Večernji list

Brod ‘Elettra’

Od carske jahte do spomenika

Tekst i foto: Jurica Vučetić Srpanj 2021.

Dio dijelova brodske konstrukcije nije završio kao sirovina u nekoj od talijanskih čeličana. Tako se krma broda, uključujući propeler i kormilo, nalazi na brdu Fucino u blizini Rima, a u sklopu Muzeja pošte i komunikacija, također u Rimu, nalazi se parni generator te rekonstrukcija kabine u kojoj je e Talijan Guglielmo Marconi provodio istraživanja

Većini prosječnih stanovnika Hrvatske poznati su ime i tužna sudbina broda pod imenom „Istranka“, koja je najbolji primjer nebrige prema kulturno-povijesnoj baštini. Riječ je o nekadašnjoj jahti „Ossero“, posljednjem živućem brodu slavne austrougarske ratne mornarice, koja je napustila tršćanski navoz 1896. godine, a naručitelj je bio admiral i nadvojvoda Karlo Stjepan Habsburški (Karl Stephan von Habsburg-Lothringen), nećak austrougarskoga cara Franje Josipa I. Već 1899. godine nadvojvoda je brod prodao austrougarskoj ratnoj mornarici koja ga je preimenovala u „Dalmat“i namijenila za potrebe dalmatinskoga namjesnika s matičnom lukom Zadar. Iako je brod preživio oba svjetska rata, nebriga ga je smjestila u ribarsku luku Brižine kod Splita gdje čeka neke bolje dane. Nakon što je nadvojvoda prodao jahtu „Ossero“, 1900. godine u britanskome brodogradilištu Ramage & Ferguson Ltd u gradu Leithu započela je gradnja njegove nove i veće jahte. Dana 27. ožujka 1904. u more je porinuta jahta pod imenom „Rovenska“. Nadvojvoda je davanjem toga imena ponovno pokazao privrženost i ljubav prema hrvatskome Jadranu jer je Rovenska malo mjesto i luka na otoku Lošinju u kojemu je imao vilu. Odmah po dolasku u Trst jahta je upisana u flotni sastav austrougarske mornarice.

Međutim, nadvojvoda ni ovu jahtu nije imao dugo u vlasništvu te ju je već 1909. godine prodao Britancu Sir Maxu Waechteru koji ju je prebacio u britanske vode, ali je zadržao njezino ime. Godi

Dana 27. ožujka 1904. u more je porinuta jahta „Rovenska“. Nadvojvoda je davanjem toga imena ponovno pokazao ljubav prema hrvatskome Jadranu

ne 1914. jahtu je kupio britanski industrijalac Gustav H. F. Pratt, međutim, izbijanjem Prvoga svjetskog rata brod je reakviriran za potrebe britanske ratne mornarice te je služio kao pomoćni ophodni brod u Kanalu između luka Brest i Saint Malo na francuskoj obali. Kraj rata brod je dočekao u dosta lošemu stanju te je demobiliziran i raspremljen u Southamptonu gdje ga 1919. godine kupuje Talijan Guglielmo Marconi za 21 000 funti. Nakon nužnoga remonta u Velikoj Britaniji brod je pod zapovjedništvom kapetana Raffaela Laura, i još uvijek pod britanskom zastavom, u ljeto 1919. godine uplovio u Napulj, a zatim u La Speziju, gdje je uslijedio generalni remont pod nadzorom admirala Philipa Camperia i prilagođavanje potrebama istraživanja koje je vršio Marconi. Nakon završetka remonta brod je 27. listopada 1921. upisan u talijanski flotni sastav pod imenom „Elettra“te s matičnom lukom

Genova i podrednim brojem upisnika 956. Dana 21. prosinca 1921. na brodu se prvi put zavijorila i talijanska zastava. Uslijedile su godine plovidbi i pokusa zbog kojih će i „Elettra“i Marconi ući u povijest radiokomunikacija. Osim 30 članova posade, na brodu su živjeli i radili Marconi i njegova supruga. Posljednji eksperiment Marconi je izvršio u lipnju 1937. godine s radiofarom s mirkovalovima, ali zbog narušenoga zdravlja nije ga uspio dovršiti te je odlučio prodati brod talijanskomu Ministarstvu pošta i telekomunikacija za 820 000 lira. Dana 20. lipnja 1937. Marconi je umro u Rimu.

