Večernji list

Gubitci su ostavili zračne snage sila Osovine iscrpljene

Prije dolaska lovačkih zrakoplova „Spitfire“Britanci su poduzeli i druge pokušaje smanjenja svojih gubitaka. U veljači 1942. godine stigao je zapovjednik jata Stan Turner da bi preuzeo 249. jato („No. 249th Squadron RAF“). Lloyd je zatražio slanje vrlo iskusnoga borbenog zapovjednika, a Turnerovo iskustvo leta s Douglasom Baderom iznad Europe značilo je da je kvalificiran za vođenje zrakoplovne postrojbe. Započeo je s usvajanjem labavije lovačke formacije („finger four“), pokušavajući time smanjiti gubitke RAF-a uvodeći fleksibilniju taktiku kako bi nadoknadio tehničku inferiornost. Zastarjeli lovci „HawkerHurricane“još su se uvijek borili protiv najnovijih njemačkih lovaca „Messerschmitt Bf 109 F“– iz sastava 53. lovačke pukovnije („Jagdgeschwader 53“ili „JG 53“) – i talijanskih zrakoplova „Macchi C.202“; njemački bombarder „Ju-88“(„Junkers Ju-88“) također

se pokazao izazovnim protivnikom. Međutim, lovci „HawkerHurricane“uspjeli su povremeno zabilježiti pobjede u zračnim borbama protiv „Messerschmitta Bf-109F“, dok su tijekom jednoga napada u veljači 1942. godine samo tri takva britanska lovca uspjela prekinuti napad od 50 „Messerschmitt Bf-109“.

Borba za zračnu premoć nad Maltom

Dana 7. ožujka 1942. kontingent u sastavu 16 zrakoplova „Supermarine Spitfire Mk V“odletio je na Maltu s nosača zrakoplova HMS „Eagle“tijekom operacije „Spotter“. Daljnjim akcijama HMS „Eagle“isporučeno je još devet zrakoplova „Spitfire“. Dopremanje zrakoplova na Maltu putem akcija nosača zrakoplova (tzv. „The Club Run“) postalo je sve češćom praksom tijekom 1942. godine. Potom je američki nosač zrakoplova USS „Wasp“uspio prebaciti još 47 zrakoplova (operacija „Calendar“) 13. travnja 1942. godine. Svi ti zrakoplovi, osim jednoga, uspjeli su sletjeti na otok. Iako su zrakoplovi „Spitfire“po svojim tehničkim karakteristikama predstavljali pravi izazov za zrakoplove sila Osovine, mnogi od onih isporučenih u ožujku i travnju bili su uništeni na zemlji ili u zraku, s obzirom na to da je njihov broj bio znatno manji od broja njihova protivnika. Tijekom pet dana u travnju bio je dostupan samo jedan zrakoplov „Spitfire“pri obrani otoka, a dva dana kasnije nije bilo nijednoga! Nijemci su pomno pratili njihovu isporuku i poduzimali su teške i učinkovite napade. Do 21. travnja 1942. samo je 27 lovaca „Spitfire“još uvijek bilo sposobno za akciju, a do večeri toga dana njihov broj pao je na 17.

