Večernji list

POVIJEST SVIJETA

Montecuccolijev taktički trijumf i habsburški strateški poraz

tekst: Siniša Đuričić

Bitka je bila plod sposobnosti jednoga vrsnog generala, taktički trijumf, koji zbog materijalnih, diplomatskih i drugih okolnosti nije mogao dobiti podjednako povoljan diplomatsko-strateški epilog te je ostala upamćena kao pobjeda koja je sramotno izgubljena za pregovaračkim stolom

Glavni uzrok prekida primirja između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva u travnju 1663. godine bile su nesuglasice u Erdelju, izazvane promjenom na kneževskome prijestolju i intervencijom carske vojske pod vrhovnim zapovjednikom Raimundom Montecuccolijem u siječnju prethodne godine. Kako je Visoka Porta habsburški upad u Erdelj i opetovano oglušavanje na zahtjeve da se sruši utvrda Novi Zrin koju je u blizini osmanske Kaniže gradio hrvatski ban Nikola Zrinski smatrala grubom povredom njezina suvereniteta, s vojskom od 120 000 ljudi veliki vezir Ahmed-paša Ćuprilić krenuo je prema Ugarskoj. Kako je detaljnije opisano u jednome od ranijih brojeva „Vojne povijesti“, veliki vezir zauzeo je utvrdu Érsekújvár i nekolicinu drugih manjih utvrda te se dolaskom zime povukao u Osijek, a potom nastavio prema Beogradu. Ovu priliku iskoristio je ban Zrinski kako bi prvo u siječnju 1664. godine prešao Dravu i spalio dio Sulejmanova mosta, a nekoliko mjeseci kasnije započeo opsadu Velike Kaniže. Kako nijednu od tih akcija, čak ni dok je veliki vezir bio u Ugarskoj, nije želio s glavnicom vojske podržati Montecuccoli, izmijenjene su teške riječi između Zrinskog i Montecuccolija. Talijan je smatrao nerazumnim rasipati snage i trošiti resurse na obranu položaja koje nije smatrao ključnim za obranu pa je odbio sudjelovati u obrani Novoga Zrina, koji je pred nadmoćnim osmanskim snagama pao i do temelja je razoren 8. srpnja 1664. godine, kao čin odmazde zbog napada na Kanižu. Zrinski je ponovno sasuo teške optužbe na Montecuccolijev račun, no ovaj se uporno držao po strani, smatrajući kako je mudrije čuvati vojsku i biti u pripravnosti kada se pokaže idealan trenutak za obračun s osmanskom vojskom.

Raimund Montecuccoli

Sjeverna Italija bila je domovina brojnih poznatih plemićkih rodova koji svoje korijene vuku barem iz ranoga srednjeg vijeka, a mnogi svoje podrijetlo povezuju čak s plemenitim obiteljima iz rimskih vremena. Plemenitaška obitelj d’Este, koja Modenom kao vojvodstvom vlada od 13. stoljeća, bila je mentor i dobrotvor mnogim članovima obitelji kasnije slavnoga carskog feldmaršala Raimunda Montecuccolija. Raimund je već u ranoj mladosti, za vrijeme Tridesetogodišnjega rata, pratio svojega ujaka Ernesta u Šlesku 1625. godine kao običan kopljanik, gdje se ovaj borio protiv vojvode Bernharda od Sax Weimara, u vojsci „generalissimusa“Albrechta von Wallensteina. Ernesto je glavnoga zapovjednika mijenjao za vrijeme njegove bolesti (Wallenstein je već dulje vrijeme patio od gihta), te mu u Beč poslao 35 neprijateljskih zastava koje je zarobio tijekom borbi. Raimund se potom prebacio u kirasirsku pukovniju grofa Collalta, provevši neko vrijeme u Schweinfurtu, da bi se krajem godine vratio u domovinu. Željna da ga makne od ratovanja, majka ga je poslala na diplomatsku misiju s rođakom Francescom Montecuccolijem u Rim i Napulj. Iako se na tome putovanju Raimund posvetio studijama povijesti i arheologije, one ga nisu odvratile od želje da se vrati vojničkomu pozivu, na majčino razočaranje, nego samo u tome učvrstile.