Brod je ponovno poslan na remont u La Speziju te je preuređen u muzej. Ulaskom Italije u Drugi svjetski rat postojala je realna mogućnost da brod strada u eventualnome bombardiranju La Spezije pa je odlučeno da ga se prebaci u daleko sigurniji Trst. Brod se u trenutku kapitulacije Italije nalazio vezan u tršćanskoj luci, a kako je bila riječ o starome i povijesnome brodu, Talijani su vjerovali da Nijemcima neće biti zanimljiv. Međutim, Nijemcima na Jadranu u tome razdoblju trebalo je sve što je moglo ploviti. Iz dostupne dokumentacije proizlazi da „Elettra“prema prvobitnome planu i nije bila predviđena za opremanje kao pomoćni ratni brod, međutim, kako je obim zadataka postao sve veći, odlučeno je pristupiti opremanju „Elettre“te da je se pod oznakom „NA-6“uvrsti u sastav 11. flotile za osiguranje („11. Sicherungsflottille“) kao brod za obalnu zaštitu („Küstenschutzboote“). Uslijedilo je žestoko protivljenje talijanskih vlasti, čak i od strane Benita Mussolinija, ali Nijemci su dopustili samo da se s broda iznesu Marconijevi aparati na kojima je vršio pokuse. Brod je naoružan dvama dvocijevnim protuzrakoplovnim topovima 20 mm/65 Breda RM 1935 te jednom teškom strojnicom 15 mm MG 151/15.

Dana 27. prosinca 1943. „Elettra“je pod novom oznakom „G-107“uvrštena u sastav njemačke ratne mornarice kao brod za pratnju (eskortno plovilo). Već sljedećega dana u 16 sati brod je zajedno s brodovima za pratnju „G-101“,

Nakon završetka remonta brod je 27. listopada 1921. upisan u talijanski flotni sastav pod imenom „Elettra“te s matičnom lukom Genova

i „G-105“isplovio iz Trsta prema Zadru. Zadatak im je bio osiguravanje plovidbe desantnoga broda „SF-267“na putu od Zadra do Trogira te nakon što u Trogiru nadopune gorivo, isplove prema Metkoviću i tu iskrcaju protuzrakoplovna oružja i njihove posade namijenjena obrani Kotora. Nakon toga konvoj je trebao isploviti prema Draču gdje je trebao uploviti 31. prosinca 1943. oko 5 sati. Kao zapovjedni brod određen je „G-107“, a u zadarsku luku uplovili su 29. prosinca 1943. godine. Zbog ukrcaja vode i ugljena na „G-101“i „G-105“sva četiri broda još uvijek su se 30. prosinca 1943. nalazila u zadarskoj luci kada je na nju od 14:15 do 15:15 izvršen žestok zračni napad. Napad su izvršila 24 srednja bombardera B-25 Mitchell iz 12. bombarderske skupine Američkoga ratnog zrakoplovstva („12th Bombardment Group USAAF“). U tome napadu potopljeni su brodovi „G-101“i „G-105“. Brod „G-103“je oštećen, dok je „G-107“prošao bez ikakvih oštećenja. Dana 2. siječnja 1944. u 16 sati konvoj sastavljen od broda za pratnju „G107“, desantnoga broda „SF-267“i tankera „18. November“isplovio je iz Zadra u smjeru Šibenika. Međutim, prvo je na desantnome brodu „SF-267“došlo do havarije motora te se on samostalno vratio u Zadar, a zatim je i brod za pratnju „G-107“ispred otoka Zlarina imao havariju stroja i kvar na uređaju za kormilarenje te se vratio natrag u Zadar, odnosno prema Trstu gdje je bio izvan uporabe sve do 14. siječnja 1944. godine. Za vrijeme patrolne plovidbe uz zapadnu obalu Istre 17. siječnja 1944. spasio je američke zrako„G-103“