Zračna bombardiranja golemih razmjera koja su poduzele sile Osovine također su u znatnoj mjeri umanjivala ofenzivne pomorske i zračne sposobnosti obrane Malte. Od ožujka do travnja 1942. godine postalo je izvjesno da je Luftwaffe postignula dostatnu zračnu superiornost kod Malte. Talijansko zrakoplovstvo („Regia Aeronautica“) jednako tako s velikim je uspjesima poduzimalo brojne napade na Maltu, prikazujući pritom veliku odlučnost svojih zrakoplovaca. Česte su bile situacije u kojima je od tri do pet talijanskih bombardera znalo preletjeti vrlo nisko iznad svojih ciljeva i precizno bacati svoj smrtonosni tovar, ne obazirući se na napade zrakoplova RAF-a i zemaljsku protuzračnu vatru. Zajedno s prednošću u zraku Nijemci su ubrzo otkrili da britanske podmornice djeluju s otoka Manoel, a ne iz Grand Harboura, te su iskoristili svoju zračnu nadmoć kako bi eliminirali tu prijetnju. Baza je odmah uspješno napadnuta, a otad su podmornice većinu vremena morale provoditi pod morem, dok su okolna prebivališta u kojima su njihove posade uživale u kratkome odmoru morala biti napuštena. Polaganje mina u more od strane zrakoplova sila Osovine također je uzrokovalo stalni rast savezničkih gubitaka u podmornicama. Do kraja ožujka 1942. godine izgubljeno je čak 19 podmornica. Učinkovitost zračnih napada na saveznička plovila bila je evidentirana u talijanskim pomorskim dnevnicima. U travnju 1942. godine od ukupno 150 578 t zaliha 150 389 t zaliha koje su iz Italije poslane u Sjevernu Afriku uspjele su stići na odredište. Izgledalo je da vrlo uspješno djeluje Hitlerova

Dana 7. ožujka 1942. odletilo je 16 zrakoplova „Supermarine Spitfire Mk V“na Maltu s nosača zrakoplova HMS „Eagle“

strategija neutraliziranja Malte putem opsade. Kesselring je čak izvijestio njemačko vrhovno zapovjedništvo da „nema više što bombardirati“. Ostvareni napori sila Osovine protiv Malte najbolje su izraženi u brojnosti njihovih letačkih akcija. Između 20. ožujka i 28. travnja 1942. njemački piloti izvršili su 11 819 akcija na otok i izbacili 6557 t bombi (3150 t na Vallettu). Nijemci su u tim operacijama izgubili 173 zrakoplova. Saveznici su se u potpunosti orijentirali na to kako povećati broj lovačkih zrakoplova „Spitfire“na otoku. Dana 9. svibnja 1942. nosači zrakoplova USS „Wasp“i HMS „Eagle“isporučili su još 64 zrakoplova „Spitfire“(operacija „Bowery“). Branitelji Malte sada su raspolagali s pet popunjenih jata u kojima su bili raspoređeni zrakoplovi „Spitfire“; 126., 185., 249., 601. i 603. jato. Vojni učinak posada tih zrakoplova pokazao se iznimno uspješnim. Talijani su 9. svibnja prijavili 37 oborenih zrakoplova svojim njemačkim saveznicima. Dana 10. svibnja sile Osovine imale su 65 uništenih ili oštećenih zrakoplova u velikim zračnim bitkama nad otokom. Piloti britanskih lovaca „HawkerHurricane“mogli su se usredotočiti u svojim napadima na njemačke i talijanske bombardere i bombardere za obrušavanje na nižim visinama, dok su se lovački piloti – koji su letjeli na zrakoplovima „Spitfire“, zahvaljujući svojoj superiornoj brzini uspona – mogli angažirati u borbi protiv neprijateljskih zrakoplova na većim visinama. Od 18. svibnja do 9. lipnja 1942. HMS „Eagle“uspio je u trima navratima dopremiti još 76 zrakoplova „Spitfire“na Maltu. S tako prikupljenom snagom i novim taktikama u zračnim borbama RAF je imao dovoljno snage da se riješi bilo kakve zračne prijetnje od strane sila Osovine. Do proljeća 1942. godine zračne snage sila Osovine u borbama protiv otoka raspolagale su s najviše snaga. Glavni protivnici braniteljima bili su piloti na 137 zrakoplova „Messerschmitt Bf109F“iz sastava 53. lovačke pukovnije („Jagdgeschwader 53“ili „JG 53“) i II. skupine („Gruppe“) iz sastava 3. lovačke pukovnije „Udet“(„II./JG 3 Udet“), te talijanski zrakoplovci koji su letjeli na 80 lovačkih zrakoplova „Macchi C.202“iz sastava 4. i 51. pukovnije. Bombarderske postrojbe raspolagale su sa 199 zrakoplova „Junkers Ju-88“iz sastava II. skupine

