenu tijekom večeri počela pristizati u stožer II. kanadskog zbora, viši časnici bili su preneraženi. Više od 450 ljudi bilo je ubijeno, a nekih 1000 ranjeno, dok se, unatoč tako velikim gubitcima, crta bojišnice tek nekoliko stotina metara pomaknula dalje prema jugu. Britancima i Kanađanima trebalo je punih šest dana da se oporave od šoka pretrpljenoga u operaciji „Spring“. Vojnicima „2nd Canadian Infantry Division“naređeno je da dostignu i osvoje vrhove na grebenu Bourguebus koji su se nalazili oko mjestašca Tilly-la-Champagne. Nakon sitnijih okršaja tijekom noći s 29. na 30. srpnja glavni napad – koji su predvodili vojnici postrojbe „Calgary Highlanders“– poduzet je 31. srpnja u 2:30. Napad, međutim, nije uspio. Zbog toga su iduća tri dana Kanađani odlučili bombardirati selo svojim topništvom, a u pomoć su pozvani i zrakoplovi. Svako malo, kada bi prestala sva predviđena bombardiranja, oni su u intervalima poduzimali kopnene napade, ali su svaki put bili odbijeni uz teške gubitke. Što se tiče grenadira 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“, koji su u svojim rukama držali gotovo u cijelosti porušen Tillyla-Champagne, to razdoblje ušlo je u njihov divizijski folklor kao najintenzivnije bombardiranje koje su imali priliku iskusiti u šestogodišnjem ratovanju. Dok su se grenadiri 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“dobro držali južno od Caena, 12. SS-Panzer Division „Hitlerjugend“povučena je s bojišnice i prebačena u pričuvu Dietrichova I. SS Panzerkorpsa. Nakon gotovo dva mjeseca normandijske kampanje Meyerova divizija pretrpjela je gubitak od 3500 ljudi. Broj njezinih borbeno spremnih tenkova 30. srpnja spao je na 61 Panthera, 39 PzKpfw IV i 27 Panzerjäger IV, te 19 Tigera iz sastava privremeno pridodane 101. SS teške oklopne bojne. Prva SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“ nalazila se u nešto boljemu stanju sa 61 PzKpfw IV, 40 Panthera i 23 StuG III koji su bili spremni za akciju. Operacija „Express“ Istočno od Dietrichova zbora, Bittrichova 10. SS-Panzer Division „Frundsberg“čvrsto se držala na koti 112 više od dva tjedna nakon neuspjeha 43. („Wessex“) pješačke divizije („43rd ( Wessex) Infantry Division“) da zauzme tu strateški istaknutu točku. Montgomery je nastavio pojačavati svoje postrojbe kako bi one nastavile održavati pritisak na položaje 10. SS-Panzer Division „Frundsberg“i 272. pješačke divizije („272. Infanterie Division“). Zahvaljujući prisutnosti Tigera iz sastava „Schwere SS-Panzer Abteilung 102“, većina tih pokušaja završila je neuspješno uz teške gubitke napadača. Jedan Tiger uvijek se nalazio na vrhu brda, dok je ostalih 19 Tigera držano u pričuvi. Operacija „Express“započela je 22. srpnja kada su dvije bojne iz sastava „Wiltshire Regiment“, uz potporu tenkova Churchill iz sastava 9. kraljevske oklopne pukovnije („9th Royal Tank Regiment“– 9 RTR), pokušale proboj kroz istočne padine brda nakon što su zauzele selo Maltot. U sukobu Tigera protiv Churchilla britanski tenkovi prošli su lošije jer ih je u borbi uništeno šest. Zbog toga je u pomoć pozvano britansko zrakoplovstvo. Nakon dolaska jata lovaca-bombardera Typhoon Tigeri se povlače na sigurno, ostavljajući selo nezaštićeno, čime su ga Britanci zauzeli i pritom zarobili 400 vojnika Wehrmachta. Međutim, kota 112 čvrsto je ostala u rukama njemačkih postrojbi još čitav tjedan. Deveta SS-Panzer Division „Hohenstaufen“još je u vrijeme operacije „Goodwood“povučena sa svojih položaja na lijevome krilu 10. SS-Panzer Division „Frundsberg“i raspoređena u dolini rijeke Orne, imajući zadatak čuvanja južnih predgrađa Caena. Ona je pomogla 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“u suzbijanju Montgomeryjeve ofenzive kada je ustrojila borbenu skupinu („kampfgruppe“) s ciljem vraćanja triju sela koja su prethodno osvojila kanadske postrojbe. U rano jutro 22. srpnja dvije oklopno-grenadirske bojne – iz sastava 9. SS-Panzer Division „Hohenstaufen“– podržane Pantherima, poduzele su napad i ubrzo su naišle na dobro zaštićene položaje protuoklopnih topova. Do kraja dana devet od 24 Panthera bilo je uništeno, ali su se ključna sela ponovno našla u njemačkim