Nakon što mu je ujak dodijelio kirasirsku satniju, Raimund se s Tillyjem smjestio desetak kilometara od Magdeburga, u Wolmirstedtu. Iznenadni švedski napad stajao je carsku vojsku tri pukovnije, a mlađi Montecuccoli, kako je kasnije zapisao, spasio se samo bijegom u šumu. Najvažniji sukob između Tillyjeve i vojske Gustava Adolfa dogodio se u blizini Breitenfelda 7. studenoga 1631. godine. Iako je carska vojska postigla uspjeh u početnoj fazi bitke i raspršila saske redove, razbila se pred švedskim snagama. Raimund je tada ranjen te je dopao u zarobljeništvo i odveden je u Halle. Majka je uz pomoć vojvode od Modene (Cesareov sin Alfonso) skupila otkupninu i oslobodila ga zarobljeništva. Raimund je uživao velike slobode kao zarobljenik. Dopušteno mu je slobodno kretanje te je imao prilike upoznati grad, za koji je zapisao kako su na njemu ostali vidljivi tragovi švedskoga pustošenja. Osim toga, dopušteno mu je i da se slobodno služi velikom i bogatom knjižnicom u Stettinu pa je vrijeme kratio proučavanjem grčkih i rimskih klasika, kao i spisima o pravu, filozofiji i medicini. Raimund je posebnu pozornost tada pridavao Macchiaveliju i čitanju njegovih dijela, u prvome redu njegove vještine ratovanja. Kao rezultat toga, 1641. godine napisao je vlastito djelo „Eseji o ratovanju“(„Trattato della Guerra“), koje će ipak pričekati neko vrijeme do svoje objave. Montecuccoli je u njemu raspravljao o nekim bitnim aspektima ratovanja, organiziranja vojske i moralu. Tako je predlagao veće plaće za vojsku, naglašavao vrijednost ispravnoga odnosa generala prema vojnicima te iskazao poštovanje prema pobožnosti koja je bila izražena u protestantskim vojskama, za koju je smatrao da nedostaje u carskoj. Također pod utjecajem velikoga renesansnog mislioca, Raimund je sastavio i spis „O bitkama“(„Sulle Battaglie“).

Pri kraju Tridesetogodišnjega rata, već umoran od ratovanja, Montecuccoli je zatražio od cara Ferdinanda III. da mu da otpust iz službe, no Ferdinand je to odbio, zadržavši ga obećanjem o promaknuću u konjičkoga generala. General Holzapfel, koji je zamijenio vrhovnoga zapovjednika Mathiassa Gallasa, bio je Raimundu nadređen tijekom nove švedsko-francuske ofenzive krajem 1647. i početkom 1648. godine. Posljednja crta obrane bio je Augsburg i tu je carska vojska 17. svibnja čekala neprijateljski napad. Montecuccoli je zapovijedao s 2500 konjanika, 800 pješaka i četiri topa, štiteći odstupnicu ostatku vojske pred nadmoćnim neprijateljskim snagama. U borbama koje su uslijedile Holzapfel je smrtno ranjen iz pištolja pa je Montecuccoli na sebe preuzeo težak zadatak povlačenja kroz teško prohodnu močvaru – osobno je, sjahavši, vodio vojsku, samo da bi ga pri izlasku na čistinu ponovno napao Wrangel. Uslijedila je završna epizoda borbe, poznate kao Bitka kod Zusmarhausena, u kojoj je Montecuccoli uspio probiti put do sigurnosti za svoje iscrpljene ljude, uz gubitak 500 vojnika. U lipnju iste godine car je imenovao Ottavija Piccolominija vojvodom od Amalfija i „generalisimom“carske vojske. Montecuccoliju je ispunjeno dano obećanje te je imenovan konjičkim generalom, a sudjelovao je i u borbama protiv Francuza i Šveđana na Isaru, na granici između Austrije i Bavarske. Posljednja švedska prijetnja po Prag pojavila se krajem ljeta 1648. godine kada je general Königsmarck zaposjeo položaje između Moldaua i Hradčana, pripremajući se napasti Prag. Zahvaljujući porazu koji su neprijateljskim snagama nanijeli kod Münchena, a kojemu je pridonio i Montecuccoli, taj napad

Pri kraju Tridesetogodišnjega rata, već umoran od ratovanja, Montecuccoli je zatražio od cara otpust iz službe

je odgođen, da bi se od njega posve odustalo kada je napokon 31. listopada objavljen kraj dugoga i iscrpljujućega Tridesetogodišnjeg rata. Montecuccoli nakon završetka rata postaje carev savjetnik od povjerenja, kojemu je ovaj povjeravao brojne diplomatske misije po Njemačkoj, Danskoj i Švedskoj, gdje upoznaje ekscentričnu kraljicu Kristinu i ostaje joj prijatelj do njezine smrti. Kako krajem pedesetih godina 17. stoljeća, zbog već opisanih nesuglasica u Erdelju, raste napetost i nadvija se prijetnja novoga rata s Osmanlijama, mladi car Leopold I. imenuje ga vrhovnim zapovjednikom habsburške vojske i šalje u Ugarsku kako bi spriječio ili

Montecuccoli nakon završetka rata postaje carev savjetnik od povjerenja, kojemu je ovaj povjeravao brojne diplomatske misije

barem usporio napredovanje neprijateljske vojske. Montecuccoli nastupa oprezno, ne želeći se upuštati u izravni sukob s nadmoćnim protivnikom i, bez obzira na oštre kritike ogorčenoga ugarskog i hrvatskog plemstva, čeka povoljan trenutak za akciju.

