Večernji list

PALUBNA SABLJA AUSTRIJSKIH MORNARA NOVO GA TIPA M.1858

Ove sablje u početku nisu imale korice i stajale su u posebnim drvenim soškama iz kojih su vađene i dijeljene mornarima samo u slučaju neposredne opasnosti

Tekst i foto: Zlatko Čondić

Kada govorimo o naoružanju u Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici (K. u. K. Kriegsmarine), većina sugovornika obično će pomisliti na pozlaćene, bogato ukrašene časničke sablje koje su svojom atraktivnošću oduvijek plijenile pozornost. Ipak, takve su sablje neopravdano u drugi plan potisnule one obične mornarske o kojima se znatno manje govori i zna. Radi se o istinskome oružju namijenjenomu za blisku borbu u skučenim uvjetima brodske palube. Iako relativno kratko, sječivo ovih sablji prilično je masivno i njime se mogu nanijeti vrlo ozbiljne ozljede. Ove sablje izrađivane su od najkvalitetnijih materijala i bile su predviđene za dugotrajnu uporabu uz minimalno održavanje.

Nakon konačnoga završetka rata s Francuskom i ponovnoga povratka Venecije u austrijsko okrilje došlo je do zapljene velike količine starih francuskih mornaričkih sablji M.1833 iz venecijanskoga arsenala. To je naravno iskorišteno za naoružavanje austrijskih mornara, ali zbog niza manjkavosti ubrzo se pojavila potreba za uvođenjem sasvim novoga, modernijega tipa oružja.

Takav novi tip palubne sablje za austrijske mornare uvelo je Visoko mornaričko zapovjedništvo 17. ožujka 1858. godine. Početni planirani kontingent iznosio je svega 1000 primjeraka. Za razliku od prethodnoga starog „francuskog“crnog modela, ova sablja bila je polirana, što je u mnogome olakšalo njezinu proizvodnju i održavanje.

Dana 7. lipnja 1858. izrađena su prva četiri ogledna primjerka te su nakon detaljnoga pregleda usvojene sve specifikacije predloženoga dizajna i od poznate manufakture „Franz Jung“(Fabrik in Ober-Piesting in Niederösterreich, Niederlassungen in Wien 1., Kärntnerstrasse 20 und 8., Lederergasse 23.) naručeno je prvih 500 primjeraka za isporuku 22. studenoga 1859. godine. Proizvodnja je očito započela ranije jer postoje primjerci poput ovoga na kojima je kao godina proizvodnje utisnuta 1858. U narednome razdoblju šezdesetih godina uslijedilo je još nekoliko narudžbi, od kojih je posljednja bila za razdoblje 1867./1868. godine. Bitno je istaknuti da je tvrtka „Franz Jung“

imala ekskluzivno pravo na izradu ovih sablji.

Postoji podatak da je 1863. godine Carska mornarica na zalihama imala ukupno 4375 mornaričkih sablji novoga i staroga tipa. Sudeći po tome da je zamjena staroga s novim modelom tekla postupno, pri čemu je podosta oštećenih primjeraka bilo rashodovano, bilježimo da je u razdoblju 1867./1868. godine na zalihama bilo ukupno 3287 sablji, od čega 2500 novih i ostatak još uporabljivih starih.

Ove sablje u početku nisu imale korice i stajale su u posebnim drvenim soškama iz kojih su vađene i dijeljene mornarima samo u slučaju neposredne opasnosti. U razdoblju od 1869./1870. pa do 1903. godine ove sablje postaju dijelom osobne opreme svakoga mornara, te dobivaju prikladne kožne korice zbog lakšega nošenja u vrijeme službe na palubi. Sablja je nošena isključivo za vrijeme vršenja službe na brodu i izvan njega u kožnome „frogu“, poput bajuneta obješena o obični mornarički široki kožni pojas. Uz nju je išla i standardna široka kićanka („Faustriemen“) izrađena od tipične vrlo čvrste crvenkastosmeđe kože. Nakon službe sablje su vraćane i deponirane u brodskoj oružarnici.

Dana 1. svibnja 1877. dotadašnji naziv „Bordsäbel“i službeno je promijenjen u „Entersäbel“. Tijekom 1904. godine ovaj model službeno se povlači iz uporabe i predviđen je za otpis i daljnju prodaju. Ipak, nadvojvoda Franjo Ferdinand, kao osvjedočeni prijatelj mornarice, privatno otkupljuje mnoge sablje M.1858 kako bi ih spasio od uništenja. Jedan dio ovih sablji nakon 1904. godine spremljen je vrlo vjerojatno u skladište pomorskoga arsenala kao ratna rezerva.

Sudeći prema godini na sječivu, ovdje se nedvojbeno radi o sablji iz prvoga naručenog kontingenta s kasnije pridruženim koricama u skladu s novim pravilnikom, što ovu prilično rijetku sablju svakako čini još rjeđom i zanimljivijom. Zapravo, vrlo je malo sačuvanih primjeraka sablje M.1858 s pripadajućim koricama, a pogotovo s ovakvom smeđom inačicom. O kakvome se oružju zapravo radi dovoljno govori podatak da je istovjetnu sablju poklonio austrijski kancelar Alfons Gorbach tadašnjemu predsjedniku SADa Johnu F. Kennedyju 3. svibnja 1962. na svečanome prijemu u Ovalnome uredu Bijele kuće. Ta se sablja uz nekoliko popratnih fotografija s prijema i danas može vidjeti u memorijalnome predsjedničkom muzeju i knjižnici „John F. Kennedy“u Bostonu. Zanimljivo je da i ova sablja najvjerojatnije potječe iz istoga izvora, jer sam uz nju dobio i dosad neobjavljenu fotografiju s toga događaja. Osim ovoga standardnog modela postoji i potpuno identična inačica s košarom izrađenom od mjedi. Po svemu sudeći, riječ je o eksperimentalnome oružju namijenjenomu polarnim ekspedicijama Carske i kraljevske ratne mornarice. Naime, kada je austrijska ratna fregata SMS „Novara“u sklopu ekspedicije na putu oko svijeta boravila u polarnim predjelima, dijelovi naoružanja kojim se koristila njezina posada bili su izrađeni od mjedi kako bi se pri ekstremno niskim temperaturama spriječilo prianjanje kože uz metal. Istom logikom vodilo se i pri izradi mjedene inačice austrijske mornaričke palubne sablje M. 1858.

Povijest oružja

hr-hr

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

2021-07-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282656100447295

Vecernji List