Večernji list

DRUGI SVJETSKI RAT

Na sjeveru Rusije 1944. započela je loše za Nijemce. Crvena armija razbila je opsadu Lenjingrada te potisnula Nijemce prema Estoniji i Latviji. Ondje je bio koncentriran najveći broj postrojbi SS-a formiran od istočnih i zapadnih nenjemačkih dobrovoljaca

Tekst: Hrvoje Spajić foto: Wikimedia Commons

Na sjeveru Rusije 1944. godina započela je loše za Nijemce. Crvena armija uspjela je razbiti opsadu Lenjingrada te potisnuti njemačke snage prema Estoniji i Latviji. Upravo u tome sektoru bojišnice bio je koncentriran najveći broj postrojbi SS-a formiran od istočnih i zapadnih nenjemačkih dobrovoljaca. Ti strani dobrovoljci Waffen-SS-a odlično su se držali kod Narve, gdje su u gotovo epskoj obrani uspjeli zadržati Crvenu armiju čitavih šest mjeseci. Najveća postrojba Waffen-SS-a na tome području bio je III. SS oklopni zbor kojim je zapovijedao „SS-Gruppenführer“(general-poručnik) Felix Steiner. Taj oklopni zbor činile su 11. „SSFreiwilligen Panzergrenadier Division ‘Nordland’“(11. SS dobrovoljačka divizija „Nordland“) i „SS-Freiwilligen Brigade ‘Nederland’“(SS dobrovoljačka brigada „Nederland“). Kao što sama designacija svjedoči, u posljednju postrojbu novačeni su nizozemski dobrovoljci. Dok je prva postrojba, naime, uistinu bila

internacionalna po svojemu sastavu. Njezina temeljna borbena formacija bila je „SS Panzergrenadier Regiment 23 ‘Norge’“, „SS Panzergrenadier Regiment 24 ‘Danmark’“i „SS Panzer Battalion 11 ‘Hermann von Salza’“. Ponajprije su u njezine redove novačeni Skandinavci, Nizozemci, Francuzi, Estonci, Švicarci, a bilo je čak i nešto britanskih dobrovoljaca.

Na to isto područje raspoređene su još „15. Waffen-Grenadier Division der SS“(„lettische Nr 1“) i „19. Waffen-Grenadier Division der SS“(„lettische Nr 2“), odnosno 15. i 19. borbeno-grenadirska dobrovoljačka divizije SS-a iz Latvije; „20. Waffen-Grenadier Division der SS“(„estnische Nr 1“) ili 20. borbeno-grenadirska divizija SS-a iz Estonije; i „SS-Freiwilligen Sturmbrigade ‘Langemarck’“(flamanska jurišna brigada „Langemarck“) te Léon Degrellova „Strumbrigade ‘Wallonien’“(valonska jurišna brigada „Wallonien“). Do kraja siječnja Crvena armija zaustavljena je na njemačkim obrambenim položajima kod stare Narve. Narva je imala golemo značenje za nacističku mitologiju, s obzirom na to da su se Teutonski vitezovi ovdje borili protiv istočnih plemena. A tijekom Estonskoga rata za neovisnost 1919.

– 1920. baš su na tome mjestu boljševičke postrojbe odbijene u brojnim bitkama. Značajno je to što je oklopna bojna divizije „Nordland“bila imenovana u čast velikoga meštra Teutonskih vitezova koji je branio Narvu mnogo stoljeća ranije.

Povlačenje iz Lenjingrada

Treći oklopni zbor SS-a bio je prebačen na lenjingradsku bojišnicu u prosincu 1943. godine, a sve u cilju kako bi ojačao slabašnu obranu koju su činile neiskusne postrojbe Luftwaffe: 9. i 10. divizija. Taj oklopni zbor upućen je na zapadni dio džepa