plovce čiji je bombarder pao u more. Sljedeće dvije noći izvršene su nove patrolne plovidbe na istoj ruti od Trsta do Pule i natrag. Iako su torpiljarka „TA-22“i brod za pratnju „G-107“trebali 21. siječnja 1944. patrolirati u morskome području između Senja i Raba, zbog promijenjene situacije na terenu dolazi do promjene zapovijedi. Naime, budući da su Nijemci zauzeli Senj, oba broda trebala su otploviti u smjeru Zadra kako bi patrolirali morskim područjem oko otoka Ugljana i Pašmana te na tome području uništili eventualne partizanske brodove. Istoga dana partizani su iznenadnim napadom zauzeli otok Ugljan i dio otoka Pašmana te time gotovo u potpunosti prekinuli brodski promet između sjevera i Dalmacije. U cilju ponovnoga zauzimanja otoka Nijemci su odmah iz smjera Kraljevice prema Zadru poslali 2. satniju 771. opkoparske desantne bojne („2. Kompanie Pionier-LandungsBataillon 771“) s 13 opkoparskih desantno-jurišnih čamaca. Dana 21. siječnja 1944. iz smjera Trsta prema Zadru u 3:45 isplovio je

Dana 27. prosinca 1943. „Elettra“je uvrštena u sastav njemačke ratne mornarice kao brod za pratnju (eskortno plovilo)

brod za pratnju „G-107“, a u 8:45 i torpiljarka „TA-22“. U 13:45 oba su se broda nalazila u visini otoka Lošinja te su plovila u kursu 150° brzinom od oko 15 čvorova. Prema zapovijedi, brodovi su trebali u noći 21./22. siječnja 1944. patrolirati duž istočne strane otoka Ugljana do sjeverne strane otoka Pašmana te pritom uništiti sve zatečene neprijateljske brodove. Zatim su se trebali vratiti prema otoku Lošinju i tijekom dana se zadržati na sidrištu, a eventualnu popunu gorivom vršiti u Puli. Istu akciju trebalo je izvršiti i u noći 22./23. siječnja 1944. godine. U kasnim večernjim satima 21. siječnja 1944. oba su se broda nalazila u blizini Zadra kada im je stigla nova zapovijed da se zbog opasnosti od napada savezničkih zrakoplova ne približavaju zadarskoj luci, nego da se usidre u uvali između rta Puntamika i mjesta Diklo. Međutim, ta je zapovijed za „G-107“bila sudbonosna. Kako bi se što više približio obali, zapovjednik „G-107“nije u mrkloj noći primijetio da se na zapadnome kraju navedene uvale nalazi velika pličina te je kobilicom nasjeo na dno. Pokušaj odsukavanja vlastitim strojem nije uspio, kao ni uz pomoć torpiljarke „TA22“. Kako se sve više bližilo jutro s torpiljarke „TA-22“radiovezom zatražena je pomoć, ali najbliži remorker nalazio se u Puli te je remorker „Costante“isplovio tek u 11:45. Također, zbog utroška goriva torpiljarka „TA-22“morala je otploviti natrag prema Puli. Za to vrijeme posada „G-107“sa strepnjom je iza svojih protuzrakoplovnih topova čekala prve sunčeve zrake iza Velebita.

U to vrijeme, točnije u 7 sati, iz baze Trigno u južnoj Italiji uzletjelo je šest lovaca Spitfite Mk.

VIII iz 1. eskadrile Južnoafričkoga ratnog zrakoplovstva („No. 1 Squadron SAAF“) pod zapovjedništvom bojnika Johannesa Philiberta Morkela Fauerea. Misija im je bila potraga za neprijateljskim brodovima na području između Šibenika i Zadra. Gusta naoblaka nije bila naklonjena pilotima, a jedan od zrakoplova morao se

U cilju ponovnoga zauzimanja otoka Nijemci su iz Kraljevice prema Zadru poslali 2. satniju 771. opkoparske desantne bojne

vratiti natrag zbog kvara. Međutim, iznad obale se ipak ukazao džep bez oblaka te su jurnuli kroz njega tražeći pogodne ciljeve za napad. Nedugo nakon toga pilot Doug Davies na udaljenosti od 3 NM u smjeru sjeverozapadno od zadarske luke uočio je brod obojen u maskirnoj shemi sivom i zelenom bojnom s po jednim to