1. pukovnije za napredno uvježbavanje („II./Lehrgeschwader 1“ili „II./LG 1“), te iz sastava II. i III. skupine („Gruppen“) 77. borbene (bombarderske) pukovnije („II. i III./Kampfgeschwader 77“ili „I./ II. KG 77“), te I. skupine iz sastava

54. borbene (bombarderske) pukovnije („I./Kampfgeschwader 54“ili „I./KG 54“) i 32 – 40 zrakoplova „Junkers Ju-87“. Međutim, u svibnju su britansko povećanje brojnosti zrakoplova i njihov novi taktički pristup pri zračnoj obrani Malte uspjeli izuzeti prijašnju zračnu superiornost Luftwaffe.

Do kraja svibnja 1942. godine Kesselringove snage svedene su na samo 13 izviđačkih zrakoplova, šest „Messerschmitt Bf-110“, 30 „Messerschmitt Bf-109“i 34 bombardera (uglavnom „Ju-88“): ukupno 83 zrakoplova u usporedbi s nekoliko stotina zrakoplova dva mjeseca ranije.

Nadmoć RAF-a

Nakon borbi u svibnju i lipnju 1942. godine zračni napadi znatno su smanjeni tijekom kolovoza i rujna. Dok je RAF ponovno izborio nadmoć u zraku, njemački pritisak omogućio je konvojima sila Osovine da opskrbe „Panzerarmee Afrika“. Otočne snage bile su neutralizirane kao prijetnja osovinskim konvojima. Rommel je sada mogao računati na ofenzivne operacije uz potporu Luftwaffe u Sjevernoj Africi. U bitki kod Gazale izvojevao je veliku pobjedu, dok je bitka kod Bir Hakeima ispala manje uspješnom po sile Osovine. Unatoč tomu, Rommel se ubrzo vratio u Egipat boreći se kod El Alameina.

Unatoč smanjenju izravne zračne prijetnje nad samom Maltom, situacija na otoku bila je vrlo ozbiljna. Nestajalo je svih osnovnih potrepština, posebno hrane i vode, jer je bombardiranje prouzročilo oštećenja brojnih instalacija. Čak je bilo teško doći i do odjeće. Britanci su bili prisiljeni zaklati svu stoku, a nedostatak kože značio je da su ljudi bili prisiljeni koristiti zavjese i gume kao zamjenu za odjeću i potplate cipela. Iako je civilno stanovništvo trpjelo na brojne načine, prijetnja od gladi još je više pogoršavala situaciju. Loša prehrana i sanitarni uvjeti doveli su do širenja bolesti. Također su smanjeni obroci za vojnike, s četiri na dvije tisuće kalorija dnevno, a Britanci su se spremili opskrbiti otok dvjema novim operacijama slanjem novih konvoja.

U lipnju je Kraljevska mornarica na Maltu uspjela poslati dva konvoja, a sve tijekom operacija „Harpoon“(iz Gibraltara) i „Vigorious“(iz Haife i Port Saida). Spomenute operacije imale su cilj razdvojiti osovinske pomorske snage, a koje su jasno pokušavale intervenirati. Zrakoplovni maršal Hugh Lloyd („Air Officer Commanding“) htio je 601. jatu dodijeliti dužnost pratnje konvoja. Iako si je mogao priuštiti ovo preusmjeravanje svojih zračnih snaga, ipak je uspio osigurati stalnu pratnju od samo četiriju lovaca „Spitfire“iznad konvoja. Ako bi se dogodilo da su zrakoplovi sila Osovine napadali dok su se britanski zrakoplovi povlačili, britanski piloti ipak su morali ostati i boriti se. Jedina alternativa slijetanju na Maltu bila je činjenica jesu li britanski piloti ostali bez goriva. Ako bi tijekom zračnih borbi britanski piloti ipak ostali bez goriva, oni su se morali nadati da će ih njihovi brodovi nekako pokupiti nakon što slete na more.