Treći oklopni zbor SS-a bio je prebačen na lenjingradsku bojišnicu u prosincu 1943. godine, a sve u cilju kako bi ojačao slabašnu obranu

kod Oranienbauma, koji su držale sovjetske postrojbe zapadno od Lenjingrada na baltičkoj obali. Ispočetka je samo divizija „Nordland“bila spremna za akciju, dok se divizija „Nederland“još uvijek nalazila na putu iz prethodne lokacije u Hrvatskoj. Divizija „Nordland“raspolagala je sa samo 15 000 ljudi, ali od nje se očekivalo da brani crtu bojišnice dugu nekih 29 kilometara. Krajem prosinca pristigla je i divizija „Nederland“i brzo je raspoređena na bojišnicu sjeverno od položaja divizije „Nordland“. Formacije Crvene armije unutar džepa kod Oranienbauma uspjele su 14. siječnja 1944. dobiti pojačanja, tako da se sovjetska udarna vojska uspjela probiti iz džepa i snažno se okomila na 9. diviziju Luftwaffe. Ljudstvo Luftwaffe bilo

Samo je inženjerska bojna iz sastava divizije „Nordland“, koja je poslana na taj najistaknutiji dio bojišnice u cilju da pomogne vojnicima Luftwaffe, uspjela pružiti snažniji otpor

je sasječeno na komadiće, a samo se manji broj njemačkih vojnika uspio izvući živ. Samo je inženjerska bojna iz sastava divizije „Nordland“, koja je poslana na taj najistaknutiji dio bojišnice, nedaleko od mjesta Ropča, a u cilju da pomogne vojnicima Luftwaffe, uspjela pružiti neki snažniji oblik otpora. Treba istaknuti da su u postrojbama Luftwaffe bili mnogi bivši zrakoplovci i mehaničari koji su zbog nedostatka zrakoplova i goriva na brzinu i neodgovarajuće pretvoreni u borce, zbog čega se nisu pokazali doraslima zadaći pješaštva. Unatoč najboljim naporima inženjeraca SS-a, zadaća koja im je povjerena nije bila izvediva, iako su oni u nekoliko prilika znali pružiti žestok otpor, no njihovi lokalni uspjesi nisu mogli promijeniti neizbježnu činjenicu o nužnosti povlačenja. Tjedan dana nakon početka sovjetske ofenzive, III. oklopni

zbor SS-a ubacio je u borbe svoje posljednje pričuve i nalazio se u očajnim pokušajima očuvanja obrambenih položaja duž linije koja je tekla od mjesta Vitino do mjesta Klopizj, a sve zato što su njemačke armijske postrojbe, desetkovane u divljačkim borbama kod Lenjingrada, poduzimale opće povlačenje prema zapadu. Iako su zajedničke akcije koje su poduzele regularne postrojbe njemačke vojske (Wehrmacht) i Waffen-SS na južnome sektoru uspjele odbiti neprijateljske napade, te iako su postrojbe Waffen-SS-a uspješno branile Vitino, sovjetske postrojbe uspjele su sjeverno i južno od grada napraviti proboje zbog čega su postrojbe SS-a evakuirane kako bi se izbjeglo njihovo opkoljavanje.

Bojišnica je postajala sve više fragmentirana, a mnoge postrojbe bile su prisiljene probijati se kako bi izbjegle opkoljavanje, dok je Steinerov oklopni zbor nekako sebi krčio put prema zapadu. U brojnim su prigodama previše samopouzdane postrojbe Crvene armije, pogrešno pretpostavljajući da su Nijemci u općem povlačenju, dolazile u neočekivanu situaciju da se bore protiv oklopa SS-a, koje je svoje napade izvodilo izrazito smiono iako je njihov protivnik bio daleko brojčano nadmoćniji. Kod mjesta Gubizanij, na primjer, snaga od 60 sovjetskih tenkova ušla je neoprezno u grad u kojemu se nalazila manja postrojba iz sastava oklopnoga izvidništva divizije „Nordland“. Nijemci su istoga trenutka izveli napad i uništili oko 50 neprijateljskih tenkova bez vlastitih gubitaka. Preostali sovjetski tenkovi odmah su se povukli. Međutim, lokalni uspjesi nisu mogli spriječiti stratešku nadmoć Sovjeta, a 26. siječnja 1944. započelo je opće povlačenje njemačkih postrojbi sve do linije kod rijeke Luga, nekih 100 kilometara daleko od njihovih početnih položaja. Steinerov III. oklopni zbor SS-a dobio je zadaću od feldmaršala Modela, zapovjednika Armijske skupine Sjever, braniti sjeverni

sektor obrambenih linija kod rijeke Luga. Steiner nije bio previše zadovoljan takvom odlukom, argumentirajući da su sovjetski proboji dolje na jugu već doveli do situacije u kojoj nema previše smisla jakim snagama braniti tu liniju obrane. Steiner je iznosio mišljenje kako je daleko mudrije izvesti povlačenje dalje na zapad i braniti mnogo manju crtu bojišnice koja je išla od Narve do sjevernoga ruba jezera Peipus, te od južnoga ruba toga velikog jezera, a što je Nijemcima pružalo izvanrednu prirodnu barijeru sve do mjesta Nevel na jugu. To bi omogućilo veću koncentraciju njemačkih postrojbi na mnogo manjoj i kraćoj liniji bojišnice, ali svi su znali da se Hitler ne bi složio s time. Stoga je Steiner bio nadglasan.

