Mirovine ili trajne naknade moraju biti društveno pravedne

Sociolozi o rastu mirovina za vrsne trenere na teret proračuna

požalio se da će primati 2500 kuna mirovine pa je reagirala ministrica Nikolina Brnjac i poručila da se ide u izmjene zakona kako bi se vrhunski treneri uvrstili u kategoriju vrhunskih sportaša Čim se Ante Kostelić požalio da će primati 2500 kuna mirovine, ekspresno je reagirala ministrica Nikolina Brnjac rekavši da će se ići u izmjene zakona kako bi se vrhunski treneri uvrstili u kategoriju vrhunskih sportaša koji imaju pravo s 45 godina na “sportske mirovine” čak i ako im imovina teži milijune kuna ili eura.

Društveno pravedno

Kada će u ovoj zemlji, koja jedva ima novca i za isplatu redovitih mizernih mirovina, doći vrijeme da se mirovine isplaćuju temeljem doprinosa građana, a ne temeljem povlaštenih statusa, i to bez imovinskog cenzusa? Svaka čast sportašima i trenerima na uspjesima, ali isplaćivanje mirovina ili “trajnih naknada” ide iz proračuna i mora biti društveno pravedno iz obzira prema građanima koji cijeli radni vijek plaćaju poreze i doprinose. Inače, i Vedran Pavlek kazao je za medije da mirovina Kostelića treba biti neusporedivo veća, a i RTL je izvijestio da je Kostelić, osim redovite plaće skijaškog saveza, kao vrhunski trener olimpijskog odbora od 2002. do 2018. primao mjesečnu naknadu od 23 tisuće kuna te 15 tisuća kuna kao vrsni trener dvije godine. Sportske mirovine nisu ni europski ni svjetski standard, nego su karakteristika tek nekoliko bivših socijalističkih zemalja. Nitko ne osporava uspjeh Kostelića, ali dokad ćemo širiti povlaštena primanja za razne skupine umjesto da ih učinimo društveno pravednijima? Sociolog Dragan Bagić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta komentira: – Ta ideja da se uvodi još jedna povlaštena skupina nije prihvatljiva. Mi imamo čitav niz povlaštenih društvenih skupina, obilježje našeg društva je da stalno neka skupina za sebe traži neke privilegije jer misle da su oni posebni, a najčešće su te privilegije vezane za mirovinski sustav, ali i za druge stvari. Taj mentalitet srednjovjekovlja gdje određene skupine imaju posebna prava dovodi nas do stalnog perpetuiranja povlaštenih statusa i skupina, što je sve skupa jako loše za društvo – kaže Bagić.

Ako gledamo nečiji rad, zašto se smatra da je sportaš više pridonio zemlji od, primjerice, medicinske sestre koja cijeli radni vijek skrbi za pacijente?

– Doprinos i rad kod nas ispada nevažan, važan je poseban status. Stalno se vrednuje nečiji simbolički doprinos, nama je u drugom planu realan život i realni doprinos i rad građana za ovo društvo i zemlju – uzvraća Bagić. Predrag Bejaković s Instituta za javne financije ističe da je uspostavljanje pravednosti mirovinskog sustava jako bitno.

– Ako građanima mirovine ne ovise o doprinosima, izbjegavat će plaćanje doprinosa. Ako se nečiji položaj u mirovinskom sustavu nezasluženo poboljšava neovisno o doprinosima koje je plaćao, ljudi to doživljavaju kao nepravdu. Zaslužne sportaše treba nagraditi, ali pozorno treba gledati na pravednost mirovinskog sustava. U vrijeme kad mirovine dosežu tek 35% prosječne plaće i kad jedva isplaćujemo novac za redovne mirovine, treba li sad širiti prava na nove povlaštene skupine? Znamo da je ta prava jednom kad se donesu gotovo nemoguće ukinuti – kaže Bejaković.

Sportske mirovine

Sociolog Ivan Balabanić s Fakulteta hrvatskih studija sport smatra društveno i ekonomskim korisnim za zemlju i za zdravlje. U slučaju sportaša i trenera, dodaje, iskrivljena je percepcija javnosti jer ih se sve percipira kroz najuspješnije.

– Treba regulirati prava zanemarenih sportaša s ispodprosječnim primanjima, koji su egzistencijalno ugroženi nakon 15 godina karijere i urediti neuređene radnopravne odnose u sportu. Kad se išlo na imovinski cenzus kod “sportskih mirovina”, taj cenzus treba vrijediti i kod drugih povlaštenih skupina, od bivših zastupnika do akademika. Vrhunski sportaši i treneri nedvojbeno su dali doprinos zemlji. Ali problem je i što se većina sportaša poziva na domoljublje, a iskoristila je pravo da se prijave u porezne oaze. Pozivanje na domoljublje i neispunjavanje temeljne funkcije da se plaća porez za državu ne idu zajedno – kaže Balabanić. Većina sportaša od skijaša do tenisača u eri najvećih uspjeha bila je u poreznim oazama, a pravo na “sportske mirovine” imaju i nogometaši i košarkaši koju su vani zarađivali i zarađuju milijune eura. Sociologinja Sonja Podgorelec ističe da je u društvu previše nepravdi i ne trebaju nam nove koje doprinose osiromašenju društva. – Svi bi htjeli da smo im silno zahvalni, ali nitko ne kaže koliko je poreza i doprinosa uplatio za ovu zemlju za radnog vijeka. Mnogi naši vrsni sportaši, dok su najviše zarađivali, otišli su u porezne oaze. S druge strane imamo braću Sinković, vrhunske veslače koji nisu dobili novac ni za čamac. Takvim sportašima, a ne onima koji peru i dobivaju milijune treba izaći u susret, zaposliti ih u sportu nakon završetka karijere, a ne ih slati u mirovinu s 45 godina – zaključuje

• Podgorelec.

DRAGAN BAGIĆ

Doprinos i rad kod nas ispada nevažan, važan je poseban status. Nama su u drugom planu realan život, realan doprinos i rad građana za ovo društvo i zemlju PREDRAG BEJAKOVIĆ

U vrijeme kad mirovine dosežu tek 35% prosječne plaće i kad jedva isplaćujemo novac za redovite mirovine, treba li sad širiti prava na nove povlaštene skupine? SONJA PODGORELEC

Svi bi htjeli da smo im silno zahvalni, ali nitko ne kaže koliko je poreza i doprinosa uplatio za radnog vijeka. Mnogi naši sportaši, dok su najviše zarađivali, otišli su u porezne oaze

Ako gledamo nečiji rad, zašto se smatra da je sportaš više pridonio zemlji od medicinske sestre?