Stanje habsburških snaga i ratne operacije u srpnju 1664. godine

Bečki dvor nadao se do posljednjega trenutka da će pitanje Erdelja biti riješeno mirnim putem i zbog toga je svoje vojne snage koncentrirao za potrebe novoga

rata sa Švedskom, koji je već počeo za poljske teritorije. Međutim, kada je postalo jasno da do toga neće doći i da je rat neminovan, Leopold I. našao se u prilično neugodnoj situaciji. Osmanska vojska mogla je za nekoliko mjeseci još uvijek okupiti stvarnu snagu od 120 000 ljudi, dok je on tek na papiru raspolagao s 24 000 pješaka, 11 000 kirasira (teška konjica), 3000 draguna i oko 1000 lakih konjanika. S domaćim snagama raspolagalo se u Ugarskoj, prema konačnoj bilanci, s jedva 30 000 vojnika. Najviše je nedostajalo onoga što je Montecuccoli uvijek naglašavao kao najvažnije gorivo svakoga rata i snagu svake vojske, „novac, novac i još novca“, što je posljedično pratio i kroničan nedostatak topništva, dok je čak i postojećem prijetila neupotrebljivost zbog nedostatka konja za vuču. Mnoge pukovnije bile su zbog skupoga održavanja do 1662. godine raspuštene, čemu se Montecuccoli posebno protivio, pa je bilo potrebno za potrebe rata od ničega i na brzinu podizati nove. Papa i neke talijanske države pružile su pomoć u novcu i barutu, pa čak poslali i određeni broj vojnika kao pojačanje Leopoldovoj vojsci.

Kada je u rujnu 1663. godine preuzeo zapovjedništvo, Montecuccoli doista nije mogao računati na više od 30 000 ljudi spremnih za borbu, suočen s vojskom velikoga vezira od 90 000 vojnika, koja je slobodno marširala Ugarskom. Sa snagama kojima je raspolagao carski feldmaršal doista nije mogao učiniti puno kako bi spriječio pad Ersekujvara (njem. Neuhäusel), zbog čega ga je kritiziralo ugarsko plemstvo pa je

svoje akcije morao ograničiti na sprečavanje eventualnoga pokušaja neprijatelja da krene na Beč, uvjeren da je defenzivna taktika i dobro planirano manevriranje ključ za uspjeh. Njegov glavni kritičar, ban Nikola Zrinski, bio je posve suprotnoga stava, koji je podrazumijevao da samo odlučne akcije protiv neprijatelja jamče pobjedu. Umjesto manevriranja i održavanje distance, ban je zagovarao odlučne akcije kojima će se neprijatelja natjerati u borbu u njemu što nepovoljnijim okolnostima. U praksi, on je to i proveo svojim brzim i odlučnim udarima preko Drave, dok je još trajala opsada Sigeta, a većina osmanske vojske već bila u zimskim boravištima. Talijan je takve akcije smatrao amaterskim, čak i dugoročno štetnim, te je optužio Zrinskog da je „posve neuk po pitanju ratne vještine i kao takav nesposoban shvatiti pravila modernog ratovanja“. Ban mu nije ostao dužan pa mu je pisanim putem odgovorio, nazvavši ga „Magnus cunctator“(„Veliko oklijevalo“), te mu se narugao kako je „vojsku koju je dobio uništio bez borbe s neprijateljem, kako je napravio više zla svojima nego neprijatelju, mirno posmatravši kako Turci u zarobljeništvo odvode 100 000 Mađara. Gore se ne bi ponašao ni zločinački krvnik“.

Nikoline optužbe posebno su se pojačale nakon pada Novoga Zrina, no tada je i banu postalo jasno da je mladi Leopold pod prevelikim utjecajem svojih savjetnika, od kojih je, jasno, jedan bio i Montecuccoli, da bi poslušao bilo koji drugi glas. Carski „generalissimus“ostao je pri svojemu ranijem stavu. Iako je bio u blizini Novoga Zrina u posljednjim danima opsade, blokirajući s vojskom prilaz Beču, odbio je poslati pomoć braniteljima. Bez obzira na to što ga je ražalostila smrt podmaršala Pietra Strozzija, koji je poginuo 6. lipnja kao jedan od zapovjednika obrane Novoga Zrina, Montecuccoli je izjavio kako i dalje misli da je utvrda izgrađena na pogrešnoj lokaciji i kako je od početka znao da je nije moguće obraniti.