Steinerovo mišljenje uskoro se pokazalo točnim kada su se postrojbe Crvene armije uspjele probiti kroz njemačke redove kod mjesta Hungerburg, napadajući preko terena za koji su Nijemci mislili da je neprobojan, a zbog čega su ga branili s malim snagama. Unatoč snažnim naporima SS pukovnija „Norge“i „Danmark“, koje su pod svaku cijenu nastojale zaustaviti Sovjete, njihov je pritisak bio presnažan. Blizu grada Padoga došlo je do protuudara manjega karaktera. Taj protuudar izvela je 5. satnija iz sastava „SS Panzer Regiment 24 ‘Danmark’“, pod zapovjedništvom „SS-Obersturmführera“Waltera Seebacha, ali iako su Sovjeti uspješno odbijeni, to je bilo kratkoga vijeka. Kada su se njegove iscrpljene postrojbe vratile na svoju liniju bojišnice, Seebach je saznao da nedostaje sedmorica njegovih ljudi koji su bili ranjeni. Seebach je znao što ih čeka ako ih pronađu sovjetski vojnici, i istoga je trena poduzeo napad sa svojim ljudima, zahvaljujući čemu su svi ranjenici uspješno vraćeni u njemačke redove. Seebachu je zbog tih odvažnih akcija 12. ožujka 1944. dodijeljen Viteški križ.

Obrana Narve

Nijemci su utvrdili svoje položaje oko samoga grada, južno od rijeke Narve, prema obalama jezera Peipus i dalje do Polotska sjeverozapadno od Vitebska. Kao što se i očekivalo, 2. veljače 1944. Rusi napadaju širinom cijele bojišnice. Sve nade da će njemačke linije lako biti probijene ubrzo su propale. Narva je bila strateški važan grad i smatrana je „vratima“Estonije. Na obrambenim položajima uzduž zapadne obale rijeke Narve Steinerovi ljudi i druge postrojbe Waffen-SS-a čvrsto su držali položaje protiv svega što su Sovjeti mogli poslati protiv njih. Bitka za Narvu poznata je još i kao „Bitka europskoga SS-a“zato što su većinu postrojbi Waffen-SS-a kod Narve činili nenjemački dobrovoljci – Norvežani, Danci, Nizozemci, Francuzi, Finci, Šveđani, Švicarci, Litvanci i Estonci. Nijemci su formirali velik i snažno branjen mostobran, pokrivajući glavni istočni prilaz Narvi. Na tome mjestu ukopali su se vojnici divizije „Nordland“i brigade „Nederland“očekujući skori napad. Osim Waffen-SS-a oko Narve su se još nalazile miješane postrojbe sastavljene od armijskih snaga, pješačkih postrojbi zrakoplovstva i mornarice te policijskih postrojbi. Nasuprot njima Crvena armija ubacila je 8., 47. i 2. udarnu vojsku. Početkom veljače 1944. godine Sovjeti počinju s teškim granatiranjem njemačkih obrambenih položaja, dok neke postrojbe Crvene armije forsiraju rijeku

Nijemci su utvrdili svoje položaje oko samoga grada, južno od rijeke Narve, prema obalama jezera Peipus i dalje do Polotska