Zapadni konvoj tijekom borbi izgubio je razarač HMS „Bedouin“, tri trgovačka broda i jedan tanker, nakon što su ušli u okršaj s talijanskim krstaricama „Riamondo Montecuccoli“i „Eugenio di Savoia“, a koje su tijekom borbi podupirali brojni razarači i osovinske zračne snage. Poljski razarač ORP „Kujawiak“također je potopljen, dok je još jedan trgovački brod naletio na minu polegnutu u more nedaleko od Malte. Stoga su Britanci odlučili istočni konvoj vratiti nakon niza pomorskih i zračnih okršaja, i to unatoč tomu što je njihovim brodovima još uvijek ostalo 20 posto streljiva – Britanci su smatrali da je to nedovoljna količina za moguće borbe što su ih mogle čekati na ostatku puta do Malte. Gubitci u konvojima bili su veliki. Među britanskim gubitcima nalazila se i krstarica HMS „Hermione“. Potopljena su i tri razarača

Nakon borbi u svibnju i lipnju 1942. godine njemački zračni napadi znatno su smanjeni tijekom kolovoza i rujna

i 11 trgovačkih brodova. S Malte su poslali zrakoplove „Bristol Beauforts“kako bi izveli napade na talijansku flotu i njemačke podmornice koje su poduzimale smrtonosne napade na britanske konvoje. Tim britanskim zrakoplovima uspjelo je torpedirati i potopiti tešku krstaricu „Trento“i oštetiti bojni brod „Littorio“. Dva teretna broda iz zapadnoga konvoja ipak su uspjela probiti se do Malte i isporučiti svoj dragocjeni teret, a što ih je učinilo jedinim brodovima od njih ukupno 17 koji su uspjeli isporučiti svoj dragocjeni tovar: 25 000 t tereta. U operacijama je izgubljeno još 16 pilota koji su polijetali s Malte. U kolovozu je novi konvoj tijekom operacije „Pedestal“donio vitalno olakšanje opkoljenomu otoku, ali uz velike gubitke. I taj je konvoj pretrpio snažne napade s mora i iz zraka. U akciji protiv konvoja sudjelovalo je oko 146 zrakoplova „Ju-88“, 72 „Messerschmitt Bf-109“, 16 „Ju-87“, 232 talijanska lovca i 139 talijanskih bombardera (od čega je velik broj bio vrlo učinkovit torpedni bombarder tipa „Savoia Marchetti SM.79“). Od ukupno 14 poslanih trgovačkih brodova, devet ih je potopljeno. Štoviše, nosač zrakoplova HMS „Eagle“, jedna krstarica i tri razarača bili su potopljeni u borbama protiv zajedničkih snaga talijanske mornarice, Kriegsmarine i Luftwaffe. Pa ipak, operacija se pokazala, iako je ispala skupa za mnoge živote i brodove, ključnom jer su uspješno prebačeni prijeko potrebni ratni materijali i zalihe na Maltu. Britanski razarači uspjeli su spasiti 950 članova posade s HMS „Eagle“. Talijansko zrakoplovstvo („Regia Aeronautica“) odigralo je središnju ulogu u borbama protiv britanskoga konvoja. Zapravo, prema Sadkovichu i drugim istraživačima, pretvarati se da je zračna ofenziva na Maltu bila čisto njemačka stvar zavaravajuće je pitanje. Prema riječima američkoga povjesničara hrvatskoga podrijetla Jamesa Josepha Sadkovicha: „… od 1940. do 1943. godine talijanski su piloti izveli 35.724 akcija na otok, a Nijemci 37.432 – ali njemački su piloti samo tijekom 1942. godine poduzeli 31.391 zračnu misiju. Talijani stoga moraju dobiti određeni dio zasluga za uništenje 575 britanskih lovaca nad Maltom, i za akcije u kojima su potopljena 23 od 82 trgovačka broda, a koja su bila poslana prema Malti. Međutim, RAF je svoje gubitke radije pripisao

U kolovozu 1942. novi je konvoj tijekom operacije „Pedestal“donio vitalno olakšanje otoku, ali uz velike gubitke