Montecuccolijeva predviđanja da Ahmed-paša neće stati nakon zauzimanja Novoga Zrina doista su se obistinila

U svakome slučaju, Montecuccolijeva predviđanja da Ahmed-paša neće stati nakon zauzimanja Novoga Zrina doista su se obistinila. Velikomu veziru otvorila se mogućnost prodora sjeverno od Kaniže, preko rijeka Zale i Rabe, što je značilo da su u potencijalnoj opasnosti nakon prijelaza Osmanlija preko Mure Bečko Novo Mjesto ili Šopron. Montecuccoli zato

kod Kotoribe 14. srpnja ostavlja tri pukovnije kirasira i draguna, dok s ostatkom vojske ide prema Rabi, gdje ga je čekalo pojačanje. Između 16. i 17. srpnja dodatne postrojbe dočekale su ga kod Murske Sobote, među kojima je bio i francuski kontingent od 6000 ljudi, koje je u pomoć poslao kralj Luj XIV. Među konjičkim pukovnijama koje je poslao francuski kralj nalazilo se i nekoliko satnija kraljevske pukovnije Hrvata („Régiment de cavalerie Royal-Cravates“).

Štajerska nije bila jedino poprište ratnih zbivanja. Osmanlije su i u Erdelju nastavili ofenzivu, gdje im je uspješno parirao general de Souches

Feldmaršal je u prethodnicu poslao Batthyanyja s njegovim Mađarima, no bez upuštanja u borbe s Osmanlijama, kojima je Štajerska sada bila gotovo posve otvorena. Po zauzimanju utvrda Zalakomàr i Egervàr, 18 km sjeverozapadno od Kaniže, 14. i

22. srpnja, Montecuccoli je s vojskom predstavljao jedinu prepreku na putu prema Beču. Međutim, Štajerska tada nije bila jedino poprište ratnih zbivanja. Osmanlije su i u Erdelju nastavili svoju ofenzivu, no ondje im je uspješno parirao general Jean-Louis Raduit de Souches, koji je od siječnja 1664. godine imao čin feldmaršala te je zapovijedao habsburškom vojskom u Gornjoj Ugarskoj. Souches je još

6. svibnja opsjeo Nitru i zauzeo je, a potom 16. svibnja kod Szent Benedeka potukao vojsku koja je krenula u pomoć utvrdi. Pojačan dodatnim postrojbama imao je vojsku od 12 000 ljudi kojima je napao osmansku prethodnicu blizu Leve (Levenc) 9. srpnja, koja se sastojala od Tatara te vlaških i moldavskih iregularnih konjičkih odreda. Uspjevši ih izolirati od ostatka vojske, Souches ih je natjerao u bijeg te potom napao glavnu vojsku i potukao je. U bitki je Souches izgubio oko 500 ljudi, dok su neprijateljski gubitci bili oko 5000, pa je proslavljena u Beču kao veliki trijumf nad Osmanlijama. Montecuccoli javlja u Beč da je spreman za odlučnu bitku. Feldmaršal je bio svjestan da su mnogi od njih bili posve neiskusni za ovakvu vrstu rata, s obzirom na to da se nikad nisu borili protiv Osmanlija. Dok su svi bili gladni i umorni od višemjesečnoga marša, neprijatelj mu je išao ravno ususret te alternative više nije bilo: valjalo je iz defenzivnoga položaja polagano prijeći u odlučniju akciju. Dana 26. srpnja, nakon što je osvojio i razorio obrambene utvrde sjeverno od Kaniže, Ahmed-paša stigao je do grada Körmenda na Rabi. Njegov prvi pokušaj prijelaza rijeke Montecuccoli spriječio je 27. srpnja poslavši na mjesto prijelaza francusku i mađarsku konjicu. Želio je pod svaku cijenu spriječiti Osmanlije da prijeđu Rabu i koristio je šumski teren na svojoj strani rijeke kako bi prikrio kretanje vlastite vojske.