između Hungerburga i Narve, nakon čega uspostavljaju mali mostobran. Uz pomoć 11. oklopne bojne „Hermann von Salza“iz sastava divizije „Nordland“grenadirima Waffen-SS-a uspijeva akcija kojom su odbacili protivnika. Međutim, dalje na sjeverozapadu, kod mjesta Sivertski, Rusi su uspjeli formirati još jedan manji mostobran, ali nisu uspjeli zaći u njemačku pozadinu. Taj trn u boku njemačke obrane bit će naposljetku uništen koncentriranim napadom postrojbi „Nordland“i „Nederland“. Sovjeti su uporno ustrajavali u svojim nastojanjima formiranja trećega mostobrana na zapadnoj obali kod Vopskule, koji je imao podršku teškoga topništva. Ali i taj sovjetski mostobran uništen je naporima 19. borbeno-grenadirske divizije tek nakon teških borbi prsa u prsa. Pokazavši iznimnu hrabrost tijekom tih akcija estonski dobrovoljac „Waffen-Unterscharführer“ (vodnik) Harad Nugiseks odlikovan je visokim odličjem. U više prilika taj estonski dobrovoljac izložio se protivničkoj vatri kako bi potaknuo na borbu svoje jurišne postrojbe. Iako je tri puta ranjen, nastavlja voditi svoje ljude u blisku borbu prsa u prsa sa Sovjetima, izbacujući ih s njihovih položaja. Dana 2. svibnja 1945. odlikovan je Viteškim križem za svoja postignuća. Pet dana kasnije zarobili su ga Sovjeta i interniraju ga u sibirski logor, gdje provodi dugi niz godina. Frustrirani brojnim neuspjesima, Sovjeti odlučuju poduzeti amfibijski napad zapadno od Narve kojim bi zaobišli njemačke branitelje i zašli im duboko u pozadinu. Njemačke snage trebalo je podijeliti tako da dio postrojbi bude namamljen iz snažnih obrambenih položaja oko Narve. Tada bi uslijedio novi napad prema Narvi s ciljem proboja njemačke obrane. Sovjetske snage prebačene su preko rijeke u šarolikoj floti sastavljenoj od ribarskih brodica i najobičnijih čamaca. Iskrcavši se na plaži kod Merekule, Sovjeti uspijevaju pregaziti slabu obranu. Branitelji kod Narve reagiraju munjevito, pa iako Rusi prodiru u grad, nisu uspjeli napredovati dalje. Nijemci su pozvali pojačanja kojima uspijevaju stabilizirati bojišnicu. Pravodobni dolazak oklopništva izviđačke bojne divizije „Nordland“omogućio je Nijemcima da unište sovjetsku enklavu kod Merekule. Uz to, snažnu podršku iz zraka pružali su JU-87 Stuka, zrakoplovi specijalizirani za blisku potporu postrojbama na zemlji. Na taj način napadačima su naneseni teški gubitci. Zarobljeno je gotovo 400 sovjetskih vojnika, dok je približno njih 250 poginulo u borbama. Južno od Narve, blizu mjesta Krivaso, Crvena armija uspostavlja snažan mostobran s kojega poduzima daljnje napade. Taj sektor čuvale su armijske postrojbe. Područje oko mostobrana držale su elitne postrojbe armijske divizije „Feldherrnhalle“, zajedno sa 61., 170. i 227. pješačkom divizijom. Do 24. veljače 1944. izgledalo je

Nijemci su formirali velik i snažno branjen mostobran, pokrivajući glavni istočni prilaz Narvi. Na tome mjestu ukopali su se vojnici divizije „Nordland“i brigade „Nederland“

da će Sovjetima uspjeti zaći u pozadinu III. oklopnog zbora SS-a. Divizija „Nordland“hitno je intervenirala i na trenutak uspjela zaustaviti Sovjete. Međutim, Rusi su ubrzo pokrenuli novi protunapad i borbe se ubrzo pretvaraju u ogorčene okršaje prsa u prsa. Samo je dolazak armijskih tenkova PzKpfw VI Tiger, iz sastava 502. oklopne bojne, omogućio sigurno povlačenje postrojbama Waffen-SS-a. Žestoke borbe nastavile su se tijekom ožujka i travnja, no u njima su Sovjeti tek neznatno napredovali protiv odlučne njemačke obrane. Kada su postrojbe Waffen-SS-a u ožujku 1944. godine ponovno osvojile Sirgulu, pronašle su tijela mnogih estonskih civila koje je Crvena armija koristila kao prisilnu radnu snagu za rizične poslove (primjerice nošenje streljiva). Rusi su prije povlačenja poubijali sve civile. Nekolicina danskih dobrovoljaca također je strijeljana kod Hrastovice nakon što su ih Sovjeti zarobili.