na uzvišenjima na pramcu i krmi te s dvama jarbolima, kao i jednim nadgrađem i dimnjakom iz kojega je izlazio dim. Bila je to nasukana „G-107“koja se još uvijek pokušavala osloboditi. Zapovjednik južnoafričke skupine odmah je izdao zapovijed za napad te su se zrakoplovi jedan za drugim počeli obrušavati prema nepomičnome brodu, rešetajući njegovu palubu od pramca do krme zrnima 20 mm i 7,7 mm. Na palubi su se odmah izbila dva požara koja su brzo ugašena, a njemački topnici, naročito s krmenoga topa, snažno su uzvraćali vatru. U drugome napadu zrakoplovi više nisu napadali iz istoga smjera nego su se raspršili te su neki napadali u poniranju dok su drugi napadali leteći tik iznad morske površine. Ponovno su se pojavili novi požari, a probušene su i cijevi za dovod pare u strojarnici s obzirom na to da je iz broda počela sukljati vodena para. Stražnji brodski top 20 mm ponovno je energično uzvraćao vatru, ali je ubrzo ušutkan. Gotovo cijeli brod bio je u plamenu te obavijen gustim dimom. Zrakoplovi su ispucali 660 zrna iz topova 20 mm te 1300 zrna iz strojnice 7,7 mm. Unatoč snažnoj protuzrakoplovnoj vatri iz brodskih topova te vatri iz protutrakolovne bitnice koja se nalazila na obližnjem rtu Puntamika, samo jedan zrakoplov lakše je oštećen te su svi sletjeli u bazu oko 9 sati, gdje je zapovjednik odmah dao kratko usmeno izvješće te označio položaj broda. U ovome napadu brod je pretrpio oštećenja parnoga kotla i parovodnih cijevi. Ranjen je zapovjednik broda Timmermann te još sedmorica mornara, a popom

ginuo je mornar Wilhelm Eich kojega je zrno 20 mm pogodilo u glavu. Uvidjevši da je brod uočen i teško oštećen u napadu, posada je napustila brod te je on prepušten izvjesnoj sudbini.

Kako brod još uvijek nije bio u potpunosti uništen, u podne je iz baze Cuttela u južnoj Italiji uzletjelo 12 lovaca-bombardera P-40 Kittyhawk Mk. IV iz 450. eskadrile Kraljevskoga australskog ratnog zrakoplovstva („No. 450 Squadron RAAF“) pod vodstvom zapovjednika eskadrile Kennetha Roycea Sandsa. U pratnji su im se nalazila po tri lovca Spitfire Mk. Vc i Mk. Vb iz 80. eskadrile Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva („No. 80 Squadron RAF“). Formacija je prema Zadru letjela na visini od oko 2200 m te je nakon sat vremena leta ugledala nasukani brod. Zrakoplovi su produžili u smjeru sjevera kako bi izvidjeli područje te se zatim okrenuli u smjeru juga. Napad je započeo u 13:04 kada su se zrakoplovi, leteći iz smjera sjeveroistoka, započeli obrušavati do visine od oko 460 m i ispuštati bombe te napadati topovima i strojnicama. Brod su u pramčani i središnji dio pogodile dvije bombe težine 454 kg (1000 lb) i 227 kg (500 lb). Uslijedila je velika eksplozija te je iz unutrašnjosti broda izbio oblak pare, a za njim i gusti crni dim. Još šest bombi palo je u more u neposrednoj blizini broda. Obavijen dimom i u požaru, uništeni brod u cijelosti je nasjeo na plitko dno. U napadu je ukupno bačeno sedam bombi od 454 kg i 21 bomba od 227 kg. Svi zrakoplovi iz napada i pratnje vratili su se u bazu nešto iza 14 sati, međutim odvojeno jer je pratnja izgubila