Bitka kod St. Gottharda 1. kolovoza 1664. godine

Osmanski kroničar, službenik velikoga vezira Ahmeda Ćuprilića, Hasan-aga, koji je opisao Bitku kod St. Gottharda i događaje koji su im prethodili, piše:

„Nakon zauzimanja nove utvrde prokletog Zrinskog, bilo je, kako je ranije opisano, nemoguće prijeći Muru. Sad smo na neprijateljskoj zemlji i želimo preko Rabe, no nevjernici (Giauren) su ovamo stigli prije nas i zauzeli su obalu.“

Budući da mu je na trenutnome položaju Montecuccoli uskratio prijelaz preko rijeke, veliki vezir napustio je tabor narednoga dana kod Körmenda i krenuo s vojskom prema zapadu uz Rabu, pokušavajući pronaći pogodno mjesto gdje bi je prešao. Carska konjica nastavila ga je pratiti s druge strane rijeke i kada je pokušao prijeći na drugu stranu kod mjesta Csákánydoroszló, ponovno je spriječen, pretrpjevši teške gubitke. Doznavši od izvidnice koju je poslao naprijed kako kod mjesta St. Gotthard (mađ. Szentgotthárd, slov. Monošter), udaljenoga 20-ak km zapadno, postoji pogodno mjesto za prijelaz, gdje je korito Rabe pliće, pokrenuo je vojsku u tome smjeru. Između St. Gottharda i naselja Mogersdorf nalazila se stara cistercitska opatija na čijemu je mjestu doista Raba bila pogodna za prijelaz, a carskoj vojsci nije bilo ni traga. Montecuccoli je tek nešto ranije rijeku prešao s pješaštvom i topništvom te u blizini ušća rijeke Lafnitz u Rabu podignuo tabor. Njegov položaj s dvije strane štitile su rijeke, nabujale od kiše prethodnih dana, a na sjeveru naselje Mogersdorf. Velikomu veziru žurilo se što prije prijeći u Štajersku, strahujući da bi mu Montecuccoli u trenutnome položaju mogao presjeći odstupnicu, pa čak i prekinuti liniju opskrbe, bez obzira na ogromnu premoć koju je nad njim imao po broju vojnika. Izmjena topovske vatre s obje strane, preko rijeke, označila je početak bitke. Montecuccoli je na svoje desno krilo postavio konjicu (između ostalih, kirasirske pukovnije Montecuccoli, Sporck i Lothringen, Hrvate i dragune te konjičku gardu pod zapovjedništvom grofa Karla Trauttmansdorffa) te deset teških topova. Cijela konjica bila je podređena veteranu mnogih ratova, unatoč njegovoj poznoj dobi, feldmaršalu Johannu von Sporcku (1695. – 1679.). Pješaštvom na desnome krilu (5000 ljudi razdijeljenih u deset bojni) zapovijedao je još jedan iskusni veteran, podmaršal Otto Christoph Freiherrn von Sparr (1599. – 1668.). U centru se nalazila saveznička vojska Leopolda Wilhelma von BadenBadena (1626. – 1671.), brata badenskoga markgrofa i strica budućega slavnog generala „Turskog Luja“, Ludwiga Badenskog. Nju je činilo 15 topova manjega kalibra, 6200 pješaka i 1200 konjanika iz Frankonije, Bavarske Donje Saske i Westfalije. Oko

Budući da mu je Montecuccoli uskratio prijelaz preko rijeke, veliki vezir napustio je tabor kod Körmenda i krenuo s vojskom prema zapadu uz Rabu

600 njemačkih pješaka i 300 konjanika, koji su se borili ranije kod Novoga Zrina pod zapovjedništvom grofa Wolfganga Juliusa von Hohenlohe-Neuensteina (1622. – 1698.), zauzelo je lijevi dio centra sa svojim ranijim zapovjednikom. Na lijevome krilu Montecuccolijeve vojske nalazio se francuski maršal, grof Jean de Coligny-Saligny, s francuskim kontingentom koji se sastojao od sedam bojni pješaštva (3500 ljudi) i deset eskadrona konjice (1900 ljudi) te dobrovoljaca iz redova francuskoga plemstva. Ugarske postrojbe postavljene su sa strane, štiteći bokove i pozadinu glavnoga dijela vojske. Montecuccoli se u svojemu planu bitke u najvećoj mjeri pouzdao u vatrenu moć svojih mušketira i brzinu kojom su mogli pucati. Ovom prilikom on nije dao nalog svojim ljudima da pucaju salvu, odnosno da puca red po red, nego da održavaju konstantnu paljbu po neprijatelju. Već na početku bitke strogo je zabranio bilo kakvo rasformiranje bojnoga reda, osobito radi plijena, jer bi to u svakome slučaju moglo prouzročiti nered, nedisciplinu, i kao krajnju posljedicu moglo imati poraz. Veliki vezir započeo je svoj prijelaz preko rijeke 31. srpnja. Najprije je u izvidnicu poslao Tatare naprijed, koji su prešli preko plitkoga dijela te proučili suprotnu obalu. Uvjerivši se kako je prijelaz siguran, Ahmed-paša daje znak za pokret. Habsburška vojska nalazila se oko kilometra sjeverno od obale te su nakon prijelaza njihove položaje gotovo odmah zasuli vatrom. Dok je Montecuccoli još uvijek postavljao svoj bojni red, janjičari su već prevezli i postavili topove na položaje te započeli s paljbom. Iako je janjičarima odgovoreno te su se brzo povukli, osmanski topovi ostali su na položajima i dalje predstavljajući opasnost. Veliki vezir naredio je Mehmed-paši i Kaplan-paši da se na brzinu izgradi pontonski most za prijevoz kola, dok je veći dio njegova pješaštva ostao na suprotnoj obali čekajući naredbu za prijelaz. Spahije su u međuvremenu poslani uzvodno na sjevernu obalu, u blizini desnoga krila carske vojske. Njih je odmah presreo Sporck s eskadronima draguna i Hrvata te su nakon kratkoga okršaja potisnuti natrag preko rijeke.