Početkom ožujka 1944. godine Sovjeti intenziviraju zračne i topničke napade na Narvu. Tako 7. ožujka sovjetski zračni napadi traju punih 12 sati, nakon čega je uslijedilo topničko granatiranje. Civilno stanovništvo grada je evakuirano, a postrojbe Waffen-SS-a ukopavaju se dublje u ruševinama. Glavni sovjetski napad sručio se na područje koje su držali nizozemski dobrovoljci pukovnije „General Seyffardt“. Nizozemski vojnici odlučno odbijaju svaki ruski napad, a čak poduzimaju i vlastiti protuudar. Zapovjednik pukovnije, „SSObersturmbannführer“(potpukovnik) Wolfgang Joerchel 21.

Početkom ožujka 1944. Sovjeti intenziviraju zračne i topničke napade na Narvu. Tako 7. ožujka sovjetski zračni napadi traju punih 12 sati, nakon čega je uslijedilo topničko granatiranje

travnja 1944. odlikovan je Viteškim križem za odlično vođenje i postignuća svoje postrojbe. Glavni udar ruskoga napada potom je usmjeren na njemački mostobran kod Lilienbacha, koji je držala još jedna nizozemska dobrovoljačka pukovnija – „De Ruiter“. Nakon teških borbi ruske snage probijaju nizozemske položaje, ali Rusi su odbačeni dolaskom pojačanja iz postrojbi „Nordland“, „Danmark“i „Norge“. Unatoč požrtvovnoj obrani vojnika Waffen-SS-a, postalo je očigledno da se mostobran na istočnoj obali Narve neće moći još dugo držati. Makar je njemački mostobran na istočnoj obali uvelike smanjen, ni u lipnju 1944. godine Rusima ne polazi za rukom osvojiti grad. Međutim, zbog kritične situacije na cijelome istočnom bojištu braniteljima Narve prijetila je opasnost da budu odsječeni i stoga počinju s povlačenjem na novu, tzv. Tannenbergovu liniju. Pritom estonski dobrovoljci SS-a brane svaki pedalj svoje domovine. Doživjevši već jednom iskustvo sovjetske okupacije, nisu ga željeli ponoviti, zbog čega pružaju žilav otpor.

Dana 25. srpnja 1944. posljednji branitelji Narve napuštaju grad, porušivši tom prilikom sve mostove. Već 26. srpnja 1944. započinje sovjetski napad kod Tannenberga. Postrojbe WaffenSS-a sve teže odolijevaju sovjetskim napadima, prije svega zbog teško nadoknadivih gubitaka u tenkovima i teškoj opremi. Ali srećom po Nijemce, linija kod Tannenberga bila je izvrsno odabrana i pružala im je dobre mogućnosti za obranu. Njemački položaji raspoređeni su ispred brežuljaka uzdignutih od obale prema zapadu, poznatih kao Švedski zid, i oko tri strateške točke: brdo 69.9, Grenadirsko brdo i brdo Orphanage, smještenih u pravocrtnoj liniji od zapada prema istoku. Na položajima ispred Švedskoga zida bila je raspoređena inženjerska bojna i pukovnija „De Ruiter“iz divizije „Nederland“, koja je pokrivala područje do glavne autoceste za estonski glavni grad Tallinn. Paralelno s tom cestom, samo još južnije, nalazila se glavna željeznička pruga. To područje između ceste i pruge držala je pukovnija „Danmark“. Obrambene linije išle su zatim duž južne strane pruge i branjeni su dijelovima pukovnija „Danmark“i „Norge“te artiljerijskom pukovnijom divizije „Nordland“. Područje oko Orphanage brda branili su flamanski dobrovoljci jurišne brigade „Langemarck“. Uz postrojbe Waffen-SS-a u obrani linije Tannenberg sudjelovale su brojne armijske postrojbe i pripadnici pomorskoga pješaštva. Ovi posljednji pretrpjet će teške gubitke u borbama koje će uslijediti, u prvome redu zbog nedostatka borbenoga iskustva. Prvi sovjetski napad sručio se na područje koje je držalo njemačko pomorsko pješaštvo. Sovjeti su lako napredovali kroz njemačke položaje uz podršku tenkova i dostižu istočne obronke brda Orphanage. Nijemci reagiraju brzo i vrše protunapad. Naoružani protutenkovskim bacačima Panzerfaust, pripadnici pukovnije „Danmark“na svojim motociklima odlaze u akciju. U kratkoj, ali žestokoj borbi sovjetski tenkovi su uništeni, a bojišnica stabilizirana. Sljedećega dana Sovjeti poduzimaju masovni napad duž cijele bojišnice Tannenberg. Skupina od približno 30 ruskih tenkova napala je sektor pod nadzorom 10. i 11. satnije iz sastava pukovnije „Danmark“.