Nijemcima, iako su Talijani sudjelovali u više zračnih borbenih misija nad otokom, a imali su gotovo isto toliko lovaca stacioniranih na Siciliji (184) koliko su Nijemci imali na cijelom Sredozemlju (252) u studenom 1942. godine. Usto se čini da su talijanski piloti bili bolji od njemačkih, obzirom da su gubili jedan zrakoplov na 63 naleta, u usporedbi s njemačkom stopom gubitka na svakih 42 naleta.“Sada nije toliko bitno isticati koji su piloti bili bolji jer sve ovisi koliko su riskantni bili njihovi zadatci i akcije u kojima su sudjelovali (tko je „odradio“teže zadaće), ali svakako treba istaknuti da su talijanski piloti pokazali svu svoju borbenost i vještinu tijekom akcija kod i oko otoka Malte. Površinske flote nisu bile jedina linija opskrbe otoka Malte. Britanske podmornice također su učinile značajan napor. Podmornica

HMS „Clyde“tehničkim je doradama pretvorena u pravi podvodni brod za opskrbu. Nije mogla zaroniti toliko duboko ili zaroniti tako brzo kao tipovi „T“i „U“klase, ali je ipak izvršila devet misija opskrbe Malte, a što iznosi više od bilo kojega uspjeha drugoga plovila toga tipa. Sposobnost podmornice da prenosi velike terete doprinijela je njezinoj velikoj vrijednosti pri kampanji za onemogućivanje osovinskoga uspjeha opsade iznad i oko otoka Malte.

Dolazak Keitha Parka

U srpnju je Hugh Lloyd razriješen zapovjedništva RAF-a na Malti. Smatralo se da je potreban čovjek s prijašnjim borbenim iskustvom u obrambenim operacijama. Iz nekoga razloga zračni stožer to nije odlučio učiniti ranije kada je bombardiranje prestalo 1941. godine, a snage RAF-a na Malti postale prvenstveno opremljene lovačkim zrakoplovima, te dok se glavni cilj branitelja orijentirao na zračnu obranu. Odlučeno je da Keith Park zamijeni Lloyda kao zapovjednik zračnih snaga na Malti („Air Officer Command“). Park je stigao 14. srpnja 1942., a prebačen je u hidrozrakoplovu. Spustio se usred zračnoga napada, premda je Lloyd izričito zatražio da kruži u zraku dok ne prođe napad. Lloyd je upoznao Parka i opomenuo ga da je nepotrebno riskirao svoj život.

Park se već suočio s Kesselringom tijekom zračne bitke za Britaniju. Tijekom te bitke Park se zalagao za slanje maloga broja lovačkih zrakoplova u borbu ususret neprijatelju. Za to su postojala tri temeljna razloga. Prvo, u zraku bi se uvijek nalazili lovački zrakoplovi koji bi pokrivali one na zemlji u situaciji kada neprijatelj ne bi odjednom poslao cijelu svoju zračnu silu. Drugo, manji broj lovaca u zraku brže je organizirao svoje formacije i bilo im je lakše manevrirati. Treće, očuvanje njegove ionako malobrojne zračne sile bilo je ključno. Što je manje lovaca imao u zraku (zagovarao ih je najviše 16), to bi manju metu imao brojčano nadmoćniji neprijatelj. Nad Maltom je promijenio ovu taktiku zbog promijenjenih okolnosti. Uz obilje lovaca „Spitfire“koji su tamo djelovali, Park je pokušao primijeniti taktiku presretanja neprijatelja i razbijanja njegovih formacija i prije nego što bi bombarderi stigli nad otok. Do ovoga trenutka lovci „Spitfire“sudjelovali su uglavnom u obrambenim operacijama. Čim bi poletjeli, ti bi britanski lovci kretali prema jugu kako bi povećali svoju visinu, a zatim su se okretali i an

Drugi Svjetski Rat

hr-hr

2021-09-05T07:00:00.0000000Z

2021-09-05T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281784222202914

Vecernji List