U rano jutro 1. kolovoza Montecuccoli je naredio pokret konjice, zbog nedostatka ispaše za konje na trenutačnome položaju. Budući da je isti problem mučio i osmansku vojsku, odred od 1000 spahija ponovio je pokušaj prijelaza. Ponovno je reagirao Sporck, no ovoga puta nije poslao samo laku konjicu, Hrvate i dragune, nego i kirasire. Kako neprijateljeva namjera nije bila borba, nego pribavljanje hrane za životinje, lako ih je iznenadio, otjerao te pri napadu od njih ugrabio konje, nešto kola i stoke koja je korištena za vuču. Ono što je za Montecuccolija predstavljalo veću opasnost bili su odredi janjičara na sjevernoj obali koji

U rano jutro 1. kolovoza Montecuccoli je naredio pokret konjice, zbog nedostatka ispaše za konje

su preko noći neprimjetno preplivali Rabu. Njihova namjera bila je zadržati taj položaj i započeli su s kopanjem zaštitnih jaraka na mjestu gdje je rijeka tvorila svojevrstan luk, ispred kojega se nalazio ravan teren. Na kilometar udaljenosti odatle tlo je prelazilo u uzvisinu, gdje je Montecuccoli postavio konjicu. Uskoro je janjičarima stiglo pojačanje, a kako je na tome mjestu rijeka bila široka tek nekoliko metara nije predstavljala prepreku ni za ostatak janjičara. Pod udarom topništva i napadom spahija carske postrojbe na najisturenijim položajima morale su se brzo povlačiti i to uz primjetne gubitke prema Mogersdorfu. Montecuccoli i njegov stožer još uvijek nisu bili sigurni jesu li Osmanlije krenuli u opći napad ili se radilo o varci kojom ih žele navući u borbu u njima pogodnijim uvjetima. Kako ne bi došlo do opće pomutnje u bojnome redu odlučeno je da će se odjeljci vojske boriti svaki za sebe te da će pomoć moći zatražiti samo u slučaju krajnje nužde.

U svrhu zaustavljanja janjičara i spahija Montecuccoli je poslao pješaštvo i nešto konjice, među kojima je bilo i kirasira koje je dotad štedio u akcijama. Prostor između carskoga tabora i osmanskih položaja sve se više smanjivao pa ovi odredi nisu imali dovoljno prostora da bi formirali željeni bojni red, a isto je dodatno otežavao uzvišen i šumovit teren. Neprijatelj je to dobro iskoristio i vrlo brzo ih natjerao u povlačenje. Osmanlije nisu u ovoj borbi uzimali zarobljenike, a svaka odsječena kršćanska glava značila je nagradu za onoga tko je donese pred noge velikoga vezira. Nered i kaos zahvatili su carske redove te su se i brojni kirasiri dali u bijeg, a neki od časnika pri uzmaku su ranjeni. Ne odustajući od njihova progona, Osmanlije uskoro dolaze do samoga Mogersdorfa, zauzimaju ga i time se opasno približavaju samomu Montecuccolijevu taboru. Glasovi o porazu i katastrofi počeli su se brzo širiti u carskim redovima, no Montecuccoli ih je nastojao zaglušiti, izjavivši pred vojskom da moraju ostati prisebni jer još ništa nije izgubljedodatnih