Prije nego što su otvorili vatru iz svojih Panzerfausta, Danci su mirno čekali Sovjete dok oni nisu došli dovoljno blizu. Za nekoliko minuta gotovo polovica ruskih tenkova izbačena je iz borbe, a ostali su prisiljeni na povlačenje. Međutim, uspjeh je trajao kratko jer su se sovjetske postrojbe tijekom noći infiltrirale u njemačke redove, a vojnike danskih satnija odsjekle i uništile.

Cijela bojišnica sada se našla u plamenu. Borbe se osobito rasplamsavaju kod brda Orphanage.

Mladi flamanski dobrovoljac „SS-Sturmann“(desetnik) Remi Schrijnen, služeći u protutenkovskoj postrojbi brigade „Langemarck“, sa zaprepaštenjem je gledao veću sovjetsku skupinu oklopništva kako se brzo probija prema sjeveru u pokušaju da zaobiđe njegovu postrojbu. Unatoč tomu što je ranjen, Schrijnen uspijeva dovući svoj 75 mm protutenkovski top na položaj s kojega je mogao nesmetano naciljati ruske tenkove. Zahvaljujući iznimnoj streljačkoj vještini flamanskoga borca, nekoliko tenkova pogođeno je prije nego što se Sovjeti povlače. Schrijnen će kasnije primiti Viteški križ i bit će promoviran u „SS-Unterscharführera“(vodnika), ali ne za to junaštvo, nego za izvanrednu akciju poduzetu tri dana kasnije. U teškim trenutcima kada su svi topovi iz njegove postrojbe uništeni, a poslužitelji njegova topa ubijeni, Schrijnen sam nastavlja borbu protiv tridesetak sovjetskih tenkova. Većina sovjetskih tenkova bili su Josef Stalin II. U borbi koja se razvila Schrijnen uništava najmanje 11 tenkova prije nego što je njegov položaj primio izravan pogodak. Pri toj eksploziji taj hrabri vojnik bio je ozbiljno ranjen. U kolovozu 1944. godine ruski napadi slabe, da bi se 16. rujna opet intenzivirali. Führerova želja bila je da se Steinerov III. oklopni zbor žrtvuje kako Estoniju ne bi predao Rusima. Međutim, zapovjednik Armijske skupine Sjever, general-pukovnik Ferdinand Schorner ignorirao je tu želju i dopustio evakuaciju čitave armijske skupine Narva s položaja kod Tannenberga. Postrojbama Waffen-SS-a uspjelo je zadržati sovjetske snage na sjevernome dijelu bojišnice za šest mjeseci. S obzirom na nesrazmjer snaga bio je to veliki uspjeh njemačke vojske, a prije svega dobrovoljaca Waffen-SS-a. Izvanredna dostignuća dobrovoljačkih divizija na bojišnici kod Narve nagrađena su činom dodjele 29 Viteških križeva pripadnicima Waffen-SS-a za akcije tijekom spomenutih borbi. Ali nikakav broj odličja nije mogao prikriti činjenicu da je vrijeme ubrzano istjecalo za Nijemce na istoku.

Crvena armija 22. lipnja 1944. pokreće veliku ljetnu ofenzivu duž čitave bojišnice kako bi konačno izbacila neprijatelja iz svoje zemlje. Operacija je kodno nazvana „Bagration“i namjerno je pokrenuta na treću godišnjicu njemačkoga napada na Rusiju. Sovjeti su prikupili snagu od 6 000 000 ljudi naspram 2 000 000 vojnika koliko su im mogli suprotstaviti Nijemci. Tom operacijom Crvene armije Nijemci su napokon potisnuti s teritorija Sovjetskoga Saveza.

Crvena armija 22. lipnja 1944. pokreće veliku ljetnu ofenzivu duž čitave bojišnice kako bi konačno izbacila neprijatelja iz svoje zemlje

Sadržaj

hr-hr

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282617445741631

Vecernji List