lovce-bombardere već prilikom izvođenja napada poradi naoblake. Kako nije bilo nikakve protuzrakoplovne vatre ni njemačkih zrakoplova, među zrakoplovima nije bilo ni gubitaka ili oštećenja. Kako bi utvrdili u kakvome je stanju neprijateljski brod nakon dva napada, istoga dana u 15:20 iz baze Madna u južnoj Italiji uzletjela su dva lovca Spitfire Mk. Vc iz 241. eskadrile Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva („No. 241 Squadron RAF“). U izvješću se navodi da su u Zadru uočena dva oštećena broda te da je jedan od njih napadnut topovima. Prema dostupnim podatcima, jedan od brodova zasigurno je veliki parobrod „Mar Bianco“koji je oštećen bio vezan u zadarskoj luci, a drugi je brod za pratnju „G107“. Koji je točno od ovih dvaju uočenih brodova napadnut, nije moguće utvrditi. Međutim, vrlo je vjerojatno da je riječ o brodu za pratnju „G-107“koji je bio znatno manji i gotovo bezopasan cilj s obzirom na činjenicu da se nalazio na području gdje nije bilo izravne opasnosti od njemačkih protuzrakoplovnih topova. Sljedećega dana oko 10 sati do olupine je doplovio remorker

„Costante“. Kako je postojala opasnost od zračnoga napada, remorker je otplovio u obližnju luku u mjestu Petrčane i vezao se u četverovez te se po padu mraka trebao vratiti i utvrditi stanje olupine. Međutim, Nijemce je i tu zadesila nesreća. Unatoč upozorenju koje su dobili od članova posade broda, zapovjednik i

upravitelj stroja (najvjerojatnije Talijani) iskrcali su se s broda te se udaljili, a pritom su ih zarobili partizani koji su tražili predaju broda u zamjenu za oslobađanje zarobljenika. Zapovjednik protuzrakoplovnoga oružja na brodu presjekao je vezove te uspio udaljiti brod od obale i otploviti prema Puli. Međutim, u noći 23./24. siječnja 1944. remorker se nasukao na zapadnu obalu otoka Olib. Posada je eksplozivnim nabojima uspjela uništiti brod, a civilna posada broda (najvjerojatnije Talijani) pali su u ruke lokalnih partizana.

Sudbina olupine broda „Elettra“

U preostalome ratnom i poratnom vremenu olupina broda poslužila je lokalnoj djeci kao prostor za igru, a i stariji su s nje znali odnijeti poneki predmet koji im je mogao poslužiti u svakodnevnome životu. Iako je olupina bila u potpunosti uništena i djelomično potopljena, Italija je od Jugoslavije tražila njezin povrat. I upravo je to razlog zašto je Brodospas u prvim poslijeratnim godinama nije izrezao i njezine ostatke odvukao u neku od tadašnjih peći za taljenje metala. Godine su prolazile, olupina je propadala, a pregovori između Italije i Jugoslavije nisu još bili dovršeni, da bi naposljetku bilo dogovoreno da Italija vrati u Zadar fundus poznate knjižnice obitelji Paravia koja je odnesena iz Zadra za vrijeme rata, a Jugoslavija će Italiji vratiti brodsku olupinu. Godine 1962. brod je podignut s dna te otegljen u zadarsko brodogradilište gdje su mu provizorno pokrpane rupe kako bi imao plovnost te je otegljen u tršćansko brodogradilište San Rocco. Međutim, godine su prolazile, a oko obnove broda nije se događalo ništa osim niza ideja koje su se pokazale preskupima. Na kraju je donesena odluka da se olupina izreže, a što je i obavljeno 18. travnja 1977.godine. Ipak, dio dijelova brodske konstrukcije nije završio kao sirovina u nekoj od talijanskih čeličana. Tako se krma broda, uključujući propeler i kormilo, nalazi na brdu Fucino u blizini Rima, a u sklopu Muzeja pošte i komunikacija, također u Rimu, nalazi se parni generator te rekonstrukcija kabine u kojoj je Marconi provodio istraživanja. U vrtu vile Grifoni, ujedno sjedištu muzeja u čast Marconiju, nalazi se dio sekcije broda sa šest rebara. U Milanu u Nacionalnome muzeju znanosti i tehnologije čuva se veći dio opreme s broda kojom se Marconi služio pri eksperimentiranju. U Muzeju brodogradnje u Veneciji nalazi se sustav brodske propulzije, a u krugu vile Durazzo u Santa Margerita Ligure nalazi se dio brodskoga trupa. U Trstu u sklopu Muzeja mora nalazi se pramac broda sa sidrom. Poneki manji dio nalazi se u još nekim talijanskim mjestima.

Povijest pomorstva

hr-hr

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281998970451007

Vecernji List