no s obzirom na to da još nisu ni mač isukali iz korica. Okupio je nekoliko pješačkih i konjičkih pukovnija te ih poslao prema kritičnoj točki neprijateljskih akcija, a Badenskom je dao nalog da sa svojim još uvijek svježim postrojbama udari na njihov bok. Pri ovome napadu vlastitu kirasirsku pukovniju predvodio je tada mladi Karlo Lotarinški, koji će za 20-ak godina doći na Montecuccolijevo mjesto vrhovnoga zapovjednika habsburške vojske u Velikome turskom ratu, a Hohenlohe je svoje pješaštvo poveo u napad na Mogersdorf. Unatoč činjenici da su janjičari u Mogersdorfu bili brzo odsječeni, carska vojska bila je daleko od pobjede na ovome dijelu bojišta jer je veliki vezir nastavio slati svježe snage preko rijeke. U tome trenutku u akciju ulaze francuske postrojbe: Coligny šalje u borbu dvije bojne i četiri eskadrona, koji pojačavaju snage smještene u Mogersdorfu. Francuzi vatrom pokrivaju kirasire koji jurišaju na istočnu stranu riječnoga luka i na janjičare ukopane u njegovu središtu. Montecuccoli je oko podneva sazvao ratno vijeće na kojemu je želio sa stožerom dogovoriti daljnje akcije jer bez suglasnosti savezničkih generala nije mogao poduzeti neke odlučnije mjere. Coligny je od svojega kralja, a njemački saveznici od svojih vladara, dobio jasne naloge da se ne izlaže prevelikoj opasnosti te štedi živote svojih ljudi, pa su se oni toga i držali. Neki su smatrali da je opći protunapad jedini način za postizanje pobjede, dok su drugi smatrali da je preveliki rizik staviti na kocku tolike živote za prilično neizvjestan uspješan ishod bitke. Montecuccoli nije bio ništa manje zabrinut, poznat kao vrlo oprezan taktičar, no događaji koji su uslijedili sami su dali putokaz u kojemu smjeru treba djelovati. Dok je još trajalo vijećanje, osmanska konjica koncentrirala se na nekoliko mjesta uz Rabu, prijetila prelaskom na drugu obalu i udarom na oba boka carske vojske, pa i na samu njezinu pozadinu. Više nije bilo mjesta sumnji da se s odlučnim općim udarom, bez obzira na ranije kalkulacije, ne smije čekati. Čim su se po naredbi rasporedili pojedini odredi carske konjice, ona koja je zauzela položaj kod St. Gottharda natjerala je okupljene spahije na suprotnoj obali da ponovno razmisle o prelasku. Na drugoj, zapadnoj strani odred spahija od 4000 ljudi već je prešao Rabu i zaprijetio desnomu krilu carske vojske. Montecuccoli im je

Glasovi o porazu počeli su se brzo širiti u carskim redovima, no Montecuccoli ih je nastojao zaglušiti, izjavivši pred vojskom da moraju ostati prisebni

odmah poslao u pomoć Sporcka s kirasirima, koji se u tome trenutku odlučio zanemariti uobičajenu kirasirsku taktiku. Umjesto da prvo opale iz svojih pištolja (kirasiri su obično nosili dva napunjena pištolja), naredio je da odmah isuču mačeve i krenu u frontalni udar, u kojemu su spahije teško potučeni. Ostatak spahija koji je pokušao prijeći rijeku ponovno su zaustavili Hrvati. Oni su nastavili pucati po neprijateljskim položajima takvom silinom da je njihovo topništvo uskoro bilo prisiljeno bježati, ostavljajući topove iza sebe. Montecuccolijevi ljudi od

mah su zapušili njihove cijevi, tako ih čineći neupotrebljivima, ili ih jednostavno bacali u vodu. Napadi s osmanskoga centra, koji su činili Albanci i janjičari, također su jenjavali, te su njihove snage na tome položaju pokušavale održati položaj ukopane u jarcima. Pokriveni topništvom, njemački odredi i Francuzi krenuli su naprijed. U napad na riječni luk krenuli su čak i kopljanici, koji dotad nisu odigrali veliku ulogu u bitki, koju je očito u najvećoj mjeri odlučila vatrena moć pušaka, u koju se Montecuccoli najviše i pouzdavao. Borba na ovoj točki

Ne postoji točna procjena osmanskih gubitaka, no prema nekim izvorima, Osmanlije su brojali 8000 mrtvih i 126 izgubljenih zastava i 19 topova

nije dugo potrajala jer osmansko pješaštvo nije moglo izdržati toliki pritisak napada carskih snaga. Iskačući iz rovova, pokušavali su preplivati rijeku, no tek se mali dio njih uspio dočepati obale jer su mnogi pali pod mačevima Sporckovih kirasira.

Do kasnoga poslijepodneva nije bilo nijednoga osmanskog vojnika na sjevernoj obali Rabe. Na suprotnoj obali još uvijek je stajalo njih 30 000, koji uopće nisu dobili priliku uključiti se u bitku. Veliki vezir Ahmed-paša Ćuprilić, razjaren neuspjehom i bijesom što su nove kiše dodatno podignule vodostaj Rabe, čineći novi pokušaj prijelaza gotovo nemogućim, još za vrijeme bitke naredio je da se osmorici aga odsijeku glave.