rukama. Kada je operacija „Spring“započela 25. srpnja napadom na položaje 1. SS-Panzer Division „Leibstandarte SS Adolf Hitler“, kanadske postrojbe također su napale položaje 9. SS-Panzer Division „Hohenstaufen“. Kako bi obnovili crtu obrane, SS-Panzer Regiment 9, iz sastava 9. SS-Panzer Division „Hohenstaufen“, uz podršku „Schwere SS-Panzer Abteilung 102“opremljenoga Tigerima, uspjela je u svome naumu i u borbi je uništila znatan broj savezničkih tenkova koji su poduzimali napad. Nakon što su ga na istoku, jugu i zapadu od Caena zaustavili Hausserov i Bittrichov zbor, Montgomery je sada usmjerio svoj napad na zapadni dio britanskoga sektora. Dana 30. srpnja pokrenuo je operaciju „Bluecoat“prema mjestima Vire i Mount Pincon na zapadu, a akciju su započele „7th Armoured Division“, „11th Armoured Division“i „Guards Armoured Divisions“. Sada je II. SS-Panzerkorps nastojao razdijeliti svoje snage kako bi zaustavio taj manevar koji je napravio prazninu u slabo branjenomu sektoru njemačke crte. Međutim, ubrzo su – u podne 2. kolovoza – RAF-ovi lovci-bombarderi Typhoon otkrili motorizirane kolone Waffen-SS-a. Oni su izveli velik broj napada u brišućem letu, uništivši pritom 13 tenkova i 76 kamiona te zadržavši njemačke tenkove u zastoju, tako da oni nisu mogli biti upotrijebljeni u akciji gotovo cijeli dan. Britanski tenkovi uspjeli su napredovati preko nezaštićenoga područja, a francuski seljaci pojavili su se kako bi dočekali svoje osloboditelje s kojima su podijelili ispijanje dugo skrivanih boca svjetski poznatoga šampanjca „Champagne“. Nakon napredovanja oklopne borbene skupine („panzer kampfgruppe“) iz sastava 9. SS-Panzer Division „Hohenstaufen“, poslijepodne 2. kolovoza blizu mjesta Beny-Bocage dolazi do njezina sukoba s 11. oklopnom divizijom („11th Armoured Division“), a u njemu je uništeno pet tenkova Churchill. Tigeri su potom napali postrojbu „23rd Hussars“blizu mjesta Chenedolle, pretvorivši u borbi odred Shermana u goruće olupine. „Schwere SS-Panzer Abteilung 102“– opremljen Tigerima – nalazio se u akciji kod mjesta Vire, gdje je pripremio stupicu pukovnijskomu stožeru postrojbe „Northamptonshire Yeomanry“. Tada je oklopna borbena skupina („panzer kampfgruppe“) – sa sedam tenkova PzKpfw IV i 18 Panthera – iz sastava 10. SS-Panzer Division „Frundsberg“ušla u sukob nakon kojega je uništila 20 britanskih tenkova. Ti i ostali napadi Waffen-SS-a povećali su britanske tenkovske gubitke od početka operacije „Bluecoat“na 200 vozila. Tada je Bittrich naredio protunapad protiv britanskih postrojbi kod mjesta Chenedolle. Pantheri iz sastava 9. SS-Panzer Division „Hohenstaufen“uspješno su uništili 39 britanskih tenkova te su uspješno prekinuli britanske opskrbne smjerove. Tijekom noći grenadiri WaffenSS-a uspjeli su iznenaditi jednu britansku skupinu tenkova u obližnjim šumama i Panzerfaustima im nanose određene gubitke. Bittrichove umorne postrojbe nastavile su s pritiskom protivnika sve dok bitka nije dostigla vrhunac 6. kolovoza. Bittrich je uspješno zaustavio operaciju „Bluecoat“i njegove postrojbe uspjele su organizirati jake obrambene crte oko mjesta Vire. Međutim, ukupno gledajući, njemačka crta bojišnice u Normandiji počela se raspadati. Kota 112 ubrzo je izgubila svoju istaknutu važnost zbog opće strateške situacije na normandijskoj bojišnici, posebice zahvaljujući američkomu proboju tijekom operacije „Cobra“, koja je uslijedila koncem srpnja na lijevome krilu njemačkoga rasporeda u Normandiji. Komemoracija Važnost bitaka za kotu 112, jednu od najistaknutijih točaka normandijske kampanje, pamti se postavljanjem spomen-obilježja „Cornwall Wood“koje su podigli pripadnici 5th DCLI-ja u kolovozu 1944. godine. Stanovnici Normandije sagradili su veći drveni spomenik vojnicima 43. („Wessex“) divizije i civilima koji su tamo ubijeni. Kameni spomenik sagradili su pripadnici 43. divizije na koti 112 krajem 40-ih godina prošloga stoljeća (isklesali su ga njemački zidari), a slična su spomen-obilježja na Wynyard’s Gapu u sjevernome Dorsetu, Castle Hillu, Mereu u Wiltshireu i Rough Toru u Cornwallu.

Images:

Categories:

Vojna Provijest

© PressReader. All rights reserved.