Propali pokušaj ponovnog kolonijalizma

„Istok“se na predvidljiv način suočava s mračnom stranom nizozemske kolonijalne povijesti uz pohvalnu priču glavnog lika

Suočavanje s tamnom stranom nacionalne povijesti kroz medij filma uvijek će izazivati kontroverze, a posljedice su uvijek vrlo slične. Premalo objektivni pristup, biranje povijesnih činjenica koje odgovaraju u kontekst koji se želi ispričati i preuveličavanje zbog dramskog doživljaja obilježili su gotovo svaki takav pokušaj. Ponekad se mučni ratni događaji generacijama guraju pod tepih, i kad se te događaje želi obraditi u filmu javnost i mediji jedva dočekaju greške koje će se sigurno dogoditi, jer nemoguće je zadovoljiti sve strane. Neki bi možda pomislili da je to specifično samo za naše prostore jer gotovo svaki domaći film doživi sličnu sudbinu, pa smo imali takav slučaj s „Generalom“, „Dnevnikom Dijane Budisavljević“i „Darom iz Jasenovca“u posljednje vrijeme. Ali mi svakako nismo izuzetak. Danski film „Zemlja mina“izazvao je kontroverze u svojoj zemlji jer je prikazao crticu danske povijesti u kojoj se pobjednici nisu ponijeli humano prema poraženome protivniku. Najnoviji pokušaj je nizozemski „Istok“, koji je od početka mjeseca dostupan na online platformi „Amazon Prime“. Film se bavi pokušajem nastavka nizozemske kolonijalne prošlosti nakon Drugoga svjetskog rata u Nizozemskoj Istočnoj Indiji i zločinima nizozemskih vlasti koje su htjele spriječiti nezavisnost ove države pod svaku cijenu. Iako je mladi regrut Johan zanimljiv protagonist i njegov zapovjednik osebujan lik, film prebrzo upada u zamku predvidljivosti i klišeja zbog kojih gubi na značaju i time propušta šansu da prenese važnu poruku.

Područje Nizozemske Istočne Indije je za vrijeme Drugoga svjetskog rata palo u ruke Japancima, koji su podržavali nacionalni pokret, što je dovelo do proglašenja neovisnosti Nizozemske Istočne Indije nakon kapitulacije Japana. Nizozemska to naravno nije prihvatila i poslala je vojsku pod izlikom borbe protiv pokreta otpora, a pravi razlog je bio obnova svoje kolonijalne vlasti. U filmu pratimo mladog regruta Johana de Vriesa (Martijn Lakemeier) koji stiže u tu nizozemsku koloniju ubrzo nakon

Drugoga svjetskog rata. Dok se sjena nedavno završenog rata još uvijek nadvija nad svima, mladi Johan se prijavljuje u vojsku kao volonter. On vjeruje da time pomaže svojoj zemlji u opasnosti od uzurpatorskih elemenata koji teroriziraju cijeli narod. Već na samom početku postaje očito da je svima u Nizozemskoj servirana propaganda, jer pravu istinu nikad ne formira država. Svi vojnici, uključujući i Johana, imaju stav da je pokret otpora zapravo „terorizam“koji se mora iskorijeniti kako narod ne bi patio. Johan smatra da se stražama i povremenim obilascima okolnih sela neće riješiti problem i želi učinkovitija rješenja. U želji da zaista učini neku promjenu za koju smatra da je ispravna za ko

loniju, Johan se pridružuje novoosnovanoj postrojbi pod vodstvom Raymonda Westerlinga (Marwan Kenzari), koji za nastalu situaciju ima radikalno rješenje. „Istok“je zanimljiva mješavina filmova na sličnu temu kojemu je dodana malo osobnija priča glavnog junaka. Prije svega se osjeti utjecaj kultnog filma „Apokalipsa danas“, s kojim se može povući nekoliko paralela. Podneblje i okolnosti su slični, u oba filma prevladava tropska džungla u koju dolaze mladi vojnici kako bi, po njihovom mišljenju, oslobodili zemlju te očekuju od neukog i siromašnog domorodačkog stanovništva za to zahvalu, koja u stvarnosti nije vidljiva. Tu je također i figura okrutnog zapovjednika koji je izgubio moralni kompas i krši sva pravila etičkog ratovanja. Pukovnik Kurtz u „Apokalipsi danas“se odmetne i osniva svoju paravojnu postrojbu te ga se vojska želi riješiti. S druge strane, Westerling u „Istoku“ima okrutne metode, ali to čini potajno dok god ne uvjeri vojsku da je njegov način jedini ispravan. Obojica vjeruju da su njihove metode jedini ispravni način borbe protiv neprijatelja. Da stvari budu još gore, Raymond Westerling je za razliku od Kurtza prava povijesna ličnost čije se ime u Indoneziji i dalje ne smije spominjati jer je direktno odgovoran za mnoge ratne zločine i ubojstva ratnih zarobljenika bez suđenja. Iako usporedbe između dva filma tu ne staju, jer „Istok“i „Apokalipsa danas“dijele i psihodelične epizode, ljubavne odnose sa prostitutkama i slične kulminacije priče, naravno da su po režiji, atmosferi i glumi apsolutno neusporedivi te „Apokalipsa danas“ostaje i danas neprikosnoveni klasik.

Mladi glumac Martijn Lakemeier koji se nalazi u samom središtu filma sasvim se dobro snašao u ulozi i prikazu puta od početnog entuzijazma mladog regruta željnog akcije do razočaranog očajnika kojem je rat pokazao svoju najružniju stranu. Element za pohvalu je njegova dublje razrađena pozadinska priča. Johanov otac je za vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao s nacističkim okupatorom i zato Johana vječno prati osjećaj da izabere ispravno, da izbriše ljagu s obiteljskog imena tako da bude na ispravnoj strani povijesnih događanja. Tako je stvoren vrlo zanimljiv koncept jer je događaje puno lakše gledati s odmakom kad znamo činjenice i posljedive, a odrediti ispravan potez koji povijest neće osuditi u datom trenutku izuzetno teško. Šteta što je ovo jedini dobro napisani dio ove priče koja je većim dijelom puna predvidljivosti i klišeja viđenih u filmovima smještenim u Vijetnamski rat, umjesto da nađe svoj originalni put. „Istok“ima dobru namjeru i glavnog lika, ali to se sve s vremenom izgubi u nedorečenoj priči za koju se stječe dojam da redatelj nije znao kako završiti i onda ubacio elemente s kojima je film izgubio čar. Ima kritiku kolonijalizma, jasno je prikazana okrutnost nizozemske vojske i lakoća kojom je servirana propaganda. Međutim, ta okrutnost je svedena na reakciju pojedinca bez neke dublje analize i uvida u posljedice, tako da nam na kraju ostaje samo Johanovo „putovanje“u džunglu bez šireg konteksta kao iskustvo iz kojeg možemo izvući zaključke, što mnogima neće biti dovoljno.