SABLJA MORNAR IČKIH ČASNIKA KRALJEVINE SHS/JUG OSLAVIJE M.1924/36

Kompletan mornarički časnički kadar novoosnovane države u početku su činili časnici bivše austrougarske flote koji su zadržali i svoje stare sablje M.1850/71

Jedna od najljepših standardnih sablji na našim prostorima svakako je sablja mornaričkih časnika Kraljevine SHS/ Jugoslavije M.1924/36. Najrelevantnije podatke o genezi ovog modela, potkrijepljene čitavim nizom širem pučanstvu nedostupnih dokumenata, iznosi poznati autor Branko Bogdanović u svojoj monografji “Hladno oružje Srbije, Crne Gore i Jugoslavije (19-20. vek)“iz zbirki Vojnog muzeja – (Beograd, 1997.). Na osnovu njegovih sveobuhvatnih istraživanja razriješene su mnoge nedoumice vezane uz ovu sablju, što je svakako doprinijelo i povećanom interesu za nju u kolekcionarskim krugovima.

Ratna mornarica je uz ratno zrakoplovstvo oduvijek smatrana najelitnijim dijelom svih vojski svijeta. To je svakako vidljivo kako u odorama, tako i u naoružanju svih njezinih pripadnika. Prekrasne svečane uniforme časnika ratne mornarice upotpunjene vrlo dekorativnim „zlatnim“sabljama oduvijek su izazivale uzdahe slabijeg spola i zavidne poglede onog nominalno jačeg. Nakon sloma dugovječne Austro-Ugarske Monarhije stvorena je nova država – Kraljevina SHS (1918.-1929.), kasnije preimenovana Kraljevina Jugoslavija (1929.-1941.). Pošto je novostvorena država imala bogatu pomorsku tradiciju usko povezanu uglavnom s hrvatskim višestoljetnim nautičkim iskustvom, logično je bilo i osnivanje novog roda vojske – Kraljevske ratne mornarice. Kompletan mornarički časnički kadar novoosnovane države u početku su činili časnici bivše austrougarske flote koji su shodno tome zadržali i svoje stare sablje M.1850/71. To je tolerirano od strane Ministarstva Vojske i Mornarice u dosta dugom šestogodišnjem prijelaznom razdoblju sve do početka 1924. godine.

Prva službena uredba o odjeći mornarice M. Br. 56/0 stupila je na snagu 11. siječnja 1924. godine i njome mornarički časnici

Najrelevantnije podatke o genezi ovog modela, potkrijepljene nizom dokumenata, iznosi poznati autor B. Bogdanović

Kraljevine SHS dobivaju potpuno novu sablju koja je očito kreirana po uzoru na stari austrougarski model M.1850/71. Iako je sličnost više nego očita, najbitnija razlika je u tome što je na asimetričnu korpu od pozlaćene mjedi s prednje strane apliciran reljefni grb novonastale Kraljevine SHS ukrašen lovorovim vijencem. Ispod grba, ukolo sječiva, simbolično su postavljena četiri dupina, a povijeni prednji krak križnice stiliziran je u obliku ptičje glave. Sablja se prema propisu nosila o lijevom boku uz svečanu uniformu u stroju i izvan stroja i to samo u svečanim prigodama, a ostala je u upotrebi sve do početka Drugoga

svjetskog rata.

Novom uredbom o odjeći mornarice MO Br. 3396 od 8. svibnja 1936. godine, a zbog unifikacije s kopnenom vojskom (zbog jednoobraznog viska) s donjeg okova korica uklonjen je kolut za privješanje, te sablja službeno biva preimenovana u M.1924/36. Naime, prvotna verzija M.1924 imala je prihvat na gornjem i nepomični kolut na središnjem okovu korica pomoću kojih je vješana na dvokraki visak poput starog austrougarskog modela M.1850/71. Državni grb Kraljevine Jugoslavije na nešto užoj asimetričnoj korpi sada dobiva ovalni oblik za razliku od prethodnog kružnog. Istom uredbom u članku 16. narednici – vodnici (dakle dočasnici) također dobivaju sablju „istu kao za oficire samo što je kanija izrađena od crno lakiranog lima mesto kože“. Sablju mornaričkih časnika Kraljevine SHS/Jugoslavije M.1924/36. proizvodile su najpoznatije manufakture iz Solingena, a distribuirane su preko mnogobrojnih liferanata od kojih je svakako najpoznatija „Oficirska zadruga“koja je djelovala i kao nekakva vrsta kreditne ustanove koja je uz svojevrsna jamstva omogućavala časnicima da po što povoljnijim uvjetima nabave adekvatno naoružanje i svu potrebnu odjeću i opremu. Naime, u to doba aktivni časnici i dočasnici sablje su nabavljali isključivo o vlastitom trošku. U

Ovu su sablju proizvodile najpoznatije manufakture iz Solingena, a distribuirane su preko mnogobrojnih liferanata

svojoj knjizi Bogdanović navodi: „Oficirska zadruga“je osnovana 1899. kao akcionarsko društvo u koje je oficir ulagao određenu glavnicu, odnosno zalogu za naplatu eventualnih potraživanja. „Udioničarsko članstvo“je garantovalo nabavku spreme putem kredita, što je predstavljalo značajnu prednost, a član je pod određenim uslovima sticao pravo na učešće u slučajnoj dobiti.

Na ranim mornaričkim sabljama u prijelaznom razdoblju susrećemo kombinacije austrougarskih, srpskih i jugoslavenskih simbola