Epilog

Prema postojećim podatcima, Montecuccolija je pobjeda kod St. Gottharda stajala 2000 mrtvih i gotovo isto toliko dezertera. Ne postoji točna procjena osmanskih gubitaka, no prema nekim onodobnim izvorima, Osmanlije su brojali 8000 mrtvih i 126 izgubljenih zastava i 19 topova. Međutim, pored svih postignutih uspjeha u bitki, Montecuccoli nije mogao do kraja iskoristiti pobjedu. Njegovi ljudi bili su posve iscrpljeni, streljivo potrošeno, a bez obzira na to koliko je neprijatelj bio potučen u borbi, njegove snage i dalje su bile premoćne i bilo bi previše rizično poduzeti bilo kakvu protuofenzivu preko Rabe. U svakome slučaju, to je bio stvaran rizik koji vrstan taktičar i mudar strateg poput Montecuccolija nije bio spreman preuzeti. Sam „generalissimus“je zapisao:

„… okolnosti nisu povoljne bilo za prijelaz cijele vojske preko Rabe ili odabranih odreda u svrhu gonjenja neprijatelja i potpunog iskorištavanja ove pobjede. Jednoglasno je mišljenje da bi bilo nemoguće povlačiti vojnike, bez odmora, kruha i ispaše, u slučaju pohoda, po močvarnim područjima koja su nakon dugih kiša nepremostiva. Stoga

je potrebno umorne, desetkovane, ranjene i bolesne pješake i konjanike, koji su izgubili svoje konje, ostaviti da se oporave…“Sam osmanski kroničar, nakon opisa strašnoga poraza u bitki na Rabi, žali kako je poraz spriječio da osmanska vojska dođe do Beča, od kojega nikad nije bila bliže u posljednjih stotinjak i više godina. St. Gotthard doista je bio krajnji doseg osmanskih prodora u tome stoljeću i pokazao je ranjivost i krhkost habsburških obrambenih mogućnosti. Pobjeda je u taktičkome smislu bila ogroman uspjeh, s druge strane, jer je pokazala sve slabosti osmanske vojske, njezinu neprilagođenost novim taktičko-organizacijskim inovacijama koje je Montecuccoli proučavao i primjenjivao i uz pomoć kojih je potukao Ahmed-pašu Ćuprilića. Ipak, u strateškome smislu ova pobjeda nije donijela nikakvih promjena u odnosima dviju sila, osim što je sporazum koji je u Vasváru potpisan 10. kolovoza 1664. izgledao kao značajan strateški poraz nakon vojnoga, taktičkoga trijumfa.

Car Leopold i njegov vrhovni zapovjednik vojske Montecuccoli žestoko su kritizirani zbog toga mira, osobito od strane ugarskoga i hrvatskoga plemstva, jer su pobjedu na Rabi vidjeli kao početak obrata snaga između Habsburgovaca i Osmanlija koji mora biti iskorišten kako bi se pokrenuo sveopći oslobodilački rat. Međutim, kada se uzme u obzir kako su Osmanlije, nakon prvotnoga šoka zbog pohoda Zrinskoga, opsada njihovih utvrda po Ugarskoj i paljenja Sulejmanova mosta, svojevrsnoga simbola njihove moći, spasili Kanižu, osvojili i razorili Novi

Zrin te bez većih problema prodrli u srce Štajerske, gotovo nadomak Beča, jasno je da njihova moć još uvijek nije bila opala. Istina, njihov prodor toliko duboko u habsburški teritorij može se staviti na teret Montecuccolija i njegovih postupaka, no pitanje je bi li raniji izravan napad na nekome drugom položaju donio iste rezultate. Čak i za vrijeme bitke, feldmaršal je morao biti oprezan u odlukama jer ih nije mogao donositi samostalno i bez privole svojih saveznika, uz čije je snage raspolagao s tek od 25 do 30 tisuća vojnika, nasuprot osmanskih 120 000, te je morao svoje bitke iznimno pažljivo birati. U svjetlu svih tih činjenica može se zaključiti kako je Bitka kod St. Gottharda, koja nesumnjivo predstavlja bitnu epizodu i zvučno ime u europskoj vojnoj povijesti, bila plod sposobnosti jednoga vrsnog generala, taktički trijumf, koji zbog materijalnih, diplomatskih i drugih okolnosti nije mogao dobiti podjednako povoljan diplomatsko-strateški epilog te je ostala upamćena kao pobjeda koja je sramotno izgubljena za pregovaračkim stolom.

Prodor Osmanlija toliko duboko u habsburški teritorij može se staviti na teret Montecuccolija i njegovih postupaka

Sadržaj

hr-hr

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282106344633407

Vecernji List